Josipović - postmoderni predsjednik koji po potrebi mijenja saveznike

Predsjednik Josipović u svojoj se kampanji za prvi mandat predstavljao kao socijaldemokrat, a zasnivao ju je na „konceptu pravednosti“. Temeljna odlika socijalno-demokratske politike zasnovana je na uvjerenju da kapitalski način proizvodnje generira socijalnu nepravdu, da tu nepravdu nije moguće prevladati mehanizmima tog sustava, dakle, prije svega tržištem, nego da država mora preuzeti važnu redistribucijsku ulogu i u sekundarnoj raspodjeli kompenzirati gubitnike na tržištu. Socijalistička ili socijaldemokratska država zato se bitno razlikuje od liberalne. Za liberale je država, prije svega, „noćni čuvar“, ona osigurava provođenje društvenog ugovora i sigurnost građana te štiti temeljna prava. Socijalna se država, iz liberalne perspektive, zasniva na odgovornosti svakog pojedinca da se brine o svojoj sigurnosti, a država samo osigurava ravnopravan životni start svim građanima, dakle, u prvom redu pravo na obrazovanje. Socijalistička je ideologija uvijek do neke mjere kolektivistička, ali „naprednjačka“, zasnovana na konceptu modernizacije društva.

Da se tijekom mandata administracije Zorana Milanovića nije dogodio dramatičan rasap socijaldemokratske stranke, Josipović bi i na ove izbore izašao kao socijaldemokrat. Ovako se, kao što se politička arena u nas dramatično promijenila, dramatično mijenja i isti kandidat za drugi predsjednički mandat. Predsjednik Josipović proljetos je pokušavao dobiti „certifikat“ kandidata na predsjedničkim izborima, koji uživa naklonost euroatlantskih struktura, pa je putovao u Sjedinjene Američke Države, i to u nadi da će dobiti kratak bilateralni susret s američkim predsjednikom Barakom Obamom. Činjenica da je predsjednik Obama izbjegao taj susret logična je konzekvenca toga što tijekom svoga dosadašnjeg mandata predsjednik Josipović nije vodio konzekventnu euroatlantsku politiku. Njegovo pribivanje otvorenju Putinovih Zimskih olimpijskih igara, kad su ga „ljubazni domaćini“, kao jedinoga europskog Predsjednika, smjestili na istu razinu s ozloglašenim bjeloruskim diktatorom Aleksandrom Lukašenkom, bilo je samo najdublji posrtaj te nekonzekventne Josipovićeve politike. Svi su u zapadnom svijetu od hrvatske administracije, koja bi trebala biti „modernistička“ i koja se predstavljala kao vrijednosno homogena, očekivali daleko više: Hrvatska je s Josipovićem i Milanovićem podbacila i na europskom parketu i u euroatlantskim strukturama.

Kako ne bi na vidjelo izašao težak neuspjeh, i njegov i njegovih suradnika, nakon nailaska na zatvorena vrata Ovalnog ureda, Josipović je izvrnuo teze i svoje putovanje u Ameriku predstavio kao investicijsku misiju radi animiranje američkih naftnih kompanija da se uključe u projekte istraživanja nafte u Jadranu. Tada je Josipović bio važan saveznik ministru Ivanu Vrdoljaku i HNS-u koji je „pozicioniranje Hrvatske na energetsku kartu Europe“ definirao kao svoj prioritetni politički cilj.

Protek nekoliko mjeseci doveo je do toga da Predsjednik promijeni saveznike. Ključni saveznik u domaćoj političkoj areni više mu nije HNS, koji je to bio u proljetnoj sezoni, naprotiv. Njihovu je političku ponudu Josipović sada očito prezreo, a u sezoni jesen-zima, nakon što je dobio stranačku nominaciju SDP-a kao predsjednički kandidat, to postaje ORaH Mirele Holy. Štoviše, Josipović se priprema za kampanju, u kojoj će se definirati postmodernistički, eklektično, kao zagovornik ekologizma, a ne više kao, prije svega, socijaldemokrat. ORaH, pak, postaje njegov ključan projekt. Kad nije mogao steći potporu Obame, potražio ju je kod Ala Gorea, a od novoga američkog partnera, za kojeg tvrdi da je ORaH prepoznao kao najbrže rastuću ekologističku stranku u svijetu, očekuje da u Hrvatskoj, neposredno prije redovitih parlamentarnih izbora, organizira globalni skup koji bi bio dio kampanje za njegov projekt sprečavanja izborne pobjede desnog centra.
Iako su slučajnosti u političkom životu česte, ipak je pomalo neobično da najava promjene Josipovićeve strategije, početak njegove „ekološke tranzicije“, koincidira s medijskim napadom na dvije liberalno-demokratske političke opcije (HNS i Reformiste) koji očito dolazi iz duboke „političke konspiracije“ unutar vladajućih struktura. Obrazac rastakanja svega što je ostalo u političkom centru ili na ljevici, već primijenjen na Laburiste, previše je očit da bismo ga mogli smatrati slučajnim.

Eklektički pragmatizam osvajanja vlasti i potiskivanja konzervativnih i liberalnih političkih opcija makijavelističke su vještine, ali da bi se odradio politički mandat s velikom političkom moći nije dostatno samo okupiti potporu u političkom tijelu i zajamčiti stabilnost. Kako stabilnost ne mora donijeti ništa dobra, evidentno nam je pokazao politički mandat na isteku, u kojem su blagodat stabilnosti uživali predsjednik Josipović i premijer Milanović. Bez pozitivnoga ostvarivog programa, bez reformskih kapaciteta, ali i bez dosljednosti i spremnosti da se poštuju preuzete obveze, taj je mandat završio u potpunoj entropiji. Crna rupa, koju su stvorili, očito polako guta Milanovića.

Predsjednik Josipović uvjeren je da joj izmiče, ali isto tako vjeruje kako je moguće da on u još jednom mandatu vodi Hrvatsku, ne obazirući se na obveze koje proizlaze iz članstva u EU i euro-atlantskim strukturama, te da je moguće ne obazirati se na čvrsto budžetsko ograničenje. (Nečuveno je da se samo radi predsjedničkih izbora u posljednjem mjesecu fiskalne godine mijenjaju stope poreza na dohodak kako bi se, neznatno povećanim prihodima zaposlenih i umirovljenika, aktualnom Predsjedniku osigurao pokoji dodatni glas.) S pozicije „eklektičnog postmodernizma“ možda se načelo „pacta sunt servanda“ (ugovore valja poštivati) može činiti irelevantnim. Međutim, nestabilnost i neproračunljivost, kakvu predsjednik Josipović izaziva kolebanjem, primjerice, od zagovora energetske strategije zasnovane i na istraživanju nafte u Jadranu i naivne projekcije o Hrvatskoj kao „Južnoj Norveškoj“, pa do iznenadnog obrata prema ekološkoj strategiji, nekome se mogu činiti prirodnima, ali u realnom „modernom“ svijetu Hrvatska teško može preživjeti još jedan takav mandat neprestanog eksperimenta.