Josip Culej i Ivica Vučić - Dalton: 'Tata je izašao pognute glave i sve mi je bilo jasno'

Nakon što su dvojica pripadnika MUP-a iz PU Osijek s 1. na 2. svibnja 1991. zarobljeni od strane srpskih pobunjenika iz Borova Sela, dana 2. svibnja oko podne pripadnici Specijalne policije PU Vinkovci krenuli su osloboditi kolege. Njih su u Borovu Selu u zasjedi dočekali mnogobrojni naoružani lokalni Srbi i pripadnici srpskih paravojnih formacija iz Srbije. Toga dana ubijena su dvanaestorica pripadnika

Posebne jedinice policije iz Vinkovaca, a 22 su ranjena. Drugi svibnja 1991. godine. 12 sati i pet minuta. Bio je topao i sparan dan, na kućama u pustoj ulici zatvorene kapije i spuštene rolete. Ispred autobusa samo muškarac na biciklu s kojega naglo silazi, baca ga u stranu i utrčava u jedno dvorište. Netko je povikao: "Zasjeda!", ali rafalna paljba na autobus već je otvorena.

FOTO: Privatni arhiv 

Josip Culej

Josip Culej rođen je 1. veljače 1966. u Vinkovcima, kao drugi sin od troje djece Barice rođ. Lešnjak i Đure Culeja. Osnovnu školu Matije Gupca pohađao je u Jarmini, danas jedinom mjestu u istoimenoj općini na sjeverozapadnom dijelu Vukovarsko-srijemske županije. Nakon odsluženoga vojnog roka u bivšoj JNA, u Valjevu, Republika Srbija, zapošljava se na željeznici, no kad je 1990. godine tadašnji republički sekretar za unutarnje poslove Josip Boljkovac izdao zapovijed o ustrojavanju tečaja Prvi hrvatski redarstvenik, Joža, kako su ga u obitelji zvali, odmah se prijavljuje na natječaj objavljen 21. srpnja. Nakon završenog tečaja na prvu dužnost kao redarstvenik Josip Culej bit će raspoređen na područje Sunje i Petrinje, a od 1. ožujka 1991., na vlastiti zahtjev, premješten je u Vinkovce, u Policijsku jedinicu za posebne namjene.

FOTO: Privatni arhiv

'Volio je Dinamo i rock…'

Njegova mlađa sestra Đurđica, danas udana Rupčić, prisjetila se kako je Josip volio pecati, slušati rock, osobito zagrebački sastav Prljavo kazalište i irski U2, a posebna mu je želja bila otići na njihov koncert, te godine najavljen u Osijeku. Rekla je kako je Josip bio fizički iznimno utreniran, jak i vrlo naočit. Bio je vatreni navijač Dinama, često je išao na njegove utakmice, a kada su nakon Josipove pogibije obitelji vratili novčanik koji je u trenutku smrti imao kod sebe, u njemu su bile i ulaznice s Dinamovih utakmica na kojima je bio, a koje je skupljao i brižljivo čuvao.

Posljednji put sestra Đurđica, tada srednjoškolka, brata je vidjela na svoj 15. rođendan, dana 27. travnja 1991. Rekao joj je kako će ponovno doći kući za nekoliko dana, baš 1. svibnja, pa je s obzirom na to da je njihova majka bila na sezonskome radu u Njemačkoj, ona sama pripremila praznični, obiteljski ručak: "Svi smo međusobno bili jako bliski i doista mislim kako sam imala privilegij odrasti u brižnoj i vedroj obitelji. Voljeli smo se međusobno šaliti, a Joža me je zadirkivao kako ću, budući da nisam znala kuhati, biti 'šefica u zatvorskoj kuhinji'. Taj dan, jedva sam čekala da moj brat dođe i vidi kako sam mu baš ja napravila ručak, jako me je to veselilo. Nisam pravila ništa posebno, ispekla sam pile s krumpirima, ali za mene je to bila velika stvar i nisam mogla dočekati da ga baš on proba. Bila sam jako razočarana što nije došao, nije se čak ni javio kako bi rekao zbog čega je spriječen, no u tome tada nismo vidjeli nešto posebno neobično.

Sutradan, dana 2. svibnja, bio je četvrtak, sjećam se, vraćala sam se iz škole, iz druge smjene, moglo je biti oko sedam sati uvečer. Kad sam na stanici izašla iz autobusa, jedan mi je prijatelj rekao kako je čuo da se nešto strašno dogodilo, da su ubijeni neki policajci. Ne znam je li on tada već znao da se radi i o mome bratu, ali ja na to nisam ni pomislila. Meni je Josip rekao kako radi u specijalnoj policiji, da oni, pripadnici specijalne policije, pomažu drugima ako se nešto dogodi, požar, nesreća i slično, no danas sam svjesna kako me je samo tješio da se ne brinem i da sam bila premlada i naivna jer sam u to povjerovala. Znajući kako je i jedan naš susjed, Zoran, policajac, rekla sam: 'Nije valjda naš Zoki?' i požurila kući".

FOTO: Privatni arhiv

'Ne izlazite iz zaklona, to je zamka…'

Svjedoci su ispričali kako je bio topao i sparan dan, a na kućama zatvorene kapije i spuštene rolete. Netko je povikao: – Zasjeda! – ali rafalna paljba na vozila u kojim su se nalazili hrvatski redarstvenici, već je otvorena. Pokušavajući pronaći zaklon, neki pripadnici Posebne policije pokušali su ući u kuće i dvorišta, no kapije su bile zaključane, neki su potražili zaklon u kanalu uz cestu. Među njima je bio i Josip Culej. Njegov mlađi brat Stevo Culej koji dugi niz godina istražuje zločin počinjen u Borovu Selu te pokušava utvrditi pravu istinu o tome što se dogodilo s Josipom i njegovim kolegama, ispričao je:

"Svako malo, izvana se čulo zapomaganje ranjenih policajaca. Moj brat i još osam njegovih kolega, uspjeli su se iz kanala probiti do Mjesne zajednice udaljene pedesetak metara te ući u ambulantu koja se također nalazila u tom prostoru. Jedan od njih posvjedočio je kako su Josip i Ivica Vučić – Dalton, čuvši zapomaganje ranjenog redarstvenika koje je dopiralo iz kanala sa suprotne strane ceste, mjesta tridesetak metara udaljenog od ambulante u koju su se oni sklonili, istrčali napolje kako bi mu pomogli, no obasula ih je paljba sa svih strana i obojica su ostala ležati na cesti.

Ivica Vučić je, dok je mogao, vikao ostalima da ni slučajno ne izlaze iz zaklona, da je to zamka. Moj brat je na cesti pogođen s nekoliko metaka u potkoljenicu, podlakticu, rame, leđa, ali oni nisu bili smrtonosni. Presudio mu je metak koji su mu, u dvorištu u koje su ga odvukli, ispalili u glavu, o čemu je posvjedočio i preživjeli ranjeni policajac koji se tamo također nalazio. Svake godine ispred kuće broj 12 zapalim svijeću za mog brata. Nikada nisam ušao unutra. Iz različitih razloga".

FOTO: Privatni arhiv 

'Tvog Jože nema…'

Budući da nisu imali nikakvih vijesti o Josipu, u petak ujutro Josipov tata otišao je u selo u poštu i kako bi se u selu raspitao ima li nekakvih novosti. Uskoro se vratio s policijskim automobilom u pratnji dvojice policajaca i rekao da su ga sreli na pošti, da su baš njega tražili te da mora uzeti svoju osobnu, tada 'ličnu kartu' i poći s njima. Vjerovao je kako je njegov Josip na terenu, a da njega zovu zbog nekih dokumenata koje umjesto njega može primiti on.

Za to vrijeme, petnaestogodišnja Đurđica ostala je sama u kući. Kuhala je grah, na kuhinjskom stolu nalazila se bilježnica sa zadaćom iz hrvatskog jezika: "U jednom trenutku izašla sam ispred kuće. Tamo su dvije susjede jako plakale, jedna od njih mi je rekla da je jedan naš poznanik, policajac, došavši iz noćne smjene kazao kako moga Jože još uvijek nema… Ponovo sam ušla u kuću, no ubrzo je po mene došla majka moje školske prijateljice i odvela me kod njih. Pamtim da me je prijateljica pitala jesam li naučila hrvatski, a da joj je majka oštro rekla – 'Kako je to sad možeš pitati?'.

Kada sam kasnije razmišljala o tome, shvatila sam da su oni tada već sve znali. Stajala sam pored prozora i čekala tatu. Kiša je počela padati, ali ja sam, kada sam vidjela policijski auto, bosa istrčala na cestu i tako bosa trčala do naše kuće. Tata je iz automobila izašao polako, pognute glave i sve mi je bilo jasno". Budući da se čekalo na dolazak Josipove majke iz Njemačke, ukop Josipa Culeja na groblju u Jarmini bio je dan kasnije od ukopa ostalih redarstvenika. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, Josip Culej imao je dvadeset pet godina.

FOTO: Privatni arhiv 

Ivica Vučić

Ivica Vučić rođen je dana 3. veljače 1961. u Vinkovcima, kao najmlađi od trojice sinova Matije rođ. Juričić i Marinka Vučića. Pohađao je Petu osnovnu školu Vladimir Nazor, a potom je nakon dva razreda srednje ekonomske škole ipak završio poljoprivrednu. Godinama je radio kao sezonac na Žankovcima, dijelu ondašnjega PIK-a Vinkovci. Rekreativno se bavio boksom i bio je iznimno društvena osoba.

FOTO: Privatni arhiv

'Nikoga se nije bojao…'

"Nema tko ga u Vinkovcima nije poznavao, gradski fajter i mangup, nikoga se nije bojao, ali u njemu nije bilo ništa kvarno"… "Uvijek je nas mlađe pitao kako smo, dira li nas tko i nikada nas nije gledao s visine"… "Živio je zdravim životom za ono vrijeme, što je nama bilo neobično, bio je vižljast, pun snage, vodio je računa o zdravlju i tijelu, jeo je puno voća, čak bi jabuku često ponio u grad, smijali smo se tome, to onda nitko osim njega nije radio…". Ivičini prijatelji iz mladosti puni su zanimljivih priča o njemu, anegdota, no svi odreda ističu kako je bio iznimno pozitivna osoba, s jakim domoljubnim nabojem koji nikad nije skrivao, pa je često, prijeratnih godina, zbog toga imao i problema s ondašnjom milicijom.

Mladen Ćatić i Marinko Petrušić: 'Dok se zločinci ne kazne, naša obitelj neće imati mira'

Kada je 29. siječnja 1990. primljen u policiju, bio je neizmjerno sretan, tvrde oni koji su ga poznavali. Njegov ratni put bio je besprijekoran, a mlađim kolegama koji su s vremenom primani u policiju bio je uzor. Nažalost, dana 2. svibnja 1991. nezapamćen zločin zavio je Hrvatsku u crno, a jedan od 12 ubijenih redarstvenika bio je i Ivica. Ivica Vučić – Dalton, pokopan je dva dana kasnije, 4. svibnja 1991., na Gradskom groblju u Vinkovcima. Kada je mučki ubijen u Borovu Selu, imao je trideset godina. Bio je i ostao jedna od vinkovačkih legendi.

Josipe i Ivice, nismo vas zaboravili!

*Tekst je nastao u okviru projekta '' Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.