Još jedna skandalozna, protuustavna odluka Vlade Zorana Milanovića

Pitanje je zašto ju je ipak donijela. Donijela ju je zato što su uvjereni da će sigurno izgubiti izbore jer u protivnom ako bi bila istina ono što lažno tvrde da će pobijediti ne bi bilo nikakvog razloga da donose takvu odluku na ne legalan i ne ustavan način jer bi ju vrlo brzo mogli donijeti na legalan i ustavan način nakon izbora.

Dakle, ova Vlada završava svoj mandat još jednom skandaloznom odlukom i kršenjem Ustava i nastavlja svoju politiku ne priznavanja uloge predsjednice Republike, Sabora i drugih ustavnih institucija, ne obazire se na ustav i zakone i provodi svoju partijsku volju i samovolju.

Skandalozna je činjenica da Vlada ne uzima u obzir mišljenje javnosti o djelovanju Vesne Pusić. Suprotno stavu Vlade da se radi o uglednoj i zaslužnoj političarki, bezbrojni argumenti potvrđuju da je Vesna Pusić svojim radom nanijela ogromnu štetu hrvatskom narodu i hrvatskoj državi, da je zlouporabila mjesto ministrice vanjskih poslova i vodila vanjsku politiku na štetu Hrvatske vodeći prvenstveno račun o lobiranju za svoju kandidaturu koju hrvatski narod ne podržava. Osim uske grupe oko Milanovića Vesna Pusić nema nikakvu podršku u Hrvatskoj za tu kandidaturu. Mnogo je mišljenja, članaka i izjava koji navode zašto je kandidatura Vesne Pusić štetna za hrvatske nacionalne interese.

Iako su ti podaci o nenarodnom i protuhrvatskom djelovanju Vesne Pusić poznati treba ih uoči izbora ponoviti kako bi se dali novi dokazi zašto je nužno konačno promijeniti vlast tandema Zoran Milanović- Vesna Pusić, zašto je potrebno glasati protiv njih i onemogućiti da nanose nove štete Hrvatskoj.
Navest ću nekoliko činjenica o protuhrvatskoj politici Vesne Pusić, koju je ona vodila kontinuirano od početka stvaranja Hrvatske kao samostalne i suverene nacionalne države sve do današnjih dana.

Cijelo vrijeme lažno je optuživala i sotonizirala dr. Franju Tuđmana i hrvatske branitelje.

Optužila je hrvatsko državno i vojno vodstvo da su zajedno s hrvatskim braniteljima izvršili zločinački pothvat i etničko čišćenje Srba u Hrvatskoj i Bošnjaka u BiH, s ciljem stvaranja etnički čiste velike Hrvatske kao nacionalističke i fašizirane države. Nije samo govorila i pisala protiv hrvatskih nacionalnih interesa, nego i politički djelovala pokušavajući uz ostalo i smijeniti Tuđmana bez izbora. Bila je jedan od autora "otrovnog" pisma u kojem je 1994. tražena Tuđmanova ostavka. To pismo bilo je pokušaj političkog ubojstva Franje Tuđmana, s ništa manjim, da je uspjelo, razornim posljedicama za hrvatske nacionalne interese od pokušaja stvarnog fizičkog ubojstva Tuđmana raketiranjem Banskih dvora 7. listopada 1991.

I prije toga i poslije toga pisma Pusićka je sustavno sotonizirala i optuživala predsjednika Tuđmana tvrdeći lažno da je Domovinski rat izmišljotina i prijevara, da nema Domovinskog rata nego da se radilo o prljavom dogovornom ratu po scenariju Milošević-Tuđman, odnosno da se radilo o ratu srpskoga i hrvatskog nacionalizma radi komadanja i podjele BiH.

Od samog ulaska na hrvatsku političku scenu stalno zastupa stajalište da su Srbi žrtve hrvatskog nacionalizma i žrtve ustaške politike čiji je cilj istjerati Srbe iz Hrvatske te zločinom i etničkim čišćenjem smanjiti njihov broj u Hrvatskoj od 12,13 posto na 4 posto. Cijelo vrijeme sve do danas ona lažno optužuje Tuđmana i HDZ da vode ustašku politiku. Ne treba zaboraviti ni veliku njezinu ulogu u pripremi i provođenju državnog udara, puča u Saboru kojim bi se uz pomoć disidenata iz HDZ-a, na čelu s Manolićem i Mesićem, dobila većina za smjenu Tuđmana bez izbora. Taj puč je skoro uspio jer je pučistima trebalo samo nekoliko ruku da dobiju većinu. Da su u tome uspjeli, ne bi bilo Oluje ni hrvatske države.

Nakon Tuđmanove smrti ona je jedna od najistaknutijih aktera detuđmanizacije i označavanja Tuđmanovog doba sintagmom "deset mračnih godina". Uz Stipu Mesića glavni je suradnik Tužiteljstva Haaškog suda i propagiranja monstruoznih optužnica protiv Tuđmana, Gotovine, Markača i ostalih. Poznata je i po tome što je osporavala Deklaraciju o Domovinskom ratu, što je čak tvrdila da je ona sramota, što je tražila da hrvatski generali budu suđeni po zapovjednoj odgovornosti, što je veličala Carlu del Ponte, čak je organizirala proslavu njezina rođendana na državni trošak. Tražila je i poduzimala akcije za smjenjivanje svih onih političara i novinara koji su govorili istinu o Tuđmanu i Domovinskom ratu. Nakon 2000. godine, kada je Račanova koalicija, u kojoj je ona bila glavni napadač na Tuđmanovu politiku, izdala hrvatske nacionalne interese i omogućila Haaškom sudu da procesuira cijelu Oluju kao zločinački pothvat.

Navodim jedan karakterističan stav o Tuđmanu: "Politika bivšeg predsjednika Franje Tuđmana, kao i politika njegove stranke dok je bila na vlasti, prema BiH bila je jedan od izrazito negativnih elemenata u povijesti moderne samostalne Hrvatske." Zatim: "Teritorijalne pretenzije i uplitanje u rat u BiH su okaljali hrvatski ugled i moralnu jasnoću. Ta poli¬tika svela se na istu razinu na kojoj su bile i ove snage u Srbiji koje su formirale RS. Između ostalog ta je politika desetkovala hrvatsku populaciju u Bosni i Hercegovini."

Ona je tu svoju politiku u kontinuitetu provodila sve do današnjih dana te i danas tvrdi da je Hrvatska fašizirana država, da je nasljednica NDH i da nije demokratska država. Moglo bi se navesti i još mnogo drugih činjenica i dokaza zbog kojih je predsjednica Hrvatske odbila podržati kandidaturu Vesne Pusić rekavši da je to posao nove Vlade nakon izbora jer još nije vrijeme za isticanje kandidatura.

Evo još nekoliko neopovrgljivih razloga zašto je kandidatura Vesne Pusić protuhrvatski čin.

Šesnaestoga studenoga 2012., oslobođeni su svih optužbi generali Gotovina i Markač. Oslobođena je lažnih optužbi i hrvatska država. Oslobođena je Hrvatska svih optužbi i za navodno etničko čišćenje Srba u Oluji. To je bila i presuda antihrvatskoj politici ministrice vanjskih poslova Vesni Pusić. Zato dolazi do novog paradoksa, još jednog apsurda, ponovno se za veliku izdaju dobiva nagrada. U svim normalnim demokratskim državama bila bi zatražena njezina odgovornost za propalu antihrvatsku politiku. Međutim, u Hrvatskoj se dogodio presedan. Tog istog dana, dok je narod plakao od sreće, gospođa Vesna Pusić, umjesto da bude pozvana na političku odgovornost, je unaprijeđena. Umjesto da bude smijenjena ili da sama podnese ostavku, unaprijeđena je u "prvu potpredsjednicu Hrvatske vlade".

Evo još nekoliko činjenica koje ilustriraju navedeni apsurd. Vesna Pusić bila je u protekla dva desetljeća na čelu borbe protiv hrvatskih nacionalnih interesa i širenja krivotvorina o Domovinskom ratu i lažnom optuživanju i predsjednika Tuđmana i hrvatskih generala. Davala je najjaču podršku Carli del Ponte u izjednačavanju krivnje agresora i žrtve agresije. Bila je prva političarka koja je još 1993. godine negirala Domovinski rat, koja je tvrdila da ustvari nema agresora ni žrtve, da nema Domovinskog rata, nego da se radi o dogovornom ratu hrvatskoga i srpskog nacionalizma radi komadanja BiH.

U Hrvatskom saboru izrekla je tešku optužbu protiv Tuđmana i Hrvatske, težu od one iz optužnice Carle del Ponte. Rekla je da je Hrvatska na čelu s Franjom Tuđmanom agresor na Bosnu i Hercegovinu. Rekla je više puta da je Deklaracija o Domovinskom ratu sramota. Više puta je vrijeđala hrvatske državljane u BiH i širom svijeta, rekavši da za njih ne može biti primijenjeno dopisno glasovanje jer su na niskoj civilizacijskoj razini.

I nakon oslobađajuće presude Gotovini i Markaču i oslobađajuće presude državnom i vojnom vodstvu na čelu s Franjom Tuđmanom, politika Vesne Pusić ni na koji način nije se promijenila. Posebno je bila aktivna zajedno s bivšim predsjednikom Josipovićem u pokušajima da se obezvrijedi i povuče hrvatska tužba za učinjeni genocid Srbije u Hrvatskoj. Izrazila je žaljenje što nije u tome uspjela i što se o tužbi ipak odlučivalo na Međunarodnom sudu pravde.

Rasprava i presuda Međunarodnog suda pravde je i presuda promašenoj antihrvatskoj politici Vesne Pusić. Nema nikakve dvojbe da je ona sukrivac što Haaški sud pravde nije presudio Srbiji za učinjeni genocid u Vukovaru. Međutim, presuda je u cjelini odbacila svaku krivnju Hrvatske, što znači da je to bila i presuda Vesni Pusić i drugima za njihovo izmišljanje krivnje Hrvatske. Presuda je bila nedvojbena i u utvrđivanju sljedeće činjenice: krivac je Srbija koja je vojnom agresijom i genocidnim postupcima pokušala etnički očistiti dijelove Hrvatske i pripojiti ih velikoj Srbiji. I sada dolazi do još većeg paradoksa, umjesto da se pokrene postupak za smjenu Vesne Pusić, dopušta se da krene u veliku kampanju kako bi sebe naturila za kandidata za Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

Najprije je privatizirala Vladin zrakoplov, zatim je privatizirala Ministarstvo vanjskih poslova, pa je upregla cijelu diplomaciju u lobiranje za svoj uspjeh kao kandidata za Glavnog tajnika UN-a. Putuje po Južnoj Americi, lobira i trguje s hrvatskim nacionalnim interesima kako bi ostvarila svoje velike karijerističke ambicije. I sve to radi bez bilo kakve rasprave i zauzimanja stavova u državnim tijelima i institucijama koje vode unutarnju i vanjsku politiku tako da izgleda da je borba za Glavnog tajnika privatna stvar Vesne Pusić.

I sada tri dana prije izbora tehnička Vlada Zorana Milanovića suprotno Ustavu i demokratskoj praksi tu i takvu Vesnu Pusić, političarku koja je cijeli život radila i radi protiv interesa hrvatskog naroda zbog čega ju je Hrvatsko nacionalno etičko sudište i osudilo za moralnu veleizdaju, proglašava službenim kandidatom Hrvatske za Glavnog tajnika Ujedinjenih naroda.

I ovaj događaj na kraju vladavine mentalnih komunista i ne narodne vlasti još je jedan dokaz zašto hrvatski narod 08. studenog ne smije propustiti povijesnu priliku na demokratski način smijeniti ovu ne narodnu vlast.