Jesu li si političari digli plaće kako bi si olakšali ono što slijedi? Zato će to osjetiti puk

Od proljeća naime, svi zaposleni u javnom hrvatskom sektoru imaju, kako ljudi bez zadrške znaju reći, prvi put plaću koju mogu ocijeniti pristojnom. Ovogodišnje povećanje plaća javnom i državnom sektoru dovoljno se osjetilo da je omogućilo vlasti da sama sebi i svojima podigne plaće toliko da će primjerice samo iznos povećanja plaće ministra financija Marka Primorca biti veći od prosječne zagrebačke plaće.

Primorčeva povišica iznosi dvije tisuće eura, zahvaljujući čemu će mu se plaća približiti iznosu od pet tisuća eura, a prosječna zagrebačka plaća za travanj iznosila je 1525  eura. Drastično povećanje plaća političara koja izlazi iz zone dobrog ukusa trenutačno može proći jer ljudi u Hrvatskoj još uvijek osjećaju dobrobiti vlastitih povišica bez stvarne svijesti o tome da su povišice za narod bile tri do pet puta manje od povišica za povlaštenu političku klasu. 

Političke povišice, koliko god neukusne bile i zapravo neusklađene sa stvarnošću hrvatskog gospodarstva prolaze bez odviše pobune i zato je bilo sasvim suvišno vrijeđati zdravu pamet publike porukama da je rast plaća političara mjera protiv korupcije. Jedini način na koji rast plaća može biti povezan s korupcijom jest da će zahvaljujući tom rastu korupcija biti skuplja, a ako je ideja da je iskorjenjujemo tako da manje ljudi u njoj može sudjelovati onda rast plaća nije anti koruptivna mjera već mjera kojom se korupcija izgrađuje u elitni biznis za imućniju klasu.

FOTO: Unsplash 

Ministar čeznuo za jednim

No korupcija nije pojava čisto materijalne prirode iako su novac i materijalna dobra ono što se u njoj vrti. Ljudi su u svojoj prirodi koruptivni ili to nisu. Znamo li to, lako ćemo priču razvezati dalje. Naime, čovjek koruptivnog karaktera izvježban u tome da svoj život financira uzimajući novac i materijalna dobra za radnje koje ne bi smio raditi neće od takvog životnog stila odustati samo zato što su mu prihodi porasli pa makar porasli i dvostruko.

Korumpirani političar bit će zahvaljujući rastu plaće manje korumpiran dok se dojmovi efekt tog povećanja ne istopi i dok apetiti ne porastu nakon što se navikne na funkcioniranje na sada višoj financijskoj razini. 

Primjerice, s blizu tri tisuće eura plaće neimenovani je ministar čeznuo za time da si recimo kupi neki fini ručni sat koji si nije mogao priuštiti pa kad ga je dobio na poklon za uslugu koju nije smio napraviti bilo u je teško što ga zapravo ne smije pokazati. S gotovo dvostruko većom plaćom moći će si priuštiti spomenuti sat i to će veseliti. No, vrijeme ide, pokazuje to sat, a u ljudskoj je prirodi da kad nešto već ima čezne za nečim drugim.

Dragana Radusinović

'Održiva korupcija'

I onda vidi naš političar da postoji i skuplji, finiji sat koji si opet ne može priuštiti od sada već dvostruko veće plaće. I opet dođe netko da mu ga pokloni za uslugu koju mu ministar ne smije napraviti. Slijedi povratak u poznato, u korupciju koja je ovaj put postala samo skuplja ili da karikiramo do kraja – postala je 'održiva korupcija'.

Uostalom, kakav je to svijet u kojem si baš bilo tko može priuštiti da za uslugu potplati političara i kakav je to svijet u kojem se nakon toliko muke u izbornim kampanjama izabrani junaci i junakinje moraju prodavati za sitniš?  Poskupljivanjem korupcije nećemo je iskorijeniti i zato više ne bi trebalo rast plaća političarima opravdavati time da je anti koruptivan.

Želi li Hrvatska zadržati fenomen koji nema nijedna druga EU zemlja? To je naše najvažnije pitanje

No, ono što možemo naučiti iz ovih drastično velikih povišica političkoj sviti jest zapravo koliko je novca potrebno za pristojan život od 'prvog do prvog' u Hrvatskoj. A i za plaćanje budućeg poreza na imovinu, jer ako je rast plaća nužan da bi se uveo porez na imovinu i ako su plaće političarima rasle tako da su se gotovo udvostručile nemoguće je ne zapitati se između ostalog i jesu li sami sebi toliko podigli plaće da bi značajno manje od puka osjetili budući porez na imovinu?