Jesu li političari doista nedodirljiva božanstva, a Hrvatima nikako da istekne Zvonimirova kletva?

Čitam godinama ružne (najblaže rečeno) komentare pod tekstovima na svim portalima- od agencijskih vijesti, do onih autorskih mojih kolega. Dakako i pod mojima. Najmanje se komentira ono što piše, a najviše udara po autorima, ili osobama iz članaka po njima osobno, vrijeđajući ih da su ustaše, partizani, četnici, titoisti, domobrani, glupi, debeli, jadni, ružni. Da su lopovi, plaćenici, mrzitelji svega hrvatskoga, najčešće Jugoslaveni, a ima tu užasno puno psovki, prijetnji prebijanjem, razbijanjem, smrću, spominje se rodbina, mater, sestra...

Svašta se tu nađe, ali najmanje nešto konstruktivno, ohrabrujuće, a kamoli pozitivno. U hrvatskim medijima i javnom prostoru općenito toga je najmanje. Kao da smo društvo mržnje i užasne ostrašćenosti, kao da uvijek uživamo ako ''susjedu crkne krava'', mi nismo time ništa dobili, ali nekako nam je ljepši taj još jedan dan kojega valja preživjeti.

Pa, koji je broj Vaše IP adrese, heroji internetskih prostranstava?

Sakriveni iza anonimnih nickova i pseudonima nevjerojatno (ne)maštovitih izmišljotina, ''pljuju'' po svakome tko se pojavljuje u javnom prostoru. Na svakom portalu, na svakoj društvenoj mreži, svakoj stranici... potpuno je svejedno. Bit je- iskaljivanje vlastitoga nezadovoljstva, a kako najčešće ne može uživo, onda barem virtualno treba opsovati nekome mater. Ispušni je to ventil, a uvreda za one po kojima se gazi.

Kažu da je to demokracija, čak i onda kada se otvoreno raspiruje mržnja, ili se poziva na nečiji linč. 

Nezadovoljni stanjem u društvu, lošom egzistencijom, siromašnim osobnim standardom i višegodišnjim svakomjesečnim krpanjem kraja s krajem, svaljujemo svu krivnju i frustraciju na političke elite. U konačnici, nevažno koje političke opcije- desne, srednje, lijeve, zelene, žute, crvene, plave, ekološke, mrzimo civilno društvo, nevladine udruge. Zapravo, malo što volimo mi u Hrvatskoj.

Osim nogometa, vjerojatno, ali i po tom se pitanju međusobno svađamo i mlatimo. Ovo je društvo krajnje ogorčeno, a u razgovoru s bilo kojim čovjekom, jasno je da u Hrvatskoj gotovo nitko nije zadovoljan. Ili jako malo njih. Pa čak i oni s dobrim primanjima- i oni bi htjeli nešto više, bolje, kvalitetnije.  

I onda, revoltirani građani, zapravo i razumljivo, očajni zbog sve većih računa, manje potrošačke košarice, jedva dišući pod zaštitnim maskama koje također iziskuju mjesečne izdatke, gotovo s mržnjom gledaju na televiziji i slušaju na radiju, čitaju na portalima floskule onih koji ih vode, ali i onih koji bi to htjeli, o tome kako njima, građanima, zapravo i nije tako loše.

S prosječnom plaćom manjom od sedam tisuća kuna, nagomilanim kreditima i minusima, to se čini izrugivanjem njima u lice. I to svakodnevno.

'Pričekajte, doći će bolje vrijeme'. A ono u Hrvatskoj nikada ne dolazi...

Redaju se pred našim očima ta politička bića, ukazuju 24 sata kao božanstva, šminkerski odjeveni u savršeno krojena, skupa odijela, s besprijekornim kravatama, ili u skupocjenim damskim kombinacijama, noseći dizajnerske torbice, nama, običnim malim ljudima, drže satima lekcije iz dramaturgije, scenografije i verbalnih eskapada, poručujući s nebeskih visina kako se ''samo još malo moramo strpjeti'' pa će doći to bolje vrijeme. A ono nikada ne dolazi, barem ne u Hrvatskoj...

Stvara se u malom građaninu i malo seljaku osjećaj gađenja i bijesa, a dok se s božanske strane vrhunski izrežiran nastup zrcali u bljeskovima desetina fotografskih aparata, kamera i čuje šuškanje olovaka koje neumorno zapisuju svaku riječ božanstva, šušte diktafoni dok snimaju i blješte kamere, obični smrtnici u tih nekoliko sati i dalje ostaju bez posla. I tako godinama, desetljećima.

Sigurno teatarsko samozaljubljeno oglašavanje božanstva s pažnjom slušaju i svi oni radnici koji strepe da će ih ujutro, kada pokušaju ući u svoje tvornice na posao, na porti dočekati zabrana, a u kadrovskoj službi radna knjižica. Svakodnevno se bore sa životom i žive umjetnost svaki dan- umjetnost preživljavanja, a to je ovdje najuzvišenija umjetnost kojoj se valja diviti.

Naravno da nitko od njih nije božanstvo, ni boginja, a ni mali Bogovi. Sve su to bili i još su oni koji su na neki način dušu prodali Vragu. Mi smrtnici nešto smo na višoj stepenici od robova. Nemamo službeno okove oko nogu i ruku, ali okovani smo kreditima, hipotekama, dugovima i neisplaćenim plaćama te neplaćenim režijama. Ovi na Olimpu nemaju pojma što je to uopće, jer svoje račune nikada i nisu plaćali sami, ili ih prepuni novca, nisu ni osjetili. Sada je pak problem jer su robovi dotučeni i osiromašeni do temelja, a danak valja nekako naplatiti.

Kada bi prodali koju kućicu, sličicu, autić ili bazenčić, umišljeni bi Bogovi mogli otplatiti bar trećinu vanjskog duga porobljene države. Ili malo skinuli sa računa u Austriji, Švicarskoj ili Njemačkoj, dalo bi se još namaknuti. 

'Jamranje' po kavama (ako rade terase) i ratovanje po internetu

Ali, Hrvati su strašno discipliniran narod. Možeš ih maltretirati do besvijesti, omalovažavati, ponižavati, u rukavicama im poručivati da su glupi, ali mi ćemo i dalje samo ''jamrati'' na kavama (ako imamo novca za kafić i ako su terase otvorene) i govoriti kako je vlast nesposobna pa dalje prevrtati svaku kunu iz šupljeg u prazno.

Ali, to je valjda takva sudbina; tko još nije čuo za Zvonimirovu kletvu? "Bogom prokleti i nevjerni Hrvati" počeše vikati na svetoga kralja da on hoće njih odvesti iz domova njihovih, od žena i djece njihove te s carem otimati mjesta gdje je Krist propet i gdje je grob njegov. I nevjerni Hrvati krenu na dobroga kralja s bukom i oružjem, počeše sjeći tijelo svoga kralja i krv njegovu prolijevati. I kralj, ležeći u krvi, izranjen, u velikim bolovima, prokleo je hrvatski narod rekavši: "Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi!"...

Hrvati su ipak stvorili svoju državu, uz muku, krv, mrtve i ranjene, da bi danas u njoj bili nesretni. Jer su se ''divni'' hrvatski sinovi i kćeri potrudili opelješiti je do temelja. Koliko su nas krali u ovih 25 godina nakon završetka rata, dobro da je ostao kamen na kamenu. I to sve ''veliki'' Hrvati s rukom na srcu, uredno pohodeći nedjeljne mise.

Svatko se snašao kako je najbolje znao, a većina nas nije uspjela, pa smo poput krpenih lutki bačeni na brisani prostor da preživljavamo iz mjeseca u mjesec i da se s nama svaka vlast poigrava kako hoće. 

Što uopće znači biti pošten danas, ha? Prerano ostarjeti zbog briga, izgubiti snove i odumirati. Lagala bih kada bih rekla da je bolje biti pošten, jer mirno spavaš. Lagala bih i kad bih rekla- kradi jer ćeš jedino tako u Hrvatskoj dobro živjeti. Vjerojatnije bih rekla- razmisli o angažmanu u jakoj političkoj stranci. Time otvaraš put svojoj budućnosti.

Budeš li pametan, za koju ćeš godinu imati i bazene i vile i lovu. Ako nemaš savjesti, dobro ćeš i spavati. Psi laju, karavane prolaze, davno je rekao bivši premijer Ivo Sanader, koji i dalje vodi pravosudne bitke. Znao je on.