Jesu li baš uvijek krivi branitelji? A 'zlatna mladež'...

I sada nam zbilja dosta. Pucaju tanji živci, a tek je početak. Traže se krivci, a nema ih. Ljutnja se zahuktava. Pojavljuje se u različitim oblicima i nijansama prema doktoru, medicinskoj sestri, policajcu, institucijama...

Ne smijemo zaboraviti ni obiteljsko nasilje koje ima plodno tlo, baš u ovim okolnostima. Napadani bivaju baš oni koji nam trebaju, i uglavnom jesu oslonac u takvim situacijama. Tko bi pomislio da će netko napasti dr. Markotić, ili ministra Beroša. Pisali im pisma, obožavala ih čak i djeca. Oni se nisu promijenili. Mi jesmo. Izgleda da nam treba pomoć. 

A onda neviđeni čin napada na Vladu, zgradu Vlade, Sabor. Ranjavanje policajca. Koji je radio svoj posao, ne baš osobito dobro plaćen. I sigurno ih ni najmračniji umovi ne mogu svrstati u koš uljeba, koji je ionako prepun. Događaj koji je uništio jednu obitelj, braniteljsku, ozbiljno zagorčao život i obitelj ranjenog policajca. I njegovih prijatelja i kolega. Stresao čitav sustav. Shvatili smo da naša zemlja nije baš tako mirna i sigurna kako smo tvrdili i mislili. Čin terorizma? Znat će upućeniji. Neka nam kažu istinu...

Ali, sigurno čin koji traži preispitivanja. Što radimo? Verbalni napadi na ugled institucija, političara, dužnosnika... postalo je uobičajeno. Ima onih koji potiču razloge za nezadovoljstvo svojim činjenjem, ili nečinjenjem, neki nemaju što su očekivali i mislili da zaslužuju, pa je ljutnja usmjerena na instutucije. 

Kako takve pojave procjenjuju institucije, ne naše, nego EU institucije? Europolovo godišnje izvješće koje se bavi procjenama prijetnji od terorizma - prema ideološkim specifikacijama dijele ga na džihadistički, lijevi, desni i nacionalni separatistički terorizam. Postoji evidencija i o ''vukovima samotnjacima'', ili napadima koji ne idu ni u jednu od navedenih kategorija.

Izvješće za 2019. godinu kaže da prevladavaju džihadistički napadi, lijevo teroristički napadi, oni bez ideoloških predznaka, pa desni, pripisani desnici. Ono, na što izvješće upozorava, mora zanimati i nas u Republici Hrvatskoj. Aktivisti krajnje desnice i ljevice pokušavaju iskoristiti priliku koju im stvara pandemija. Stvaranje ozračja koje pogoduje ksenofobiji, protumigrantskim osjećajima, radikalizaciju pojedinaca, čak i onih koji ranije nisu bili povezani s terorizmom. Radikalizacija jača čak i u zatvorima.

A u susjedstvu (Slovenija, ako smo zaboravili), lani su formirane i paramilitarne skupine koje su "štitile granicu od migranata''. Pogodno vrijeme za svašta...

Naše specijalnosti? I "vuka samotnjaka", ali i ostale blaže ekscese, lakše se i češće pripisuju braniteljima, njihovim obiteljima, braniteljskim udrugama. Prikazuje ih se kao problematične skupine, ili pojedince. Tako dodatno pojačavamo njihovu frustraciju. I još ih više zatvaramo. Na ruku lošoj i štetnoj percepciji, umjetno izazvanoj, često idu na ruku i neke nespretne izjave s desnog spektra, što trenutno postaje poslastica za ljevičarsku scenu. I analitičare tog spektra, naravno, ne sve, nego one koji čekaju što će "potvrditi" unaprijed pripremljene teze.

A ''zaštitnici'' često više brinu o svom biračkom tijelu i korištenju tuđe nesreće za postizanje svog cilja. Zato se lako udruže. Bar tako izgleda. 

A što kada "zlatna mladež" počini zlodjelo? Pošalje nekoga u smrt. Ide kratki napad - pa dobar savjet skupog odvjetnika. I vjerojatno još nešto. Pa se zašuti. I znamo sudski epilog, ili ga dugo, dugo nema. Pa zaboravimo.

Želim upozoriti: "zlatna mladež" i djeca branitelja u istom zlu, nemaju isti status. Ne branim nikoga. Pokušaj ubojstva policajca je ozbiljan zločin. Moramo znati što se zapravo dogodilo. I nisu nam uvijek krivi branitelji i njihova djeca.