Jesmo li spremni na vječni počinak ispratiti Bandićev poslovni model?

Riječ je o žargonu iz socijalizma, onog "omraženog vremena koje je svima krivo za sve", kojom se zapravo poručivalo kako čovjek treba dobiti drugu priliku iako je počinio nedjelo, prekršio zakon i uglavnom silno griješio. Važno je pokajanje. Za grijehe. Potom uslijedi oprost. I obećanje.

Da neće biti više grijeha. Što dalje teče elaboracija "osuđivanja pojave i spašavanja drugova", to će koncept više sličiti na danas ipak prihvatljiviji način da se drugove spasi, a pojave osudi, a riječ je o ispovijedi u Crkvi. Uvijek se spašava čovjeka ili druga, to nikad nije bilo upitno. 

Umro je Milan Bandić. Zagrebački gradonačelnik. Čovjek kojeg možemo zamisliti kako s križem na ramenu izgovara socijalističku frazu o spašavanju druga ili opraštanju čovjeku. U konačnici, to je isto. Čovjek i drug bit će ispraćen, no nešto drugo je u društvenom kontekstu ovdje važno. A to je – djelo. 

Mnogi su komentatori napisali kako je Milan Bandić svoju gradonačelničku karijeru završio smrću za vrijeme mandata te tako ispunio vlastito proročanstvo – ostao doživotni gradonačelnik. Građani, tvrdi se dalje u toj tezi, nisu dobili priliku konačno većinom glasovati protiv njega, a ne za njega, puk nije dobio šansu izabrati nekog druga, on je pobjegao u vječnost – neporažen.

Bi li uopće bio poražen? Stavovi onih koji drže da znaju, a danas svi mogu "znati" jer pravorijeka neće biti, različiti su. Jedni tvrde da bi Milan Bandić na izborima za zagrebačkog gradonačelnika ponovno trijumfirao, drugi tvrde da bi sigurno izgubio. Uglavnom, mnogi će reći kako su građani zakinuti za katarzu, onaj trenutak u kojem slave Bandićev politički poraz na izborima. 

No je li to baš tako? Nemamo mogućnosti za katarzu? Ne možemo izaći na izbore i glasovati protiv Milana Bandića? On je od toga pobjegao u vječnost. 

A što je s njegovim djelom? Onom pojavom koju bismo trebali osuditi istovremeno dok spašavamo druga? Ili ćemo ispraćajem "druga i čovjeka Bandića" jednom zauvijek reći da, eto, biologija nas je spriječila da si priuštimo katarzu i na lokalnim izborima glasujemo tako da on bude poražen, a netko drugi da bude pobjednik? 

I time bismo sve riješili? Političkim porazom Milana Bandića ispravili bismo sve ono što je u Zagrebu pogrešno? Sljemenska žičara više ne bi bila barem dvostruko skuplja nego bi trebala biti, Zagrepčani bi nakon dva desetljeća konačno otkrili stvarno značenje riječi urbanizam, a u gradskim bi poduzećima "javni natječaj za zapošljavanje" i "javna nabava" konačno počeli biti korišteni u smislu njihova originalnog značenja?

Političkim porazom Milana Bandića, naprosto glasujući protiv njega, za bilo koga drugog, ukinuli bismo praksu pogodovanja u biznisu adventskih kućica, a kulturno-umjetnička društva odjednom više ne bi morala tražiti vezu da im osigura novac i prostor za njihov rad? 

Zagreb je, sa svojih više od sedam milijardi kuna u gradskom budžetu, te s nepoznatom količinom dugova, na prekretnici nakon smrti svojeg najdugovječnijeg gradonačelnika. I tu nije riječ o tome hoćemo li i kako na vječni počinak ispratiti Milana Bandića. Društveno pitanje je, jesmo li spremni na vječni počinak ispratiti ono što zovemo "Bandićev poslovni model"? 

Za one koji traže katarzu, prilika nikad nije bila bolja, angažman nikad nije bio važniji, jer djelo Milana Bandića je ono što iza njega ostaje, a to nisu izgrađene fontane, već one koje bi tek trebalo sagraditi, to nije već preplaćena žičara Sljeme, već netaknuti Zagreb na Savi koji tek treba preplatiti. 

Smrću Milana Bandića moglo bi nam se dogoditi neprimjetno spašavanje njegovog poslovnog modela i potpuno izvrtanje teze s početka teksta u kojoj druga osuđujemo, a pojavu spašavamo.