Jesmo li spremni da nam jedno vrijeme bude hladno i da budemo gladni kako bismo zaustavili rat u Europi?

Sažmemo li reakcije domaćih kompanija objavljene u nizu medija, Fortenova, bivši Agrokor, se ne brine za svoje poslovanje iako im je ruska Sberbank značajan suvlasnik, a s VTB-om drže polovicu vlasništva. U Fortenovi računaju da će ih financiranjem potpomagati HPS Investment Partners, američki fond u vlasničkom braku s ruskim bankama. Pa kažu da ne brinu. 

Ne brinu ni u Enna Grupaciji Pave Vujnovca izrasloj u moćno poduzeće između ostalog na čvrstoj vezi s ruskim Gazpromom. Sada kažu da nije Gazprom jedini dobavljač plina s kojim oni rade pa se ne brinu. Iz luksuzne hoteljersko turističke Jadranke d.d. za Malog Lošinja, obnovljene i ulaštene ruskim investicijama nama pak ni glasa.

Grupacije od kojih se jedna bavi hranom, a druga energijom poručuju pak kako svoje poslovanje u maloj i siromašnoj Hrvatskoj smatraju stabilnim, dok se istovremeno puno bogatija i poslovno uspješnija Europa pita – hoće li nam biti hladno i hoćemo li biti gladni?

Rusija Vladimira Putina vojskom je napala Ukrajinu i tako je počeo klasičan rat u Europi u kojem ljudi ginu, a izbjeglice se slijevaju u rijekama. Europska unija koje je Hrvatska dio sudjeluje u sankcijama Rusiji, a moćne zapadne tvrtke povlače se iz gospodarskih odnosa s Rusijom. Britanski naftni i plinski gigant BP o vlastitom trošku koji procjenjuje na 25 milijardi dolara izlazi iz vlasničke strukture ruskog Rosnefta, pozivajući sve kompanije sa Zapada da učine to isto. Podnose gubitke zauzimajući stranu protiv Rusije jer tako je protumačen smisao sankcija.

U ratovima nema pobjednika, ima samo onih koji bolje ili lošije prošli, međutim, naivno je vjerovati da se aktualni rat u Europi neće odraziti na poslovanje hrvatskih kompanija i stoga su njihove tvrdnje da za probleme koji naviru imaju rješenja u najmanju ruku vrlo upitne.

Rat se događa svima nama

Rat u Europi, Putinov rat protiv Ukrajine, koji je hrvatski premijer Andrej Plenković nazvao tektonskim poremećajem čije ćemo posljedice osjećati desetljećima, nije nešto što se događa nekom drugom. Događa se svima nama. Prvi okus toga rata u domaćih je ljudi ograničen pristup novcu hrvatskim klijentima Sberbanka Europe koja bi mogla propasti, iako se još prije tri dana tvrdilo da je s poslovanjem te banke sve u redu jer joj je središte u Beču, a ne u Moskvi.

Ono što danas vrijedi, za tri dana više ne mora vrijediti. Sedam dana prije nego što će Putin napasti Ukrajinu, hrvatska je Vlada najavila smanjenje PDV-a na hranu i subvencioniranje rastućih troškova na energente i to je trebalo biti popraćeno padom cijena i potom ispuhivanjem inflacije. U roku od dva tjedna ploča se mijenja, rat bi, procjenjuju analitičari, inflaciju mogao potjerati dodatno prema gore, odnosno, moguće je da će poništiti učinak svih mjera protiv inflacije i onda smo ponovno na početku, samo je on još malo teži.

U hrvatskom turističkom sektoru bi trebali biti svjesni da ne okonča li se rat ne mogu računati na 200 tisuća ruskih turista, a budući da se Hrvatska vidi na karti koju svjetski mediji prikazuju kada emitiraju vijesti o ratu u Ukrajini u globalnim smo očima mi blizu, pa je upitan dolazak i drugih turista. Španjolska i Portugal su dalje od rata, ostane li rat samo tamo gdje je sada. Gledajući pretežito u nevjerici početak rata iz sigurnih toplih domova u kojima se velikim dijelom još uvijek grijemo na ruski plin i plaćanjem tog plina financiramo zapravo Putina, svi zapravo stojimo pred pitanjem jesmo li spremni reći da smo spremni na to da nam bude hladno i da eventualno budemo gladni kako bismo se suprotstavili ratu?

Ili je praktičnost ipak tu, pa ćemo početi relativizirati tražeći način da se kao država, gospodarstvo, koliko god slabašno bilo i pojedinci izjasnimo da smo protiv Rusije, ali da eto zbog novca nastavimo s njome poslovati? Hrvatskim tvrtkama koje rade na ruskom tržištu je teško. AD Plastiku iz Solina, primjerice, jer im 25 posto prihoda dolazi s ruskog tržišta, Atlantic Grupi nije osobito teško jer je riječ o svega 2,7 posto njihova prihoda, dok je Orbicu Branka Roglića Rusija svrstana u "ostala tržišta", ali Jadran Galenskom iz Rijeke rusko tržište važno.

Sve bi te kompanije, kao i one u kojima je ruski kapital u aktualnoj situaciji zapravo trebale podmetnuti poslovna leđa pod državni stav koji je osudio rusku agresiju na Ukrajinu, a kad bi to učinile tada bi odgovori o utjecaju rata na njihovo poslovanje možda bili i drastično drugačiji. Mi bi svi kao pojedinci trebali biti spremni podnijeti posljedice. Pa i pod uvijetom da nam bude hladno i da budemo gladni, što možda uopće nećemo moći izbjeći.