Jesmo li kao članica NATO i EU više izloženi opasnosti terorizma?

 Dovoljno se prisjetiti situacije iz ranih šezdesetih godina, prije epidemije terorizma u Europi, kad se avionima putovalo gotovo bez ikakve kontrole, kad se na letove ukrcavalo neposredno prije polijetanja, bez ozbiljne kontrole prtljage i putnika. Terorizam je natjerao regulatore sustava na zaoštravanje nadzora i primjenu postupaka koji do neke mjere zadiru u privatnost i ograničavaju ljudska prava. I naravno, iz godine u godinu, nakon svakog ozbiljnog incidenta u zračnom prometu, povezanoga s terorizmom, kontrola je sve oštrija, a pravo na privatnost se sve više relativizira.

Treba li Hrvatska biti dijelom globalne koalicije za borbu protiv terorizma? Je li danas moguće igrati ulogu „nesvrstanih“ i ponašati se tako da se u važnim globalnim sukobima ne zauzima strana? Naravno da jest, ali je pitanje koja je cijena takva stava. Za razliku od situacije u svijetu u vrijeme Hladnog rata, kad su postojala dva politička bloka, koja su kontrolirala globalne procese, pa se moglo činiti korisnim ostati izvan te podjele i pokušati izvlačiti koristi i od jednoga i drugog bloka, a blokovima je bilo potrebno da barem negdje imaju „meko razgraničenje“, sada takva svjetska podjela ne postoji. Danas više nije na dnevnom redu sukob demokracije i totalitarnih političkih sustava, dakle, onih koji provode teror nad svojim građanima, sustava koji strah građana pred državom iskorištavaju za nedemokratsku stabilnost političkog sustava i privilegirani položaj političke klase. Kao ključan problem ovog vremena, u opreci prema demokratskim porecima, definiran je terorizam.

Nakon neuspješnih intervencija zapadnih partnera u Iraku, Siriji i Libiji protiv tamošnjih režima, koji su ugrožavali demokratske procese, terorizam i nepostojanje elementarnog političkog sustava pokazali su se kao temeljni problemi prostora „Bliskog istoka“. Mladi ljudi, koji su ostali bez elementarne sigurnosti, okvir svoje perspektive potražili su u radikalnom islamu i stvorili terorističku ideologijsku platformu, koja nije privlačna samo mladim muslimanima iz tog prostora, nego privlači i neintegriranu muslimansku mladež koja živi unutar useljeničkih zajednica na Zapadu.

Hrvatska ima razgranatu mrežu poslovnih veza na prostoru Bliskog istoka, a iz vremena bivše Jugoslavije ostale su i veze s dijelom tamošnje poslovne elite, koja se obrazovala i na Zagrebačkom sveučilištu. Strategija razvoja u vrijeme koncepta „nesvrstanosti“ oslanjala se na poslovne niše u tom prostoru, a iako se radi o vrlo rizičnim i „volatilnim“ tržištima, u svakoj krizi tim se tržištima počinju pripisivati veliko razvojno značenje i šansa.

Rizik poslovanja na tim prostorima doista se povećava time što je Hrvatska pripadnost Europskoj uniji i euroatlantskim strukturama, prije svega NATO savezu, definirala kao temelj svoje vanjske politike. Međutim, bez članstva u EU i NATO-u, Hrvatska bi na neki način u većoj mjeri bila izložena nužnosti da svoju šansu traži i na tako nesigurnim tržištima, a izvan NATO kišobrana bila bi i bez elementarne zaštite.

NATO je sustav kolektivne sigurnosti, koji se temelji na zajedničkim vrijednostima zemalja članica, na kompatibilnosti njihovih političkih, a prije svega obrambenih sustava, te sustava nacionalne sigurnosti. U suvremenom svijetu i uz rizike koje donosi poslovanje na nesigurnim prostorima, poduzetnici ne mogu ni u kakav ozbiljan posao ulaziti bez potpore države, a time i sustava nacionalne sigurnosti, odnosno svojevrsne zaštite tajnih službi. Hrvatska nema kapaciteta da bi svoje gospodarstvo pratila razvojem mreže sigurnosnih sustava na takvim tržištima, jer je za to i previše mala i siromašna. Međutim, kao članica NATO saveza dio je sustava kolektivne sigurnosti, a zemlje članice međusobno dijele i informacije, ali i sigurnosne kapacitete.

Stabilnost, koju garantira članstvo u EU i NATO-u, ali i rezon „ekonomije obujma“, koji je Hrvatskoj omogućen članstvom u EU i sudjelovanjem na golemom zajedničkom tržištu, otvaraju njenom gospodarstvu šanse za nastup na tržištima na kojima samo vlastitim obujmom ne bi mogla sudjelovati, a djelovanje na tim tržištima (Kina, „azijski tigrovi“, Japan, Australija, Brazil i Južna Amerika općenito…) vezani su s manje sigurnosnih rizika nego poslovanje na Bliskom istoku.

I konačno, Europa se uz pomoć NATO-va sigurnosnog kišobrana nastoji uspostaviti kao „tvrđava s vratima na spuštanje“. Nastoji zaštititi svoj identitet i sigurnost, ali se ne posve zatvoriti prema okruženju, nego organizirano i u razmjerima, u kojima može osigurati temeljnu integraciju, uključivati ljude iz nesigurnih regija, kakve su sada južna fasada Mediterana i Bliski Istok. Biti izvan EU i NATO-a znači biti u prostoru koji ne uživa tu elementarnu sigurnost. Europsko susjedstvo, a u tom su položaju trenutno Srbija i Makedonija, na primjer, izloženo je tranzitu tisuća migranata svojim prostorom, a nije jasno kako će se ta migracija završiti. Mađarska je u teškoj situaciji, jer zbrinjava ogroman broj migranata, prispjelih „balkanskom rutom“, teška je pozicija Grčke i Italije, koje su otvorene prema južnoj mediteranskoj fasadi, ali, koliko god loše funkcionirala i bila spora, elementarna solidarnost među zemljama članicama osigurava tim zemljama da se mogu nositi s humanitarnim problemom. Sigurnosno pitanje, zbog kojega, između ostalog, i postoji taj „most na dizanje“ u europskoj utvrdi, ponovno je pitanje solidarnosti i suradnje unutar EU, ali i unutar NATO saveza. Biti izvan tih organizacija, kao što su Srbija i Makedonija, znači biti posve izložen neizvjesnosti, nemati nikakav oslonac nacionalne sigurnosti osim slabašnih vlastitih snaga.

I konačno, koliko je snažno članstvo u NATO savezu djelovalo na hrvatski obrambeni sustav nismo vjerojatno niti primjećivali do ovogodišnjega vojnog mimohoda. Znali smo da se Hrvatska vojska promijenila u proteklih dvadeset godina mira, ali većina promatrača nije očekivala da su te promjene u nekoliko godina članstva u NATO bile tako snažne i da se HV tako brzo transformirala u brzu operativnu vojsku opremljenu za brze intervencije. Groteskno je bilo čitati vojne analize u štampi u Srbiji, o superiornosti opremljenosti njihove vojske, još uvijek organizirane prema konceptu Varšavskog pakta. Kad je neka država unutar NATO kišobrana, nije joj potrebna troma stajaća vojska, već snage koje mogu zaštititi nacionalni suverenitet od prvog udara, a u tom se slučaju odmah aktivira sustav NATO-ve kolektivne obrane, jer eventualni napad na jednu zemlju članicu sve članice smatraju napadom na suverenitet svake od njih.