PEGLANJE POLITIKE

Jesmo li i svi mi koji smo osjetili zajedništvo tih nekoliko sati ''luzeri'', kako nas se pokušalo oblatiti, iako ne slušamo Thompsona?

Kako zaboraviti one dane zajedništva, ponovno probuđenoga nakon toliko godina? Onaj ushit na ulicama, dostojanstveni doček, ponos koji se, tako dugo uspavan, opet razotkrio u svojoj ljepoti i časti? Teško, ne samo teško, već nikako. I nikada. Jer takve su uspomene za cijeli život, a zapravo, u konačnici, nije čak ni važno koji je bio povod.

27.07.2018. u 21:59
Ispiši članak

Da, fantastično je da su naši Vatreni nogometaši došli svojoj kući sa srebrnom medaljom oko vrata, iako su ih mnogi, čak i u našoj državi, već u startu otpisivali, proglašavajući ih ''autsajderima''! Pa to je jednostavno genijalno! Dečki kojima je ovo zadnja šansa, jer sigurno više u ovakvom sastavu neće igrati na sljedećem Svjetskom nogometnom prvenstvu, prikovali su nas za ekrane, sve nas koji nismo otputovali u Rusiju, strepili smo nad svakim njihovim udarcem, pili pivo, gutali Normabele, jer su nas oni silni produžeci i jedanaesterci izludjeli, a onda, nakon što su ušli u finale, vrištali smo kao da smo u najmanju ruku dobili povišicu plaće ili siguran posao. Barem smo nakratko zaboravili planove da odemo u Irsku ili Njemačku, iscrpljeni svakodnevnom borbom za preživljavanjem i agonijom koja tako predugo traje. Predugo za jedan kratak ljudski život.

Hodali smo uzdignute glave, znajući da nas ubrzo čeka povratak u tegobnu svakodnevicu, ali i mlado i staro radovalo se kao rijetko kada. Zlonamjerni su samo čekali trenutak kada će se nacija ''otrijezniti'' od nogometnog ludila koje je zahvatilo i svijet, kao da mi nismo svjesni toga da nam njihove pobjede neće otplatiti kredite, kupiti hranu, ni regulirati režije. Pa su nas tako dežurni ''dušobrižnici'' stalno upozoravali neka se izvolimo sabrati, jer naši su Vatreni ionako daleko od nas, s debelim bankovnim računima, osigurani za nekoliko generacija. Pa neka su, zaslužili su svaki euro, ne vidim u čemu je problem? Zašto se ja ne bih svejedno radovala, jer moji su, za Boga miloga, ne živim na Aljasci, imam samo jednu domovinu, kakva je, takva, moja je. 

I kada sam vidjela da su kamere snimile Marka Perkovića Thompsona u autobusu s Vatrenima, a cijeli je Zagreb bio na cesti mašući im, znala sam da se ponovno vraćamo u staru priču. Ali nekako sam tvrdoglavo odbila povjerovati u to, onako naivno, misleći, k vragu sve, ovo što je Dalićeva ekipa napravila vrjednije je od svih naših podjela, vratili su nam to izgubljeno dostojanstvo koje su nam sve političke elite uzele. 

Počela sam čitati prve rasprave i prepucavanja na društvenim mrežama i odjednom se fokus s onog bitnog, a to su naši sjajni momci, prebacio na ono zapravo nebitno - Thompsona. Bi li bilo manje rata da je s njima bio Mladen Grdović, kojega također vole slušati? Vjerojatno nešto manje, ali onda bi se i njemu na površinu izvukla problematična obiteljska prošlost. 

Tko je od nas, uostalom, svetac? Sumnjam da nas ima, zašto onda ljudi ne metu najprije ispred svoga praga, već zaviruju u tuđe živote? ''Što to ima tužno u ljudima da ulaze u tuđe živote?'', pjesma je divna koju smo nekada slušali. A tako istinita. 

Čim sam uvidjela da su iz šuma ponovno izišli partizani i ustaše, a bilo je tu svega, odlučila sam - ne, neću se miješati u te jalove svađe, prebrajati djedove i očeve, nitko nije bez grijeha, poštivat ću želju dečkiju da im pjesmu otpjeva Thompson. I ja sam kao još klinka pjevala ''Čavoglave'', znam napamet svaki detalj spota, znam svaki stih, a nisam mrzitelj ni nacionalist. Ali ne zaboravljam što je pomahnitali dio srpskog naroda učinio mojoj državi i mojim ljudima. Iskreno, ne znam ni jesam li oprostila, ali znam da ne mrzim. 

Poslije toga nisam slušala Thompsona, znam njegove pjesme, ali nije to moj ''đir'', jednostavno ne volim taj tip glazbe, iako znam da ima krasnih stihova, baš lijepih, poetskih, ali njegov cd ne bih kupila niti otišla na koncert. Volim neku drugu glazbu, ali puštam druge da žive u svom miru ili nemiru, a ne volim kada meni netko pokušava nametnuti. Pustimo se na miru svi, život je dovoljno težak bez dodatnih zagorčavanja, ljudska budućnost tako nepredvidiva, a mi gubimo vrijeme koje više nikada nećemo moći vratiti.

Ako je Luka želio ''Gene kamene'', trebao ih je čuti. Nisam ja kapetan ni najbolji svjetski igrač, niti sam trčala kao manijak po terenu, sva polomljena i izubijana, nisam učinila ništa osim radovala se i slala im pozitivne misli. Nisam ja važna. Nije važan nitko od nas tko je bio s ove strane ekrana. Nisu meni četnici ubili djeda, kao Luki, iako je i moja obitelj teško stradala; zar bih trebala očekivati od Luke, ne podcjenjujući nikako njegovu inteligenciju, ni pamet, da možda sluša Vivaldija kojega ja volim? Ma nemojte; sigurna sam da ni Luka od mene ne bi tražio da ja slušam Thompsona, ako nije ono što mi se sviđa. Uostalom, od kuda ja znam, možda Luka sluša i Vivaldija, ali se time ne razmeće?

Ali, ispuniti tako skromnu želju za tako skromnog mladića, koji može kupiti cijelu Hrvatsku, ali ga kamera hvata kako sklanja tanjure s hranom u hotelu dok Grdović pjeva na stolu, a dečki slave, zar je to bilo tako teško? I bilo nam je potrebno dodatno mučiti ionako izmučenog Zlatka Dalića, inzistirajući na tome zašto Thompson i tko ga je naručio i kako i tko je protiv koga i čega… Zašto? Sutra ćemo imati nekoga boljeg i dostojanstvenijeg od Dalića? 

Baš smo uspjeli uprskati nešto prekrasno. No ja sam odlučila da ću pamtiti taj dan kao poseban, ne dopuštajući da mene i meni slične, zato što sam osjetila taj predivan duh jedinstva, a ne slušam pritom Thompsona, gade kao da smo ''luzeri'' i da podržavamo tobožnje rastuće ustaštvo. Ne pristajem na revizionizam, s koje god strane dolazio.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.