Jesenas je osmišljena vrlo mudra ponuda Sloveniji koja može biti 'win-win' za obje države

Hrvatska se jednoglasnom odlukom Sabora u srpnju 2015. godine odlučila povući iz arbitražnog procesa, jer je na osnovu objavljenih tajno snimljenih razgovora slovenske agentice pred ad hoc tribunalom s jednim od pet arbitara, onime koji je imenovan na prijedlog Republike Slovenije, bilo očito da je slovenska javna službenica, zajedno s arbitrom, sudjelovala u kompromitiranju procesa.

Unatoč hrvatskoj odluci o povlačenju iz procesa, ad hoc tribunal je odlučio nastaviti proces i 29. lipnja ove godine donio arbitražnu odluku. Slovenija je sve vrijeme snažno lobirala u svim međunarodnim institucijama da se proces nastavi, a kad je u tome uspjela, intenzivno lobiranje je nastavljeno s ciljem da se, prije svega, države članice EU navedu na to da „utječu na Hrvatsku“ kako bi ona prihvatila arbitražnu odluku.

Kad je, međutim, arbitražna odluka objavljena, za kratko je vrijeme nastala „tišina“, jer je odluka bila bitno drukčija nego što je slovenska strana očekivala. Izgleda da su agentica Simona Drenik i arbitar Jernej Sekolec, u svojoj konspiraciji protiv suda uspjeli kontaminirati samo onaj dio procesa koji se odnosio na razgraničenje u zaljevu, gdje je sudište presudilo snažno u korist Sloveniji. U svim drugim aspektima, međutim, presuda je u korist Republike Hrvatske.

Radi se, vjerojatno, o svojevrsnoj „face saving“ operaciji tribunala, o spašavanju obraza, kojom je trebalo spriječiti da nelegitimnost presude bude snažno vidljiva. Naime, Hrvatska je od početka bila u neugodnoj poziciji, jer kompromitacije međunarodnog prava, kakvu su učinili sada propali arbitar i slovenska državna službenica, obično bivaju „pometene pod tepih“, kako se ne bi kompromitirala sama institucija, u ovom slučaju institucija međunarodne arbitraže.

Zato je svima bilo u interesu da sudište nastavi djelovati. Slovenija je soluciju s ad hoc arbitražama za rješavanje bilateralnih problema zemalja u pristupnom procesu čak bila nametnula kao „europsko rješenje“, a u svojoj poznatoj površnosti snažno ga je zagovarao čak i bivši hrvatski premijer Zoran Milanović, sve dok se nije saznalo za kompromitaciju procesa.

Konzistentan je stav svih Milanovićevih prethodnika bio, naime, da Hrvatska zagovara iznošenje sporova pred neki od stalnih međunarodnih sudova, koji sude prema načelima međunarodnoga prava, a ne pred ad hoc arbitraže, koje ne sude prema jasnim pravilima judikature, nego prema pravilima koja im se u svakom pojedinom slučaju zadaju od strane stranaka u sporu.

Problem europske politike uvijek je bila svojevrsna krutost i inertnost. Uvjerenje kako ad hoc arbitraže mogu biti dobro rješenje, pa da je važno da i ova bude provedena, iako ju je Slovenija kontaminirala, teško se mijenja, i tek su rijetke države članice EU spremne razmotriti meritum hrvatsko-slovenskog „neslaganja“, a većini je draže da se „ne dira njihove krugove“.

Osim toga, odmah nakon što se povukla iz arbitraže, Hrvatska nije pokrenula snažnu akciju diplomatskog zagovaranja svoga stava, nije članice EU i druge važne zemlje „bombardirala“ svojim stavovima, jer je valjda prevladalo uvjerenje kako smo mi u pravu i kako će i bez snažne lobističke akcije većina zemalja u sporu stati na našu stranu.

Prva snažnija akcija uslijedila je tek nakon proglašenja arbitražne odluke, 29. lipnja ove godine, a najsnažniji naglasak te akcije bio je govor premijera Andreja Plenkovića pred Generalnom skupštinom UN. Jasan zagovor međunarodnog prava jedino je oruđe male države u ovakvoj situaciji, a najgore što joj se može dogoditi je da bude optužena kako ona ne poštuje međunarodno pravo.

Slovenija je prije Plenkovićeva govora upravo to sustavno činila. Doduše, taj je govor bio „casus“, dakle, povod, a ne razlog, da se slovenski premijer Miro Cerar povuče iz bilateralnog dijaloga o načinu prevladavanja krize nakon objave arbitražne odluke, ali je kampanja o tome kako se Hrvatska unutar EU ponaša kao Poljska i krši pravnu proceduru nakon tog govora prestala ili barem privremeno utihnula.

Slovenija sada zaoštrava svoju akciju nametanja selektivnog provođenja odluke arbitražnog sudišta. Nekoliko je razloga za slovensku kampanju. Kao prvo, prema odluci arbitražnog sudišta, u šest mjeseci nakon objave arbitražne odluke trebalo je provesti zakonske pretpostavke za njeno ostvarivanje, a tih šest mjeseci istječe 29. prosinca.

Osim toga, slovenska opozicija „oročila“ je potporu tamošnjoj vladi u provođenju arbitražne odluke s istekom ove godine, a iduća je godina u Sloveniji godina izbora za nacionalni parlament. Predsjednički izbori, čiji se prvi krug održava u nedjelju, 22. listopada, nisu tako snažno pod utjecajem arbitražne odluke i odnosa s Hrvatskom, vjerojatno, prije svega, zato što to i nisu u pravom smislu kompetitivni izbori, budući da aktualni predsjednik Borut Pahor niti nema bar donekle ravnopravnog protukandidata.

Kad je riječ o Europskoj uniji, samo jedan element arbitražne presude doista ima veze s hrvatskim (i slovenskim) statusom unutar EU. Naime, u hrvatskom pristupnom ugovoru definirano je da će ribolovne zone dviju država, koje su sada podijeljene crtom sredine u zaljevu, nakon arbitražne odluke biti razdijeljene u skladu s arbitražnom odlukom.

Budući da današnje vodstvo Hrvatske dobro poznaje obveze koje Hrvatskoj proizlaze iz pristupanja EU, jesenas je osmišljena vrlo mudra ponuda Sloveniji o diobi ribolovnih zona, kojom bi se stvorila win-win situacija – kondominij u zaljevu, čime bi slovenski ribari dobili prostor veći od onoga koji im pripada prema arbitražnoj odluci, a hrvatski ribari i školjkari ne bi izgubili tradicionalne lokacije za rad.

Ako bi se ribolovni dogovor postigao ovako kako ga je predložio hrvatski premijer, sama crta razgraničenja na moru bila bi manje važna, i mogla bi se riješiti jednom kad države budu spremne za ravnopravan ozbiljan dijalog.

To rješenje i Sloveniji maksimalizira dobiti, ali ne osigurava prestiž za nacionalnu političku klasu. Ceraru je prestiž potreban pred parlamentarne izbore iduće godine, kako bi mogao tvrditi da je on Sloveniji izborio većinu zaljeva. Strategija koju su osmislili Cerar i njegov stranački kolega, predsjednik Skupštine Milan Brglez, inače stručnjak za međunarodne odnose i međunarodno pravo, selektivna je primjena arbitražne odluke.

Naime, u arbitražnoj odluci jedino su za granicu na moru definirane koordinate i ona je arbitražnom odlukom „zacrtana“, a za granicu na kopnu sudište nije izradilo preciznu geografsku kartu, što se od njega nije niti očekivalo.

Iako je pravorijek jasan i očito je da je Slovenija izgubila u svim svojim traženjima na kopnu, granicu je moguće identificirati samo „sravnjivanjem“ katastara obiju država i suradnjom geometara identificirati je na terenu.

Iako zna da Hrvatska ne prihvaća arbitražnu odluku, slovenski premijer inzistira na bilateralnom dogovoru o kopnenoj granici, a pritom traži čak i otklanjanje „neživotnih“ rješenja, dakle, otvoreno najavljuje da na kopnu želi dobiti više nego što mu je arbitraža „dosudila“.

Strategiju je opet malo previše razotkrio prostodušni slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec, koji je objasnio slovenski stav o razgraničenju na Svetoj Geri, odnosno pitanju slovenske vojarne na nedvojbeno hrvatskom teritoriju. Sada, naravno, Slovenija ne negira da je vojarna na hrvatskoj strani granice, ali jasno poručuje da nema odluke o povlačenju vojske, jer da je to vojni objekt, i da ga Slovenija mora predati Hrvatskoj, te da će to učiniti tek kad Hrvatska prihvati odluku arbitražnog tribunala.

Ista će strategija, očito, biti primijenjena i na ostatku kopnene granice. Slovenija s hrvatskog teritorija ne miče žicu kod Sutle i Mure, jer eto s Hrvatskom nije usuglašeno identificiranje granice, pa Slovenija nastavlja zaposjedati teritorij za koji je i prije arbitraže znala da je hrvatski, a nakon odluke ga zapravo ne namjerava napustiti.

Najosjetljivija je situacija, ipak, ona na moru, ali izvan zaljeva. Naime, iako je arbitražna odluka jasna, i Slovenija nema kontakta s otvorenim morem, nego samo pravo neškodljivog prolaza koridorom kroz hrvatsko teritorijalno more, u Ljubljani ipak ne odustaju od svoga Pomorskog zakonika.

Do prosinca 2003. među slovenskim međunarodnim i pomorskim pravnicima prevladavalo je uvjerenje kako je Slovenija „teritorijalno prikraćena država“, kako ima unutarnje vode i teritorijalno more, ali da nema mogućnosti proglašavanja morskih zona, niti ribolovne zone, niti epikontinentalnog pojasa, niti gospodarske zone, i to zato jer nema izlaza na otvoreno more.

Kad su se razbuktale slovenske pretenzije prema hrvatskom akvatoriju, stvoreno je i uvjerenje da Slovenija ima pravo proglasiti zone na Jadranu, jer da je u vrijeme SFRJ imala izlaz na otvoreno more, u Skupštini su promijenili Pomorski zakonik, usvojen dvije godine prije, 2001, i u dva njegova članka stvorili podlogu u unutarnjem pravu za proglašavanje zona na Jadranu.

Ključna je promjena bila unošenje stavka II. u članak 4. Pomorskog zakonika u kome stoji da „Republika Slovenija može ostvarivati suverena prava, jurisdikciju i nadzor nad površinom, morskim vodenim stupom, morskim dnom i morskim podzemljem izvan granica suverenosti u skladu s međunarodnim pravom.“

Tako dugo dok ovakva definicija ostaje dijelom slovenskog Pomorskog zakonika, jasno je da slovenske pretenzije prema proširenju svoga teritorijalnog mora ostaju „žive“, a da Slovenija niti na moru zapravo ne želi provesti odluku arbitražnog tribunala.

Slovenska politika osmislila je koncept kojim bi Hrvatsku trebala dovesti u lose-lose poziciju. Ili će priznati kontaminiranu odluku o razgraničenju u zaljevu, ili će samo taj aspekt odluke sudišta biti proveden, a u svemu ostalom Slovenija će i dalje nastaviti zaposjedati hrvatski teritorij. To je ideja koja stoji iza poziva premijera Cerara hrvatskom premijeru Plenkoviću na tehnički razgovor o provođenju arbitraže.

Hrvatska ne smije biti ta kojoj će se pripisati „prekid dijaloga“, jer on je i bio uspostavljen zahvaljujući zalaganju hrvatske strne, a prekinut je odlukom slovenskog premijera. Ako bi krivica za prekid dijaloga pala na hrvatsku stranu, Hrvatskoj ne bi preostala mogućnost da nakon prosinca ove godine ozbiljno predstavi stvarano stanje u graničnom sporu i da međunarodne partnere uvjeri u to da Slovenija zapravo opstruira glavninu odluke arbitražnog sudišta, a da kao provođenje arbitražne odluke zapravo „prodaje“ njenu selektivnu primjenu, pritom zadržavajući prostor za buduće pretenzije prema pojasevima na Jadranu i teritoriju koji joj arbitražni tribunal nije dosudio.

U siječnju iduće godine, čini se, odnosi Zagreba i Ljubljane ući će u vrlo osjetljivo razdoblje, za koje se hrvatska diplomacija mora dobro pripremiti i osmisliti strategiju, a Vlada se mora ponašati kao da joj je to jedini i ključni problem. Samo tako može odigrati ravnopravnu utakmicu s Cerarovom vladom, koja će tada biti na samom kraju mandata.