Jesam li prekršio zakon jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama?

A mudrost i razboritost se probudiše iznenada i u Siniše Senjanovića i Branke Žigante Živković na Visokom prekršajnom sudu i Čavoglave odoše na tzv. “đubrište istorije“. Najprije je po proceduri odradio svoje sudac u Makarskoj Slavko Štrbac, čiji inicijali jako podsjećaju na inicijale “sudije“ iz Zadra Save Štrbca i njegovog “Veritasa“ koji je dostavio dvije tone pismenih dokaza Haagu o genocidu HV-a nad srpskim civilima nakon“ Oluje“. Zastrašujuća je zvučala činjenica da su ”ustaše” srpske civile razoružale!

Usprkos podršci HHO-a i Zvonimira Čička, Žarka Puhovskog i Feralovaca, tada mlade Slavice Lukić i Hrvoja Zovka, koji je navodno snimio film o generalu, ali nešto drugačijem od ovog od Tončija Vrdoljaka, haški birokrate oslobodiše - na opću žalost “progresivne javnosti“ – ”genocidne” generale… Ostalo je samo povijest. Naivni Hrvateki počeše hodočastiti u Međugorje, Međumurje, Lourdes, Vatikan i Fatimu, uvjereni da su oni baš oni Hrvateki koji su ratni pobjednici. Sad naše ”sudije” kazniše pjevača zbog “ustaškog pozdrava koji potiče na mržnju“. On mora platiti 765 ustaških kuna. One potiču na ljubav! 

Na fejsu sve gori. Neki javljaju da je Komunistička partija službeno proglašena zločinačkom organizacijom, ali u Bugarskoj. Bugari moraju biti baš u svemu bolji od nas. Depresivno. Ali nije ipak sve tako crno, uvijek se nađe nešto što udahne dašak optimizma i radosti. 

Čavoglave su ”šlus”, kako to kažu u Hercegovini, ali nam je zato za Veliku Gospu došao gost iz Srbije Miroslav Ilić da nam ”odpeva” pjesmu o generalu Draži. Naime u Novoj Rači, marijanskom svetištu, u srijedu 14. kolovoza naš Miroslav je opjevao ponosnim Hrvatekima nekoliko “hrvatskih budnica“ kao “Morem plovi jedna mala barka“, s jednim senzibilno poetskim tekstom: “Pošla majka sina da potraži, pa se javi đeneralu Draži, čiča Dražo, gde je moje dete…čuvaju ga srpske bajunete“ ili tako nekako.

E, da je Aleksandar Vučić neki lijevi liberalni političar, kao njegovi hrvatski kolege, on bi pred Pupovcem i Stanimirovićem u Krušedolu umjesto pjesme “Morem plovi jedna mala barka“ dao izvesti pjesmu koja je bila naročito popularna na Baniji i Kordunu “Od Topole pa do Ravne gore sve su straže đenerala Draže...“. Naši Siniša i Branka bi to također, u roku odmah, zabranili, ali te dvije pjesme ne bi otišle na popularno “đubrište istorije“. Zašto? Pa tamo je kao na Zlatnom ratu u kolovozu. Od mnoštva možeš ležati samo na kuku! Kod nas je sve puno “ustaških“ pjesama kao što su Čavoglave, Vila Velebita, Ustani bane, Marjane, Marjane, Lijepa li si, Moj Ivane, Sude mi, Hrvatska te zove, zove…

Javljaju se paničari na fejsu… “Ako se blagajnica u trgovini uvrijedi jer plaćam u ustaškim i zločinačkim kunama, jesam li prekršio zakon?“ Prilično komplicirano pitanje. Ne osjećam se kompetentan odgovoriti. Tek sam oko 50 godina fiškal. Predložio sam eksperte advokata Šerića, sudca Turudića, Sinišu, Branku i Slavicu. Ja sam nekonfliktan i sklon kompromisima. Iako i trulim, stoga predlažem “Sprem'te se sprem'te četnici… ZDS!?

I na kraju ove povijesne balade gdje, kad i zašto je pozdrav ZDS zabranjen? Kojim zakonom? Kakove formalno-pravne i uzročne veze ima spomenuta Brankina i Sinišina presuda s čl. 39 Ustava RH? Ako se pozdravom ZDS krši čl. 39 Ustava RH, ne krši li ga i “ustaška“ valuta kuna? Je li himna Lijepa naša u skladu s čl. 39 Ustava jer se pjevala za čitavo vrijeme trajanja NDH? Da se ne ponavljam, u jednoj od mojih kolumni objavio sam faksimil dopisa dvojice domobrana iz SAD-a koji se na kraju pozdravljaju s “ustaškim“ ZDS. Mali problem je jedino što je ta korespondencija iz 1936. godine.

U SAD-u su već tada mudro dijalektički zaključili kakova će ustašija buknuti na brdovitom Balkanu. Naravno, moj portal posjeduje faksimil tog dopisivanja pa ako naše antife žele, on se može pojaviti…, ali nekako sumnjam da to njih zanima. Nakon što je prvi puta bio objavljen, nitko nije ni muknuo o mogućem falsifikatu, da je to fake news ili slično kukavičje jaje. Hajmo i mi danas u slobodnoj Hrvatskoj kako nas je drug Tito učio, kazneno/prekršajno goniti i pozdrav ZDS i grb s prvim bijelim poljem i hrvatske rodoljubne pjesme. Sve to treba proslijediti Slavici Lukić, Slavku Štrbcu, Siniši i Branki…pa neka oni svakog rebnu, kao po novom Zakonu o prometu na cestama, strogim kaznama od bar pet godina na više ili manje… Sve će to “naši“ suci na Ustavnom zaviti u fini plavo, bijelo i crveni celofan i potvrditi kao ustavno. Oni malobrojni će izdvojiti svoje mišljenje, ali revolucija teče dalje. 

Siguran sam da su mnogi koji čitaju ovu subverzivnu kolumnu čitali i roman Marcela Prousta “U potrazi za izgubljenim vremenom“. Proust je sa simboličnih klasnih pozicija opisao društveno raslojavanje francuske aristokracije. Usporedbom možemo gledati na raslojavanje crvene komunističke elite devedesetih godina i njihov snobovski prelazak onima koji su tada došli do vrhova vlasti. Kad su se tamo primirili, snašli, stekli pozicije, poglavito medijske, krenuli su u “potragu za svojim izgubljenim vremenima“.

Glorifikacija Tita, roktanje o “divnim“ vremenima samoupravljanja i “Golih otoka“, obračun sa simbolima protiv kojih su se četiri godine borili preko njihovih medija, a često i s puškom u ruci, zauzimanje pravih pozicija u pravosuđu, na filozofskim faksevima, osobito katedrama povijesti… Danas se pojavljuju kao likovi Mesića, Manolića, Beljaka i sličnih koji s punim pravom “predaju“ svoju povijest. Oni su “povjesničari“ koji su sami ne tako davno “držali katedru iz povijesti“, ali tako da su držali katedru dok je stolar zabijao čavle u nju. Uvjereni su da je povijest njihova.

Samo likovi iz Žikine dinastije Dejan Jović, Saša Leković, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina, Dragan Markovina, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Žonja, Rade, Rada, Anka partizanka, Slavica Lukić, Ivanka Toma… nisu shvatili biti problema. ZDS se vratio iz Domovinskog rata na velika vrata jer su se s tim poklikom naši branitelji borili i uz njega ginuli za današnju slobodu i samostalnost Hrvatske. I nema tog Siniše, Branke, Slavice, Branka…koji će mu opet nabiti lance…iste one lance koji su u komunizmu bili najveći prijatelji radnih ljudi. Naime, kad je god trebalo išli su radnicima na ruku.

Da parafraziram ono što je Ennio Flaiano, scenarist kultnog filma “Slatki život“, jedanput napisao: “Politička situacija u Hrvatskoj je teška, ali nije ozbiljna“.

Delije su na nekoj utakmici izvjesili transparent “Dogodine u Kninu!“ Torcida je odgovorila: “Bez Vojvodine!“ Zašto vas zamaram ovim u biti irelevantnim prepucavanjem navijačkih skupina. Zbog poplave sociopatoloških optužnica koje nam dolaze kako s istoka tako i iz našeg pravosuđa. Ne bi se začudio da se i tu umiješaju Štrbac, Siniša i Branka. Zašto? Zato što komšije histerično pljuju po Torcidi. Evo samo jednog od blažih naslova u jednim srpskim novinama: “Torcidaši su poznati po mržnji i žele raspad Srbije“. Valjda se to odnosilo na to što je Torcida odgovorila na ofucanu parolu “dogodine u Kninu“ s kontrom “ali bez Vojvodine“.

Ovakvo športsko prepucavanje navijača odmah pada na plodno tlo naših jugovića. Plima tobožnje mržnje i zagovora raspada Srbije širi se polagano i sigurno kroz njihove smrznute glave. Već valjda vide i Pupovca kako u Saboru hoda sa žutom trakom oko ruke. Mira Nikolić, srpska gospođa ”ambasadorka” u Zagrebu, odmah će zatražiti da se ispričamo, a možda da se i ”izvinemo”.

Nedavno se Mira istakla k'o muha u čaši mlijeka izjavivši: “Oluja je bila etničko čišćenje! Nema mirenja bez isprike“. Čije, pitam ja? Evo, ta izjava je jedan od razloga zašto sam počeo s plakatima Delija i Torcide. Oni su nas okupirali, klali i ubijali četiri godine, a sada nam preko svoje veleposlanice u RH službeno i poručuju: “Nema mirenja bez isprike…“. I tko se na kraju krajeva uopće želi pomiriti? Na žalost, ratni pobjednici tj. njihovi poltronski političari.

Je li naše zrinjevačko Ministarstvo nakon ove izjave reagiralo, je li gospođu ”ambasadorku” priupitalo za što bi se mi morali ispričati? Možda zbog toga što su napali Vukovar, Maslenicu…ili zbog Bljeska i Oluje kojima smo oslobađali vlastiti teritorij. Činjenica je da se ni jedan rat s njima nije vodio na teritoriju Srbije. To je valjda dovoljan dokaz i zadnjoj političkoj budali tko je koga napadao, tko je na čije tenkove bacao ”bele lale” na ispraćaju prema Ovčari. Mlaka, mlitava, trulo kompromisna politika RH prema ”nabrijanoj” politici iz Srbije na kraju je i dovela do zabrane izvođenja Čavoglava.

Ne bih se onesvijestio da u svom poltronstvu vlast u RH jednog dana odluči disciplinirati Torcidu. Poltronima svašta pada na pamet. A kako produžiti kratku pamet? Razlog bi mogao biti legendarni transparent Torcide u znak sjećanja na Jean-Michela Nicoliera, vukovarskog dragovoljca na kome je pisalo: “Borio se i umro za Hrvatsku, bez da je požalio ni odustao! Ja moram biti tu. To je moja sudbina. Jean-Michele Nicolier”. S takvim transparentom Torcida se zauvijek svrstala na pravu stranu povijesti. Dinamo, Mamić, suci, sve su to periferni ekscesi, ali ovaj pozdrav mladom Francuzu trajno je obilježje Torcide i Splita koje nikakva svastika ne može zasjeniti. Kod njih je jedino sigurno da neće pljeskati političarima. Ni kada slučajno i zasluže.

Roman Binder na fejsu poručuje: “Pljeskati političaru zato što je izgradio bolnicu, školu ili cestu javnim novcem je kao da plješćete bankomatu jer vam je isplatio vaš novac”.

Komunjare će za obnovu Titovog “Galeba“ potrošiti oko 60 milijuna kuna. Sada im nisu bitne dječje bolnice, vrtići… Tito je zaslužio brod-muzej. Ako ništa, zbog svojih manira. Taj ”inteljektualjac”, kako je on izgovarao riječ ”intelektualac”, bio je lukav političar mada nije mogao sročiti ni tri ozbiljne rečenice. Pipkanje Sofije Loren pred kamerama, dimljenje kubanske cigare u Bijeloj kući, šepurenje u bijeloj maršalskoj uniformi, vucaranje pudlice na press konferencije, sve samo da bi izgledao kao mondeni frajer. Da nije bilo Staljinova maršala Tolbuhina još bi danas oslobađao Istru i derao se ”Trst je naš”.

Dok “obožavaoci“ voze aute na par-nepar, on je kolekcionirao rolls rojseve, brodove, Galebove, Plave vlakove, privatno otočje Brioni. Dobro, imao je i neke sposobnosti. Okupio je sve siromašne afričke zemlje u nesvrstane i sebe stavio na čelo. No, dobro, crveni u Rijeci imaju love pa neka obnavljaju Galeb. Oni su iz Trećeg maja poslali nepovratnu pozajmicu “managerima“ u Uljanik od nekih 600 milijuna kuna. Sad traže da država spasi 3. maj, a oni će obnoviti Galeb. Lova se lijepi na europski grad kulture.

Sad se čeka da Nina Obuljen javno posveti “genijalnog“ bravara – ”Santo subito”! (svetac odmah). Dekret će javno zalijepiti na fasadu HNK-a Sneška Banović iz Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba.

Vrdoljakov  “General“ maršira kroz hrvatske kino dvorane brže nego pravi general prema Kninu 5. kolovoza 1995. godine. Iako prava sezona odlazaka u kina tek dolazi na jesen, ”Generala” je dosad gledalo više od 40.000 znatiželjnika. Nenad Polimac, s JNA pedigreom, ima taktički zadatak zaustaviti “neprijateljsko dejstvovanje“. Pomogao mu je, u svrhu puštanja orjunaške magle, film “Svećenikova djeca“ u prvom vikendu prikazivanja. Kaže naš Poli: ”Slab film s trash elementima i nizom scena nekorektnih prema Srbima“. Nenad, k'o balkanski špijun, prati “Generala“ u stopu. Najprije mu se vilica istegnula do poda od sreće: “General je naprosto domoljubni spektakl s puno problema. Inače ne bi tako slabo prošao na festivalu u Puli…. U petak navečer - kad sam ga drugi put gledao - Cinestarova dvorana u Branimir centru bila je tek napola popunjena“. Ma, bravo Poli! Zamisli, sredina je ljeta, a dvorana nije puna!

Zato je u Bolu na Braču ljetno kino u dvije predstave bilo puno k'o šipak, a na kraju su svi i zapljeskali. Ovo “šipak“ je ujedno i simbolična poruka Jurici Pavičiću, Anti Tomiću i Nenadu Polimcu da mogu na dnevnoj bazi gledati i sliniti nad filmom ”Neretva” ili ”Sutjeska“ i uživati u partizanskoj propagandnoj večeri. Ako pri tome dožive neku vrstu ugode to bolje za naše kritičare opće prakse. Za mene i gledatelje u Bolu, film je prije svega iskren i povijesno utemeljen. To što slab i nabrijani lijevi kritičar misli da je film slab samo je dokaz da Sava i dalje teče uzvodno. Kao što ih je i učio njihov partijski sveti gral - Tito. 

E, sad o tobožnjoj “nekorektnosti prema Srbima“. Ona se prema “stručnom“ mišljenju našeg Polija sastoji u tome što se u “traktorijadi“ nalazilo premalo traktora i civila pa je izostao “genocidni“ dojam zbog kojeg je pravi general 7-8 godina odležao u Haagu. Ispada da bi “General“ bio gledljiv film (40 i više tisuća posjetitelja je za njega samo trash…) da je sinopsis napisao Ante Tomić, režirao ga Rajko Grlić, a da je generala glumio Rade Šerbedžija. Onda bi i 4000 gledatelja u Puli navijalo za film koji demaskira genocidnu Hrvatsku vojsku. Tada bi bilo i nagrada koliko ti srce želi.

A hrvatskim režiserima Brešanu, Mataniću, Hribaru, Grliću i ostalima ostaje sada jedino nedosanjan san postići već dosadašnju gledanost ”Generala”. Film srpskog Quentina Tarantina, Slobodana Šijana iz 1980. godine “Tko to tamo peva“ po scenariju Dušana Kovačevića, hrvatska poltronsko-režiserska elita nikada neće biti u stanju snimiti pa o takvoj filmskoj umjetnosti može samo sanjati. Da ne govorim o ostalim dobrim srpskim filmovima kao “Kad budem mrtav i beo“, “Maratonci trče počasni krug“, “Zaseda“ Živojina Pavlovića, “Balkanski špijun“ i da ne nabrajam.

Ovo što nam nude hrvatski ljevičarski režiseri je pravi ideološki ”trash”, zbrčkana boza o hrvatskim desničarskim pederima koji mrze Srbe. Od toga je bolji čak i “15 minuta-Masakr u Dvoru” - izmišljena četnička priča o HV-u koja ubija srpske duševne bolesnike. Jedino što je točno je da se dobar dio njih preko HAVC-a kao lišaj infiltrirao u naš film. I možete samo zamisliti kako im je sjela ova “Generalova“ gledanost! Siguran sam da su, ako već nemaju, dobili čireve na želucu.

Arthur Schopenhauer je napisao: “Ako se teški grijesi okajavaju tek na onom svijetu, neka se barem oni glupi okaju na ovome“.