'Jeftino zaduživanje' ministra Lalovca Hrvatsku vodi u grčki sunovrat

Prostodušni Milanovićev ministar financija Boris Lalovac iskrenošću djetinje neukosti nedavno je izjavio kako smo u Europsku uniju zapravo ušli radi toga da bismo se jeftinije zaduživali. Njemu, naravno, nije jasno što je ovime rekao. Ako se netko „jeftino zadužuje“ bez obzira na to što na financijskom tržištu nema ugleda, što se njegovi vrijednosni papiri tretiraju kao „smeće“, taj ne plaća pravu cijenu novca kojim se koristi. Ako vjerovnik ne plaća cijenu kapitala, znači da je plaća netko drugi, jer na tržištu „nema besplatnog ručka“. Lalovac, dakle, misli kako je bilo korisno ući u Europsku uniju, kako bi oni, koji vladaju zemljom, bar neko vrijeme omogućili „život na tuđi račun“.

Naravno, elementarna građanska kultura uči nas da je moguće živjeti na tuđi račun neko kratko vrijeme, ali da računi za takav život vrlo brzo dolaze na naplatu. Slično je to kao s kreditima u švicarskim francima, u kojima se, kazuje legenda, zaduživao i sam ministar. Neko vrijeme na taj je način bilo moguće stvarati privid jeftinoga zaduživanja i cijenu kapitala prevaliti na nekoga drugog, ali dugoročno takva privatna financijska politika dolazi na naplatu. Kad se to dogodi, postavlja se samo pitanje tko će snositi cijenu pogrešnih kockarskih privatnih odluka – hoće li to biti onaj koji je donosio takve odluke ili će se njegovi troškovi preliti na cijelo društvo.

Zamisao, koju zastupaju Lalovac i njegov politički pokrovitelj, premijer Milanović, zasniva se na socijalizaciji privatnih pogrešaka. U njihovu modelu, koji nije dugoročno održiv, vjerovnici bi trebali pokrivati pogreške dužnika, a budući da u privatni odnos, uspostavljen na tržištu, posižu državnim mjerama, na kraju će cijenu te intervencije platiti država, jer će se vjerovnici, poslovne banke, nakon sudskih postupaka, za štetu, koju su pretrpjele, naplatiti iz novca svih poreznih obveznika. Dakle, svi će građani subvencionirati štete neodgovornima.

Koncept, što ga pokreti poput Syrize, zastupaju u „južnim“ članicama Europske unije, identičan je onom prema kojem Milanović i Lalovac vode javne financije. Ti pokreti, naime, uvjeravaju građane kako je Europska unija, odnosno preciznije, Europska monetarna unija, zajednica u kojoj je moguće „živjeti na račun drugih“, odnosno koristiti se jeftinim novcem, a kad zbog neodgovorne domaće financijske politike više nije moguće otplaćivati kredite, valja računati na solidarnost ostalih članica Monetarne unije.

Europska unija ima problem s pokretanjem gospodarskog rasta. Europska središnja banka zato se odlučila odstupiti od restriktivne monetarne politike, ali ne radi toga da bi financirala budžetsku potrošnju zemalja članica, nego kako bi potakla investicije i razvoj. Pristup jeftinom financiranju, dakle, moguć je samo ako je on vezan uz projekte, ako ta sredstava donose ekonomski rast i društveni razvoj. Istovremeno s popuštanjem monetarnog sidra, mora se zatezati ono fiskalno, tako da Europska unija neće tolerirati odstupanja od maastrihtških kriterija, vezanih uz ograničenje proračunskog deficita i javnoga duga.

Zoran Milanović očito pokreće predizbornu kampanju. Za njegovu kampanju pitanja ekonomskog razvoja nisu ključna. To nije niti čudno, jer sam nema niti elementarnih ekonomskih znanja, a ono što je naučio iz različitih popularnih vudu-ekonomističkih knjiga, bilo bi bolje da nije niti čitao. Jasno je, međutim, da samo na zaoštravanju društvenih sukoba u Hrvatskoj ne bi smio graditi predizbornu platformu, pa mu je potrebna i ekonomska i socijalna politika koja će stvarati privid „kraja recesije“ ili onoga što je Syriza Grcima „prodala“ kao „kraj štednje“.

Avanture socijalnih eksperimenata s otpisom dugova i socijalizacijom cijene kreditnog zaduženja dijela građana zapravo su dio te „syriztične“ Milanovićeve „Nove socijalne politike“. Taj je koncept socijalne politike suprotan konceptu socijalne države kakva je danas prihvaćena u cijeloj Europskoj uniji. Sve uspješne europske države „schumpeterijanske“ su socijalne države – svaki građanin mora preuzeti odgovornost za vlastitu socijalnu poziciju, a država je tu da svima osigura ravnopravan društveni start i pristup onim javnim dobrima iz pristupa kojima nitko ne smije biti isključen. Milanovića, Lalovca i društvo odgovornost ne zanima, ne preuzimaju je niti kao upravljači javnim poslovima, pa je ne očekuju niti od građana. U njihovoj logici država mora socijalizirati gubitke neke socijalne skupine, ako je ona dovoljno jaka da utječe na izborni rezultat, a pogotovo ako je potencijalno biračko tijelo vladajuće garniture.

Način, na koji Milanović i Lalovac promišljaju hrvatsku politiku, ali i kako je smještaju u Europsku uniju, moguć je zato jer nakon konsenzusa, što smo ga u političkom tijelu postigli o pristupanju Europskoj uniji, nismo stvorili novi konsenzus o tome što kao članica EU želimo postići. Ne samo da o tome nema konsenzusa, nego raspravu o tome nismo niti ozbiljno otvorili. Očito je da su se formirale „dvije Hrvatske“. Jedna je ona, koju čine ljudi poput Lalovca, koji misle da je legitimno pokušati živjeti na tuđi račun, a drugu oni koji su savladali prvu ekonomsku lekciju  Miltona Friedmana – naime da nema besplatnoga ručka. Paradoksalno je da su građani Hrvatske nastojali pobjeći iz okvira Jugoslavije, između ostaloga, i zato što nisu bili skloni tome da „netko živi na njihov račun“, a da sada imamo vlast na nacionalnoj razini, koja misli kako je legitimno da unutar EU mi pokušamo živjeti na tuđi račun.

Moguće su dvije generalne europske politike. Jedna je insistiranje na povezivanju Hrvatske u kontekst Srednje Europe, izgradnja partnerstva s Višegradskom skupinom (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), Austrijom i Slovenijom, i oslanjanje na Njemačku. Ta politika ujedno je i politika euroatlantizma, a u ekonomskom smislu zasniva na poštivanju čvrstoga proračunskog ograničenja, stvaranju povoljne poduzetničke klime, smanjivanju troškova države…  To je koncept života od vlastita sitnog, trajnog i upornog rada, društvene sređenosti, stabilnosti. Ovaj okvir moguće je definirati i kao dosadan, malograđanski, ali on se zasniva na odgovornosti i sigurnosti.

Alternativa je definiranje Hrvatske kao tipične države Južne Europe i traženje savezništva u odmetnutoj Grčkoj. Flert s Putinovom diktaturom logičan je korak neodgovorne grčke politike, a aktualna administracija već nas je jednom dovela na korak od toga da ključni nacionalni energetski resurs prijeđe u ruke državne kompanije Putinove Rusije. Hrvatska, doduše, nema ucjenjivački potencijal Grčke, jer nije članica euro-zone i ne sudjeluje u zajedničkoj monetarnoj politici.

Koncept „otpora kapitalizmu“ protestnih organizacija, poput Živog zida i Radničke fronte, nije ono što je trenutno u Hrvatskoj na dnevnom redu. Hrvatsku Syrizu vodi Zoran Milanović. On misli da je legitimno živjeti na tuđi račun, Hrvatsku svrstavati u magareću klupu Europske unije, ne provoditi preuzete makroekonomske obveze. Romansa s Vladimirom Putinom, nalik onoj Alexisa Tsiprasa, bila bi tek „šlag na tortu njegova željenoga drugog mandata“.

Alternativa je radišna, srednjoeuropska Hrvatska, orijentirana prema Njemačkoj i svom sjevernom i zapadnom susjedstvu, dakle, prema društvu najuspješnijih europskih država, prema „motoru Unije“ i najefikasnijim novim demokracijama.