Jedan smo od najkatoličkijih naroda, a teško je pronaći zemlju u kojoj se toliko kunu i izruguju temeljne istine vjere

Da bismo u potpunosti slijedili nakane sv. Crkve, na Božić – čitamo u spomenutome Katekizmu - moramo učiniti četiri stvari: 1. pripremiti predvečerje Božića postom i sabranošću, koja će biti veća od obične, 2. očistiti dušu dobrom ispovijedi i željom primiti Gospodina, 3. sudjelovati, ako je to moguće, na noćnim svetim službama i svim trima božićnim misama razmišljajući mnogo o otajstvu koje se slavi, 4. učiniti na taj dan djela kršćanskog milosrđa prema svojim mogućnostima.

Adventske zornice osobito nas pripremaju za proslavu Kristova rođenja, a Crkva nas posebno poziva na sudjelovanje na Misi polnoćki. Crkva je željela sačuvati običaj služenja svete mise u božićnoj noći, da bi se živom zahvalnošću obnovila uspomena na onu noć u kojoj se božanski Spasitelj rodio, pa je time započelo djelo našega spasenja. Utjelovljenje Sina Božjega najvažniji je događaj u povijesti čovječanstva, misterij koji nadilazi ograničene ljudske mogućnosti potpune spoznaje, ali i misterij koji nas poziva da o njegovim po(r)ukama duboko i temeljito promišljamo.

Poruka Kristova rođenja: Odricati se svjetskih taština

Božić je dan kad se je Svemogući Bog utjelovio u malome djetetu Isusu. On, jedini i pravi Gospodar svega (Pantokrator), gospodar svijeta i vremena, života i smrti, kralj cijelog čovječanstva nije se rodio na kraljevskomu dvoru. Nije za Njega bilo mjesta niti u svratištu, rođen je u staji, okružen domaćim životinjama. "Isus Krist, trajni lik Božji, / nije se kao plijena držao / svoje jednakosti s Bogom, / nego sam sebe 'oplijeni' / uzevši lik sluge, / postavši ljudima sličan: / obličjem čovjeku nalik, / ponizi sam sebe, / poslušan do smrti, / smrti na križu“ (Fil 2,6-8).

Isusovo rođenje bilo je tiho i skrovito, bez pompe kakva je i u tadašnjim vremenima pratila rođenja kraljevskih sinova. Maloga Isusa prvi su vidjeli pastiri, danas bismo rekli ljudi s ruba društva, a ne moćnici ovoga svijeta. O okolnostima svoga rođenja Isus nas uči mnogo toga, a posebno nas uči odricati se svjetskih taština, a cijeniti siromaštvo i patnje. Na žalost, današnji kršćani, uronjeni u komoditet ovoga svijeta i materijalistički mentalitet, malo su toga naučili od činjenice da se je Gospodar svega rodio u siromašnoj štalici, a posebno je žalosno to da poruka betlehemske štalice nije došla i do pojedinih kršćanskih pastira koji bi trebali predstavljati uzor kršćanskog života. Isus, naime, od nas ne traži da hodamo u poderanim dronjcima, ali nas poziva da shvatimo smisao one svetopisamske: "Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt, 4, 4).

Lažni katolici

Hrvatski je narod katolički narod, narod duge i snažne kršćanske kulture i tradicije. No desetljeća života u balkanskome blatu, posebno pod bezbožnim komunizmom, u simbiozi s današnjim postmodernim relativizmom, nanijela su velike udarce i ostavila duboke rane na tkivu našega naroda. Ako bismo gledali broj deklariranih katolika, onda bismo mogli zaključiti da smo jedan od najkatoličkih naroda svijeta. Međutim, na našu veliku žalost, zbilja nas u tome demantira: teško je pronaći zemlju u kojoj je toliko kao kod nas pristutna bogopsovka i gdje se toliko kunu i izruguju temeljne istine katoličke vjere.

Što tek reći o našoj političkoj sceni prepunoj lažnih katolika? O političarima koji se deklariraju kao katolici s ciljem mobilizacije birača, a u stvarnosti žive životom dijametralno suprotnim elementarnim katoličkim vrijednostima? Jesu li političari koji se s jedne strane deklariraju katolicima, a druge strane donose protukatoličke zakone, svjesni kakvu štetu rade spasenju svoje duše? Vjeruju li oni, zapravo, u Boga i u besmrtnost odnosno nepropadljivost duše? Imaju li straha Božjega koji je "početak svake mudrosti“? Kada bi vjerovali, ne bi činili ono što čine jer bi strahovali od pakla, koji za katolike nije bajka za malu djecu, nego ognjeno mjesto u kojemu vječnu kaznu nalaze oni ljudi koji ne vjeruju u Isusa Krista i čine zlo drugima.

Kruh za mene materijalno pitanje, a kruh za drugoga duhovno pitanje

"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Mt, 25,40). Katoličanstvo se ne dokazuje velikim riječima, nego djelima. "Ne oklijevaj s davanjem, i dok daješ ne zanovijetaj: jer spoznat ćeš Onoga koji će ti dobro uzvratiti plaću. Ne otjeraj potrebnoga, nego učini da imaš sve zajedničko sa svojim bratom, i ne reci da je tvoje: jer ako ste zajedničari u besmrtnim dobrima, koliko više morate biti u smrtnima!“ – piše nepoznati pisac u "Uputama apostolskim“ (Didache).

Svoje katoličanstvo pokazujemo po tome koliko smo spremni pomoći drugima, onima koji nemaju i koji su u nevolji. Pomoći konkretnom čovjeku s konkretnim potrebama, odreći se – ako ne kao ona žena u hramu svega što imamo – barem suviška i dati drugome u potrebi. Spoznati Berdjajevljevu misao da je kruh za mene materijalno pitanje, a kruh za drugoga duhovno pitanje. To, među ostalim, znači biti kršćanin.

Božićno vrijeme prava je prigoda da svi razmislimo o svojim postupcima, da obiđemo potrebite oko nas i donesemo im ujevićevsku "kristalnu kocku vedrine“. Betlehemsko svjetlo neka obasja i naše gradove i naša srca.