Jedan član - jedan glas

Obično se s problemima unutarstranačke demokracije u većoj mjeri suočavaju vladajuće stranke, stranke koje sudjeluju u izvršnoj vlasti i tvore parlamentarnu većinu, a i fokus javnosti je više usmjeren na unutarnje procese koji se odvijaju u tim strankama, jer se oni kratkoročno u većoj mjeri odražavaju na aktualne javne politike.

Paradoksalno je da se u strankama na vlasti njihova vodstva manje bave pitanjima unutarstranačke demokracije, pa dok su na vlasti u strankama često kao da zamire unutarstranački život.

Naime, budući da stranke, sukladno rezultatima izbora, „izgrađuju“ državne institucije i tako legitimiraju poredak, dok im je stanka u većini, njeni su vodeći ljudi zaokupljeni poslovima izvršne vlasti ili upravljanja parlamentarnim životom.

Nedavna odluka dosadašnjeg potpredsjednika Vlade i ministra vanjskih poslova Davora Ive Stiera, da se odrekne poslova u izvršnoj vlasti i svoje vrijeme posveti unutarstranačkom životu i razvijanju unutarstranačke demokracije u HDZ-u u tom je smislu suprotna dominantnoj praksi ponašanja u strankama na vlasti, ali je potencijalno izrazito korisna za HDZ.

Naime, kad istekne razdoblje „konjunkture“ neke stranke u javnosti i biračkom tijelu, kad se nakon jednog ili dva ciklusa u izvršnoj vlasti suoči s novim izbornim rezultatima, često se ponavlja ista stara pjesma: dok smo bili na vlasti zapostavili smo stranku, nismo radili sa stranačkim članovima, nismo zagovarali svoje vrijednosti među biračima, zapostavili smo stranačku mrežu i infrastrukturu.

Istina je da je HDZ ponajmanje bio suočen s tim problemom. Na razvoju i održavanju stranačke infrastrukture u svim razdobljima, čak i onima najnepovoljnijima za HDZ, uvijek su radili iskusni ljudi, članstvo je uvijek ostajalo vojska koja poštuje načela stranačke stege, jedino što se u razdobljima dok je stranka bila na vlasti ponekad zapostavljao onaj pravi „politički rad“, razvijanje novih politika, jačanje demokratskih procedura i demokratska konsolidacija stranke.

Davor Ivo Stier zato je vjerojatno u pravu kad misli da je u ovom razdoblju „profesionalizacija“ političkog tajnika stranke jednako važna kao i to da organizacijski tajnik i njegovi suradnici sustavno rade svoj posao. Sasvim sigurno je važno i to što naglašava kao svoj prioritet – jasno definiranje političkog profila HDZ-a, kao moderne europske kršćansko-demokratske stranke. Bez jasnog definiranja vrijednosti koje stranka zastupa, njenog svjetonazora, ideologije i političke filozofije birači nemaju elementarne sigurnosti.

Bez ovih elemenata, naime, nema predvidivosti političkog života i nema garancije o tome kako će se neka stranka ponašati na vlasti u neočekivanim situacijama, a u složenim odnosima političkog života niti jedna stranka ne može u svojim programima predvidjeti sve (ma niti većinu) izazova s kojima će se suočiti tijekom mandata.

Stranke moraju obavljati nekoliko važnih poslova. Sustavno moraju tragati za talentima za obavljanje javnih poslova, školovati ih i pripremati za javne funkcije, moraju s građanskom društvom i akademskom zajednicom surađivati u razvoju svojih političkih filozofija, definiranju javnih politika i osiguravanju političke predvidivosti i sigurnosti, i konačno, moraju osigurati demokratske unutarnje odnose, koji će istovremeno osigurati i efikasnost stranke, ali i demokratsko nadmetanje među onima koji žele utjecati na kreiranje javnih politika.

Unutarstranačka demokracija ne staje na tome da se u redovnim intervalima održavaju unutarstranački izbori i da ti izbori moraju biti pošteno provedeni. Isto tako, s „inovativnošću“ u modelu unutarstranačkih izbora valja biti vrlo oprezan.

Stier veliku pozornost posvećuje modelu „jedan član – jedan glas“ i pristaje na famu, koja je stvorena u hrvatskoj javnosti i dijelu struke, da je to bolji i demokratičniji model izbora od tipičnih posrednih izbora koje primjenjuje glavnina političkih stranaka u demokratskom svijetu.

Svi koji se bave izbornim modelima reći će da je prilikom izbora važno da sudionici u njima izborni model iskreno prihvaćaju kao legitiman i da se on sustavno provodi. Stabilnost i dugotrajna primjena istog izbornog modela obično ga čini efikasnijim i boljim, a stalne promjene modela unose neizvjesnost, odnosno najčešće služe tome da u bolju poziciju dovedu onoga tko je kreirao novi model, jer mu se on mogao i brže prilagoditi.

Model u kome svi članovi stranke sudjeluju u izboru stranačkoga vodstva, što su ga nazvali „jedan član – jedan glas“ samo je jednom primijenjen u nekoj konsolidiranoj demokraciji. Naime, 14. listopada 2007. u tada novoosnovanoj Demokratskoj stranci u Italiji proveli su „predizbor“ i Waltera Veltronija, tadašnjeg gradonačelnika Rima, izabrali za predsjednika stranke i kandidata za premijera. Veltroni zapravo nije imao protukandidata, a akcija je bila dobro zamišljen proces prikupljanja izbornih fondova i koristila se nepopularnošću tadašnjeg premijera Silvia Berlusconija u dijelu javnosti.

Svaki talijanski državljanin s pravom glasa mogao je pristupiti izboru predsjednika Demokratske stranke, ako je prije toga uplatio simbolični euro članarine, a stranka je tako skupila zamašna sredstva, budući da je na te unutarstranačke izbore pristupilo oko tri milijuna birača.

Unatoč demokratskom eksperimentu Veltroni nije na parlamentarnim izborima pobijedio Berlusconija, a na čelu stranke ostao je samo godinu i pol i odstupio nakon teškog poraza stranke na lokalnim izborima na Sardiniji.

Zoranu Milanoviću model „jedan član – jedan glas“ donio je više koristi nego Veltroniju, Njegov eksperiment je započeo koji mjesec poslije Veltronijeva, u svibnju 2008.

Model mu je osigurao brzo „preuzimanje većine“ u stranci i uspostavljanje autoritarne strukture upravljanja njome već prije parlamentarnih izbora u jesen iste godine, a ponavljanje modela sustavno mu je osiguravalo potiskivanje svake opozicije u stranci.

SDP je završio u dubokoj krizi nakon nešto manje od deset godina Milanovićeve dominacije, i sada stranka ne uspijeva konsolidirati tim koji bi osigurao njen sustavni oporavak.

Model „jedan čovjek – jedan glas“ pokazao se neprimjerenim u socijalističkoj stranci, dakle, organizaciji koja pripada tradiciji čvrste unutarnje strukturiranosti i radikalnog discipliniranja članstva, u čijoj tradiciji programska krila nazivaju „frakcijama“, dakle, nečime što lomi stranku i vrlo je nesklona poštivanju individualnosti krila, i stranci koja je tradicionalno visoko centralizirano organizirana.

Demokršćani, naprotiv, poštuju i štite programska krila, a lokalnim i regionalnim organizacijama stranke osiguravaju samostalnost, prema jednom od temeljnih načela demokršćanske politike – načelu supsidijarnosti. Odluke po njemu, naime, valja donositi na najnižoj mogućoj razini kvalitetnog odlučivanja, a više se organizacije prema nižima odnose tako da štite njihovu autonomiju, ali se i brinu da te organizacije preuzimaju punu odgovornost za svoje odluke.

Nadalje, u stranci mehanizmi unutarstranačke demokracije moraju odražavati i uspješnost stranačkih organizacija na izborima. Logično je da utjecaj onih koji pobjeđuju mora na stranačku politiku biti veći nego utjecaj onih koji gube lokalne izbore, odnosno u čijim sredinama stranka gubi na parlamentarnima.

Izborne pobjede uvijek su i rezultat dobrog rada lokalnih organizacija. Ima nešto i u „stranačkim utvrdama“, ali stranka svoje utvrde mora njegovati, a tamošnjim članovima stranke davati do znanja da su joj oni važni.

Sve ove fine odnose među krilima i regionalnim organizacijama načelo „jedan član – jedan glas“ siječe i ne ostavlja prostora za fine prijelaze i kompromise. Zato to načelo nije dobro za unutarnje demokratske odnose u stranci. Suviše potiče individualnoga pobjednika, u stranku uvodi načelo „prezidencijalizma“ i potiskuje značenje konsenzusa koji se postiže u stranačkim kolektivnim tijelima, u kojima moraju biti zastupljena sva relevantna programska krila stranke, i umanjuje značenje konvencija/sabora stranke, bilo onih na nacionalnoj razini, bilo onih na razini izbornih jedinica.

Sjajna je odluka Davora Ive Stiera da se posveti demokratskoj konsolidaciji HDZ-a upravo sada kad je stranka izrazito jaka i kad obnaša vlast i na nacionalnoj razini i u većini županija, gradova i općina. Sjajno je i to što jasno definira svjetonazor koji u stranci želi „brusiti“. Upravo zato bila bi šteta ako sve to dobro ostalo u sjeni eksperimenta koji nema niti teorijskoga, niti iskustvenog pokrića, kakav je onaj s načelom „jedan član – jedan glas“.