Je li Marićevo ministarstvo preskupo? Lako je zaključiti

Opasan se pokazao za prvaka najjače oporbene stranke. Nakon njegova pitanja u Saboru, čak i njemu najodaniji misle da ne može preživjeti u vrhu SDP-a. Njegovo pitanje otkrilo je totalnu nesposobnost.

Nigdje u svijetu, u demokratskim državama, u parlamentu nije pao vođa oporbe. Davor Bernardić je, mislim, rekorder. I dok je ministrima možda bilo dosadno, premijeru Plenkoviću bilo je vjerojatno zabavno. Ipak, radi se o gubitku vremena. Ljudi bi ipak trebali nešto raditi, a još nije ni polovica njihova mandata. Slika Vlade Andreja Plenkovića sasvim je jasna. Statistike su pozitivne, idu im u prilog, a kritičari su sve tiši. Ide nam, polako, ali vidljivo nabolje.

Disonantni tonovi predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i premijera Plenkovića su minimalno ozbiljni. Svima je jasno. Radi se o jačanju vlastitog biračkog tijela. No odgovori na 'kritiku' su ozbiljniji nego kad 'puca' opozicija. Ona u stvari i ne puca, već nudi jeftinu predstavu u režiji opozicijskog prvaka za koju ni njegov ansambl nije pripremljen.

Građani već mogu i sami dobro procijeniti ministre. Za, istina nespretnu, ministricu Nadu Murganić baš svi su čuli, dok za neke ministre svi građani još nisu. Svi brzo prijete one koji su spretni u samoreklamiranju, dok oni koji rade nerijetko dugo ostanu anonimni. Građani ministre, u pravilu, ocijenjuju na kraju mandata. Pokazalo se do sada kako HDZ uvijek odradi dva parlamentarna mandata, a SDP samo jedan. Gotovo nepisano hrvatsko pravilo. Bilo bi čudo da se to promijeni.

Premijeri uvijek biraju ministre po poznatim kriterijima. U prvi red idu oni lojalni, potom slijede koalicijski partneri, a u treći red predstavnici stranačke frakcije s kojom se želi održati mir. Njima se najmanje vjeruje. Isto je i kod lijevih i kod desnih. U drugoj polovici mandata obično je jasno koji ministar spada u koju skupinu. Oni iz prve kategorije obično vole da ih se smatra stručnjacima, dok ih i unutar njihove stranke najčešće zovu drugačije. I to je isto, i kod lijevih i kod desnih.

Goran Marić u ovoj je Vladi možda najtiši ministar, iako je njegov ulazak u Vladu bio vrlo glasan. Za njega je na kraju osmišljen i novi resor - upravljanje državnom imovinom. Bilo je vidljivo da ga premijer Plenković želi u svom timu. Državni ured za upravljanje državnom imovinom (DUUDI) postao je ministarstvo, a Marić je obećao da sva nevidljiva državna imovina postati vidljiva i da se neće prodavati više na telefonskim sjednicama. Impresivno.

Nakon više od godinu dana moguće je izračunati je li Marić i njegovo novo ministarstvo preskupo.  Proračun njegova ministarstva u 2017. stajao je 60,3 milijuna kuna, a izvršenje 56,2 milijuna kuna. U odnosu na ukupne proračunske stavke na razini statističke greške. Ipak, prihod od nekretnina (služnosti, prodaje, najma) bio je 100 milijuna kuna... Smanjeni su troškovi najma tijelima državne uprave za 15 milijuna kuna, poboljšan proces naplate potraživanja, a samo na ime zateznih kamata naplaćeno u godinu dana kao u prethodne četiri godine zajedno. Lako je zaključiti: otplatili su svoje troškove i godinu dana unaprijed.

Marićeve izjave nitko nije demantirao. No osim prihoda, poslana je još jedna snažna poruka. Treba pogledati tko su bile prve žrtve njegove metle. Obično se u nas strogoća počinje trenirati na najslabijima i anonimnima. Ovdje je bilo drugačije i to je odredilo smjer. Počelo je s Ivicom Todorićem i otokom Smokvica, nastavilo se sa Aleksandrom Brozom i vilom u Samoboru... Na otvaranju zadnja četiri natječaja bilo je 400 ljudi. Jesu li mu povjerovali da je doista riječ o natječaju? Nataložene elite sigurno imaju drugačije tumačenje...

Je li, na kraju, skupo ovo novo ministarstvo?