Je li 'brak' demokršćana i liberalnih demokrata doista 'protuprirodan'

Naime, o političkom prijelomu, koji se dogodio u hrvatskoj stranačkoj areni time što je uspostavljena koalicijska vlada demokršćana i narodnjaka, teško je govoriti, a pritom posve izostaviti osobne političke preferencije ili ih pokušati nemušto prikrivati.

Bez obzira na to što sebe smatram liberalnim demokratom, pretpostavljam da nitko neće pokušati pripisati političku pristranost tvrdnji kako je u svakoj normalnoj, konsolidiranoj političkoj areni suradnja demokršćana i liberalnih demokrata posve prirodna.

Dapače, pogledamo li Europski parlament, u kome Europska pučka stranka i ALDE grupa, dakle, Alijansa liberala i demokrata za Europu, tradicionalno surađuju, ili praksu velikog dijela europskih liberalnih stranaka, koje su daleko češće partnerice u desnim, nego u lijevim vladama, vidjet ćemo da dosadašnja čvrsta usmjerenost hrvatskih liberalnih demokrata na lijevi pol političke arene zapravo predstavlja svojevrsnu aberaciju.

Jedan sam od rijetkih koji već godinama zagovara konsolidaciju hrvatske političke arene što bi je donijela suradnja demokršćana i liberala. Za neku političku arenu možemo reći da je do kraja konsolidirana onda kad je moguće da u njenoj izvršnoj vlasti međusobno surađuju sve stranke koje pripadaju ustavnom luku.

To da su i HDZ i HNS, kao i SDP ili IDS, stranke koje pripadaju ustavnom luku, mislim da nitko ne može osporiti. Ipak, u Hrvatskoj je dugo trajala blokovska podjela na lijevi i desni blok, koju nitko nije mogao prevladati. Prva prilika za prevladavanje te podjele bilo je stanje nakon parlamentarnih izbora 2007. godine. Tada sam prvi put javno zagovarao formiranje demokršćansko-liberalne koalicije, a tada je za nju bilo i ozbiljnih razloga. Naime, polako smo se približavali vrhuncu pristupnih pregovora s Europskom unijom, a upravo su dva bloka, demokršćanski i liberalno-demokratski, u hrvatskoj političkoj areni prednjačili u euro-optimizmu.

Vrlo se brzo pokazalo da Milanovićev SDP (naglašavam Milanovićev, dakle, ne Račanov ili SDP koji se danas ponovno budi) zbog čudnih prioriteta svog vođe zapravo potiče svojevrstan anti-euroinstitucionalizam. Milanović je taj svoj politički gard pokazao u brojnim prilikama, od zatezanja političkih odnosa pred pristupanjem NATO savezu, kompliciranja procedure pri promjeni Ustava ili prihvaćanju Ugovora o arbitraži sa Slovenijom, koji je bio ključan za deblokadu pregovora, ali je puni zamah taj protueuropski mentalitet dobio kad se ovaj našao u izvršnoj vlasti: kad je izigravao obveze preuzete prilikom pristupanja Uniji, vezane uz pravosudnu suradnju u kaznenim stvarima (Lex Perković), kad je odlučio kršiti pravila upravljanja europskom granicom ili kad je jednostrano odlučio ne slijediti schengenske i dublinske procedure u odnosu prema migrantima.

Činjenica da je samo dvoje ljudi iz tadašnje opozicije - današnji povjerenik Neven Mimica i Vesna Pusić, kao predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora - bilo ozbiljno uključeno u pristupni proces, rezultirala je time da je nakon smjene vlasti 2011. došlo do toga da su upravljanje državom, koja je netom završila pregovore i trebala se pripremiti za punopravno članstvo, koje je započelo godinu i pol nakon uspostavljanja te Vlade, preuzeli ljudi koji nisu razumjeli elementarne zakonitosti djelovanja unutar EU, pa se Hrvatska, kao nova članica, našla na europskoj margini, bez sposobnosti da sudjeluje u donošenju važnih političkih odluka, a i bez kapaciteta za korištenje EU fondovima. Tek je smjenom vlasti 2015. i povratkom u sustav ljudi koji su tijekom pretpristupnih pregovora dobro upoznali europske institucije i europska pravila došlo do promjene trendova.

Da je 2007. bila moguća koalicija HDZ-a s HNS-om i IDS-om, zajednički cilj pristupanja Europskoj uniji bio bi efikasno ostvaren, a unutar ovih dviju liberalnih stranaka relevantan broj političkih ljudi prošao bi kroz dril pristupnih pregovora. Nakon toga, u slučaju smjene vlasti i uspostavljanja lijevo-liberalne koalicije, ne bi došlo do tako dramatičnog pada europskih kapaciteta administracije kakvom smo svjedočili u vrijeme Milanovićeve koalicije na vlasti.

Tada ova koalicija nije bila moguća, a uspostavljena ja koalicija HDZ-a i HSS-a s predstavnicima nacionalnih manjina, koja je izdržala cijeli mandat i postigla svoj temeljni cilj – tijekom tog mandata završeni su pretpristupni pregovori s EU.

U Hrvatskoj danas nije moguće primijeniti klasično njemačko rješenje za izlazak iz političke krize – formiranje velike koalicije. Naime, koalicija između demokršćana i socijaldemokrata danas nije moguća, prije svega, zato što SDP trenutno nije konsolidirana stranka, što njegovo vodstvo i članstvo, s jedne strane, ne korespondira sa zastupničkim klubom u parlamentu, formiranim u vrijeme dok je Zoran Milanović vodio tu stranku.

Milanović je vodio politiku zaoštravanja društvenih sukoba i on nije mogao biti partner u velikoj koaliciji. Davor Bernardić i njegovo vodstvo stranke razumiju što su pitanja o kojima je nužno postizati nacionalni konsenzus, pokazuju poštovanje prema državnim institucijama i izbornoj volji birača, ali ne mogu kontrolirati svoj zastupnički klub.

U takvim uvjetima, kad se pokazalo da Most, kao i Živi zid, nisu partneri koji bi mogli funkcionirati unutar izvršne vlasti, jer nisu stranke u pravom smislu riječi, premijer Andrej Plenković je imao samo dvije mogućnosti – formirati koaliciju s liberalnim demokratima ili se odlučiti za raspuštanje parlamenta.

Raspuštanje parlamenta bila bi odluka na liniji manjeg otpora, a kritičari bi imali pravo ako bi ozbiljno zamjerili primjenu te strategije. Lokalni su izbori pokazali da u slučaju ponovljenih izbora HDZ gotovo sigurno osvaja apsolutnu većinu, odnosno da bi mu za njeno formiranje bila potrebna tek potpora manjinskih zastupnika.

Međutim, ako bi to učinio, opravdano bi se moglo reći da HDZ i premijer Plenković snose odgovornost za raspisivanje tih izbora, odnosno netko bi mogao tvrditi da se najveća pojedinačna stranka odlučila za scenarij ponavljanja izbora tako dugo dok ona ne ovlada apsolutnom većinom.

Temeljni je problem, naravno, u tome što bi to značilo nekoliko mjeseci tehničke vlade i zaustavljanja procesa konsolidacije ekonomije, i to upravo u razdoblju koje je povoljno za takvu konsolidaciju, dok traje konjunktura u EU i dok je na globalnom tržištu kapital relativno jeftin.

Odluka za iskorak - formiranje koalicije s liberalnim demokratima - zato je bila racionalna i ozbiljna. Da bi bila moguća, trebalo je i s druge strane imati ozbiljne i odgovorne suradnike, a čini se da se sve sretno poklopilo, iako je proces formiranja većine u nekim trenucima izgledao kao dramatičan.

Formiranjem nove administracije i šef HDZ-a Andrej Plenković, i vodstvo HNS-a na čelu s Predragom Štromarom, oduzeli su si odstupnicu. Stvorena je koalicija u kojoj jedna strana ne može ucjenjivati drugu, u kojoj su i jedni i drugi ovisni o uspjehu zajedničke Vlade, a neka pobuna nekontroliranih „zadnjih klupa“ u parlamentu ne dolazi u obzir.

Ta koalicija nije protuprirodna, jedino je istina da ljudi, koji je čine, nemaju iskustva u međusobnoj suradnji. Margina većine je minimalna, ali to ne govori o nestabilnosti Vlade, tako dugo dok vodstva obiju stranaka jamče homogenost, svatko svoga kluba.

Iz sastava nove Vlade vidljivo je da su njene ambicije ozbiljne, uz otprije jak ekonomski sektor u Vladi sada je ojačan i onaj nacionalno-sigurnosni, a imenovanje jednog od najiskusnijih diplomata za ministra unutarnjih poslova dokaz je da pristupanje Schengenskom režimu doista jest Plenkovićev prioritet, ali i da se njegov kabinet ozbiljno priprema na moguće izazove na granicama. Liberali i demokršćani zajedno u Vladi sigurno mogu napraviti stvari koje jedni bez drugih ne bi mogli, a toga su, čini se, svjesni i jedni i drugi.