Je li Bosna doista centar svijeta

Elem, uvaženi kolega sociolog počeo je svoje zapaženo izlaganje oštrom kritikom Samuela Phillipsa Huntingtona da je, naime, napisao knjigu “Sukob civilizacija” kako bi unakazio i uništio Bosnu. A Bosna je neuništiva unatoč pretenzijama s Istoka i Zapada, kaže uvaženi kolega; ona je centar svijeta, ona je planet na kojem živimo. Također je po mišljenju sociologa nedopustivo da Srbi imaju svoj entitet u Bosni, a Bošnjaci kao glavni konstitutivni narod to nemaju. Hrvate nije uopće spominjao, ali je spomenuo kako  Hrvatska ima neprirodan položaj, jer izgleda poput kifle, pa ga ne čude pretenzije hrvatskih političara na bosanski teritorij, od Tuđmana do Karamarka. Ni Milanović nije tu ništa bolji jer se vidjelo da bez najave dolazi u Mostar kako bi spriječio “revoluciju građana”  protiv korumpiranih političara. Kolega je završio svoje izlaganje konstatacijom da je bio Jugoslaven za vrijeme Jugoslavije, a sada je Bošnjak za vrijeme Bosne i da će svim silama braniti Bosnu od raspada kao što je branio i Jugoslaviju.

U replici sam odgovorio kolegi da bi možda bilo bolje da ne brani Bosnu, jer ako je takvi tipovi budu branili, čisto sumnjam da će izbjeći sudbinu Jugoslavije. Također sam  mu rekao kako Hrvatska ima savršen geografski položaj, ispružila se uzduž mora poput ljepotice, pa je upravo  taj njezin  savršen položaj bio jedan od razloga da je došlo do rata nakon raspada Jugoslavije.

U situaciji kada se govorilo samo o Bosni, a Hercegovina  se uopće nije spominjala, svoje sam predavanje “Konflikt svjetonazora je naša realnost” izložio s pozicije velikohercegovačkog imperijalizma da bi mi čak i Nino Raspudić na tome zavidio. Sve je bilo u stilu  Borisa Novkovića “Malo nas je, al nas ima”. Mi smo  Hercegovci, za razliku od  stanovnika drugih regija u Bosni i Hercegovci, gorljive pristaše zapadnjačke civilizacije, revni promicatelji Huntingotonovih ideja. Kao Hegeleovac pokušao sam Sarajlijama objasniti zašto BiH ne može poslužiti kao paradigma Hegelova koncepta »umske države«, dok S. R. Njemačka, Švicarska i Skandinavske zemlje mogu. Građani navedenih država ponosni su na svoje državne institucije, na ostvarenu slobodu, sigurnost i gospodarsko blagostanje, pa zato vode računa o stabilnosti i prosperitetu države, dok preko 80 posto mladih iz BiH želi napustiti zemlju, iako je centar svijeta.  Ne čudi da mladi ljudi ne vide svoju perspektivu u državi gdje prevladava partitokratski kult ličnosti daleko intenzivnije nego u drugim južnoslavenskim zemljama, gdje se   politički angažman uglavnom svodi na “kastorsko” dodvoravanje vođi partije. Umjesto demokratske konkurencije imamo na djelu poseban model etnokracije u kombinaciji s religijskom identifikacijom. Umjesto dijaloga u duhu moderne sve više će u bliskoj budućnosti u BiH prevladavati neobičan religijski  konzervativizam kao pokretač društvenih događanja.

Ne čudi da čak u intelektualnim bošnjačkim krugovima sve više rastu simpatije prema Kairskoj deklaraciji ljudskih prava (1990.). Poznato je da su se islamske zemlje u navedenoj deklaraciji distancirale od zapadnjačkog modela slobode i njihova koncepta ljudskih prava. Islamske zemlje ne osporavaju poštovanje ljudskoga dostojanstva, no  protive se zapadnjačkom kolonijalizmu  i imperijalizmu. U islamskom svijetu danas prevladava mišljenje da se  proklamacijom univerzalnih ljudskih prava pokušalo nametnuti zapadnjački svjetonazor islamskim zemljama koje imaju svoju dugu tradiciju poštivanja osobe u kontekstu islamske životne forme. Islamskim intelektualcima sve više je neprihvatljiv zapadnjački diskurs u pogledu ljudskih prava  pa promiču model koji je  proklamiran u Kairskoj deklaraciji. Slobodu treba prema mišljenju islamskih eksperata za ljudska prava sagledavati primarno u kontekstu islamskoga šerijatskog zakonodavstva, koje čovjekovu autonomiju  objašnjava u kontekstu teonomne moralnosti,  odnosno Božjeg zakonodavstva kako ga je navijestio njegov posljednji Prorok.  Proklamacija ljudskih prava ne smije biti, smatraju islamski sociolozi, ograničena samo na ovozemni život.

Samuel Huntington nije omiljen ni među pravoslavnim kolegama jer je pravoslavne zemlje na čelu s Rusijom  okarakterizirao kao “slijepo crijevo” na razmeđi Europe i Azije. Razumljivo je da su stanovnici Republike Srpske i njihovi političari  ipak odlučili biti dio tog “slijepog crijeva”, vjerni svojoj majčici Rusiji i Tati Putinu. Kolega Mišo Kulić, Sarajlija koji nakon rata u BiH živi u Novom Sadu, duhovito je komentirao moje izlaganje da je od danas “pravoslavni ateist”.

Moje mišljenje da većina bošnjačkih muslimana pripada zapadnjačkoj civilizaciji, unatoč Izetbegovićoj beskrajnoj  simpatiji prema islamističkoj politici  turskog predsjednika Erdogana, nije naišla na plodno tlo. Sarajevske kolege tvrde da je danas većina bosansko-hercegovačkih muslimana ipak na strani Bakira Izetbegovića koji je u  brzojavu nakon Erdoganove pobjede na predsjedničkim izborima u Turskoj napisao da je Erdogan  “vratio ponos muslimanima diljem svijeta. On zastupa interese čitavog muslimanskog ummeta”. Očito je konflikt svjetonazora postao realnost u Bosni i Hercegovini, a Hrvatska, kako je smatrao Huntington, postala granica zapadnjačke civilizacije na južnoslavenskom području.