Ruski interes nije sam Agrokor već Baranja i vukovarska regija

Ono što će tek biti utvrđeno, naravno, pitanje je legalnosti poslovanja kompanije i lažiranja bilanci. Po svemu sudeći, kompanija je vlasniku isplaćivala dobit, koje zapravo nije bilo, a po onome, što se sada saznaje iz medija, neke operacije, na primjer, preuzimanje Mercatora, bile su vođene i s obilnim „crnim fondovima“. U Sloveniji mediji nastoje rekonstruirati mrežu Todorićevih „lobista“, ali zapravo ne uspijevaju ući u „trag novcu“ kojime su te „lobističke akcije“ bile financirane.

Sve to su greške poduzetnika i kaznena djela koja se u svakoj normalnoj državi moraju sankcionirati, ali koja se ne odražavaju izravno na pitanje nacionalne sigurnosti i stabilnosti države.

Intervencija, koju je Vlada primijenila kad je postalo očito da slijedi kolaps najveće privatne kompanije u Hrvatskoj, bila je, naravno, motivirana očuvanjem stabilnosti ekonomskog sustava u zemlji i sprečavanjem entropije do koje bi došlo u slučaju nekontroliranog stečaja Agrokora.

Međutim, rizik, kojem je vlasnik Agrokora Ivica Todorić izložio Hrvatsku, daleko je veći od tog unutarnjeg kolapsa. Kad su i domaće, ali i europske banke, zbog pretjeranog rizika prestale kreditirati Agrokor, Todorić se ubrzano „razduživao“ kod starih kreditora kreditnim aranžmanom s dvjema ruskim bankama, objema u državnom vlasništvu. Već tijekom 2015. godine iz krugova diplomata akreditiranih u Zagrebu moglo se čuti pitanje – koji su Todorićevi motivi za takvo poslovanje i jesu li i on i država svjesni rizika koji proizlazi iz takvog poslovanja.

Ruske državne banke nisu banke u pravom smislu riječi, njihovo se poslovanje zasniva na sasvim drukčijoj filozofiji od filozofije banaka koje funkcioniraju na uređenom financijskom tržištu i motiv poslovanja im je profit, naplativ i siguran za vlasnike novca kojim te banke raspolažu. Ruske državne banke ostvaruju interese svog vlasnika, a njihov vlasnik je država, s politikom kakvu provodi autoritarni režim Vladimira Putina.

Jedna od osnovnih karakteristika tog režima čvrsta je kontrola svih ključnih poluga vlasti i činjenica da glavninu elitnih pozicija u politici, poslovnom sektoru i javnom životu obnašaju „silovici“, ljudi, koji su kao i autoritarni vladar Putin, proistekli iz struktura represivnog političkog aparata komunističkog režima u Sovjetskom Savezu, iz tajnih službi, policijskih struktura i vojske.

Ruskim bankama Agrokor nije bio zanimljiv kao investicija niti zbog „uljepšanih“ bilanci, niti zbog njegova nacionalnoga i „regionalnog“ ekonomskog značenja, a nije ih zanimao niti njegov „retail business“, trgovačka djelatnost s Konzumom, Mercatorom i Ideom. Nije ih vjerojatno previše zanimalo ni značenje Agrokora i njegovih kompanija u strukturi hrvatskog izvoza u Sloveniju, BiH i Srbiju.

Najzanimljiviji su im, sigurno, bili njegov „obujam“ i širok utjecaj na cijelu hrvatsku ekonomiju, ali i jedan strateški aspekt, o kojem se u Hrvatskoj ne govori. Naime, članice koncerna Agrokor su dvije strateški silno važne kompanije, To su Belje, o kojem ovisi Baranja, i Vupik, koji silno utječe na stanje u vukovarskoj regiji.

Zamka, što su je ruske banke postavile Ivici Todoriću, zapravo je providna, a otvorena retorika ruskog ambasadora u Zagrebu jasno je pokazivala da se operacija Agrokor vodi na državnoj razini, a ne iz dviju banaka. Koncept je bio dovođenje Agrokora do ruba stečaja, proglašenje insolventnosti i pokretanje procesa u kojem bi banke svoja potraživanja pretvorile u vlasništvo.

Nakon toga na red bi došla primjena modela predstečajne nagodbe, u kojoj bi kompanija bila konsolidirana otpisom dugova. Tako bi ruske banke stekle dominantno vlasništvo u Agrokoru, a kompaniju bi sanirali na račun njenih hrvatskih dobavljača.

U nacionalnoj bi ekonomiji slijedio val stečajeva kompanija izloženih krizi Agrokora i Hrvatska bi se našla u situaciji da joj ruski „kapital“, odnosno ruska država, kontrolira najveću privatnu kompaniju u državi.

Slijedilo bi cijepanje Agrokora, a silovici raspoređeni u biznis, kao i neki „poduzetnici“, na primjer iz Srbije, koji vjerojatno djeluju samo kao operatori ruskog interesa, već su se vidjeli kao vlasnici dijelova najveće hrvatske privatne kompanije. Lex Agrokor spriječio je ovakav scenarij, a istovremeno s primjenom tog interventnog zakona počinje i nova faza „hibridnog rata“ protiv Hrvatske, što ga vode ruski silovici.

Iako je na početku primjene interventnog zakona izgledalo da će se Ivica Todorić ponašati kooperativno, pa je i sam potpisao akt kojim priznaje da više ne može upravljati kompanijom, pa je prepušta na upravljanje sudskom povjereniku, čije je imenovanje omogućio interventni zakon.

Međutim, kad je postalo jasno da slučaj ne može proći bez utvrđivanja kaznene odgovornosti vlasnika, Todorić je ušao u rat s Vladom. U tom ratu, posve je očito, Todorić nastupa kao zatočenik ruske strukture moći i braneći svoju kožu zastupa interese ruskih banaka, o kojima je već neko vrijeme ovisio.

Proces interpelacije protiv Vlade zbog modela spašavanja temelja nacionalne sigurnosti u Agrokoru, za koji je unaprijed jasno da ne može završiti opozivom Vlade, svejedno je vrlo opasan. Naime, njime se objektivno pogoduje interesu ruskih aktera koji su nastojali podvrgnuti Hrvatsku svojoj kontroli i utjecaju, a nacionalni parlament postaje pozornicom napada na Vladu zbog odgovorne politike sprečavanja ozbiljne ugroze.

Jasno je da ozbiljne opozicijske stranke u Hrvatskoj nisu lobisti ruskoga interesa i da je „meka moć“ Rusije u Hrvatskoj neusporedivo manja nego u većini susjednih država. Svejedno, u ovom slučaju opozicija objektivno preuzima ulogu glasnogovornika ruskog interesa, a to čini i dio medija. Razlog tome su neozbiljnost i neobrazovanost, te nepoznavanje temeljnih pravila demokratske političke procedure. Jednaku ulogu kao i pokušaj interpelacije protiv Vlade ima i ustrajanje na parlamentarnoj istrazi o Agrokoru.

Hrvatska se politički opredijelila za euroatlantizam i kao najsnažnije definirana euroatlantski usmjerena država na prostoru Srednje Europe predstavlja sve veći izazov Rusiji zbog njenih geopolitičkih interesa širenja utjecaja na Balkan i Srednju Europu.

Hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova bilo je posve u pravu kad se pridružilo izjavi skupine europskih država koje potpredsjednicu Europske komisije i visoku povjerenicu za vanjsku i sigurnosnu politiku EU upozoravaju na opasnosti koje proizlaze iz sve snažnijeg pritiska ruskog utjecaja, pa i svojevrsnog „hibridnog ratovanja“, u odnosu na ove države članice EU i NATO-a.

Ironiziranje Vlade, koje je slijedilo u nekim medijima, da je Hrvatska u ratu, ali da se ne zna tko ratuje, govori o neozbiljnosti i neodgovornosti tih medija, ali činjenica da je stav većine opozicije sličan govori o površnosti euroatlantizma tog dijela hrvatske političke arene.

Ne bi bilo dobro da euroatlantsko usmjerenje Hrvatske postane predmetom razilaženja među političkim strankama u Hrvatskoj, a pogotovo bi bilo opasno da perspektiva euroatlantskog usmjerenja počne ovisiti o tome tko u Hrvatskoj obnaša izvršnu vlast.