Izrael je, kao i Hrvatska, imao socijalističke početke i nastao je iz rata, no tu sličnost prestaje

Država Izrael ima površinu oko 22 tisuće kilometara kvadratnih te samo 20 posto obradive površine, odnosno tek nešto malo više od 300.000 hektara. Navodnjavaju čak 50 posto obradivog tla. Hrvatska ima površinu 56 tisuća kilometara kvadratnih, tla pogodnog za poljoprivredu ima nekih 2,7 milijuna hektara, a ne obrađujemo ni pola toga. Sustavno navodnjavamo tek 1,3 posto.  I dok Izrael od pustinje radi oazu, Hrvatska od plodnog tla radi pustinju. Koliko je hrvatska država nesposobna u pokretanju poljoprivredne industrije govori i podatak da je čak 500.000 ha državnog zemljišta izvan funkcije. 

Hrvatska na žalost, ima manje od četiri milijuna stanovnika i jedna smo od rjeđe naseljenih zemalja članica Europske unije. Većina stanovništva živi na tlu koje je pogodno za proizvodnju hrane, a zadovoljavamo tek 60 posto svojih potreba. Izrael s druge strane ima više od osam milijuna stanovnika koji žive na slanom i pustinjskom tlu te uspijevaju proizvoditi dovoljno hrane koja pokriva 80 posto njihovih potreba, a u zimskom periodu, opskrbljuju Europu voćem, povrćem i cvijećem. 

Zanimljivo je i to da je većina navodnjavanja koje se tako uspješno provodi u Izraelu u privatnim rukama. U Hrvatskoj o tome tek možemo sanjati jer država drži monopol na navodnjavanje. Zbog toga jedva uspijevamo navodnjavati više od jedan posto obradivog zemljišta. Zanimljivo je i to kako, za razliku od Izraela, Hrvatska svake godine u kasnu jesen i rano proljeće ima potrebu za reguliranjem suvišne vode zbog poplava, a koju ne znamo iskoristiti. 

Pitanje je kako je moguće da Izrael sa samo 310 tisuća hektara poljoprivrednog zemljišta uspijeva još i izvoziti svoje poljoprivredne proizvode? Dok se u Hrvatskoj državna potpora daje na  besmislice i dijeli kao socijalna pomoć, Država Izrael okrupnjava zemljišta, potiče udruživanje poljoprivrednika te subvencionira suradnju sveučilišta, znanstvenika, administracije, poljoprivrednika i industrije kako bi povećala svoju proizvodnju i iskoristivost tla na dobrobit svih. Privatna inicijativa, mala i slaba državna regulacija uz pametno subvencioniranje dovelo je do toga da je Izrael u posljednjih nekoliko desetljeća postao poljoprivredna supersila kojoj je poljoprivredna proizvodnja skočila čak 12 puta. 

Slični počeci, ali je Hrvatska zaostala u marksizmu

Hrvatska i Izrael imali su jako slične početke svoje državnosti. Obje zemlje nastale su iz rata i obje su zemlje imale socijalističke početke. No tu sva sličnost i prestaje. Država je u Izraelu do 70 ih godina bila jako involvirana u ekonomiju, no onda su se okrenuli slobodnom tržištu. Hrvatska država i danas je direktni ili indirektni vlasnik tvrtki koje generiraju nevjerojatnih 70 posto BDP-a.

Za razliku od Hrvatske Izrael je veliki dio svog gospodarstva nakon 70-ih privatizirao, a država je kroz svoje ekonomske i gospodarske planove i zakonodavstvo stavila naglasak na privatno poduzetništvo. Kad su se 90-ih godina pojavile male tvrtke, tzv. startupovi, Država Izrael prepoznala je kako je najbolji generator ekonomije malo privatno poduzetništvo. Uz to Izrael je prepoznao kako je potreban i razvoj domaćih venture capital fondova koji će financirati malo poduzetništvo te započeo njegov razvoj kroz javno-privatno partnerstvo. Naravno nije izostalo ni reklamiranje za privlačenje međunarodnih ulagačkih fondova. 

No što je točno Država Izrael napravila? Izrael je radio izravno u korist privatnih venture capital fondova. Naime, Država Izrael otišla bi do privatnika koji žele stvoriti VC fond u Izraelu i dala bi im državni novac uz obvezu da ulažu u izraelske startupove. Vlada Izraela se doslovce oprostila od tog novca jer za sve propale investicije fondovi nisu morali vratiti ništa od dobivenog novca. S druge strane, ako bi uspjeli, država je tražila da im se vrati glavnica koju im je dala, plus dogovorena kamata. Ništa više. Vilim Ribić i njegova falanga sindikalnih uhljeba bila bi na aparatima da se tako nešto kod nas radi. 

Za razliku od Hrvatske, Izrael je shvatio kako država nikad nije dobar vlasnik. U Hrvatskoj tako nešto za sad nije moguće. Uz enormnu administraciju, nepotrebno veliko i stalno promjenjivo zakonodavstvo te zbog nepostojanja digitalne mreže između razno raznih državnih agencija i državnih službi zbog kojih morate mjesecima skupljati papire i dozvole Hrvatska sustavno guši svaku privatnu poduzetničku inicijativu. Državne poduzetničke inicijative završavaju na propaloj proizvodnji toalet papira. 

Umjesto da olakšava osnivanje malih tvrtki koje najbolje pridonose smanjenju nezaposlenosti, pogotovo u kriznim razdobljima kad velike kompanije smanjuju radnu snagu, umjesto da smanjuje porez na rad i potiče ulaganja, Hrvatska država potiče državne subvencije i mediokritetsku socijalističku privredu i povećava regulaciju te time guši privatnu investiciju radi državno poticanih uhljeba.

Uber je jedan od najsvježijih primjera pretjerane državne regulacije u jednostavnim poslovima. Naravno, veliku ulogu igraju i sveučilišta u Hrvatskoj koja još uvijek nisu sposobna odreći se mentalnog komunizma i socijalističke i planske privrede kojima filaju studente na ekonomskim fakultetima. 

Izrael nam može biti i demografski uzor

U trenutku kada je hrvatska demografska slika takva kakva jest, Država Izrael može nas naučiti još jednu jako važnu stvar. Izrael je država iseljenika. Država koja je nastala povratkom iseljenika u zemlju maticu i nije zaboravila najvažniju stvar, a koju Hrvatska često zaboravlja.

Iseljenici su najbolji poduzetnici. Osobe koje su napustile sigurnost obitelji i doma kako bi postigli uspjeh negdje drugdje uz veliki rizik i odricanja. Jedini način kako ih vratiti je smanjivanje uloge države i administracije u društvu te enormne i nepotrebne administracije koja im onemogućuje ulaganje i vraćanje.

Porazan je podatak da dijete iseljenika koje se želi vratiti u domovinu čeka dokumente najmanje tri godine, a i negativna politička slika koju stvaraju mahom pripadnici lijevih stranaka i nevladinih organizacija, koji uzgred rečeno žive od novca poreznih obveznika, o iseljenicima kao primitivnim osobama, sprječava veći priljev  novca i inovacija.

Ono što Izrael čini posebnim i u okvirima Europske unije, a ne samo u njegovom bliskoistočnom susjedstvu je uspješna razdioba izvršne, zakonodavne i pravosudne vlasti. Izraelska policija, upravo za vrijeme posjeta ministra Božinovića, više sati ispitivala je premijera Benjamina Netanyahua u slučaju korupcije izraelskog teleoperatera.

Naime, Netanyahu je podvrgnut istrazi zbog sumnje da je njegova vlada propisima išla na ruku telekomunikacijskom operateru Bezeq, koji je zahvaljujući tome ostvario korist u vrijednosti nekoliko stotina milijuna dolara. I to nije prvi put da izraelska policija istražuje visokog dužnosnika na vlasti zbog sumnje u korupciju ili neku drugo kazneno djelo. Toliku slobodu pravosuđa i policije i neke razvijenije članice Europske unije mogu samo sanjati. 

I dok nam Izrael svakako može ponuditi dobru vojnu opremu i savjete za učinkovitije provođenje sigurnosnih mjera, siguran sam kako bi nas mogao naučiti i mnogo više s obzirom na izneseno.