Izborna pravila i 'igre' Vlade s javnim novcem za predsjedničku kampanju

Već godinama se u Hrvatskoj govori o tome kako je prijeko potrebno srediti izborno zakonodavstvo, kodificirati ga u jedinstvenom zakonu, na jednak način na svim izborima urediti proceduru provođenja izbora, kontrolu prikupljanja novca za financiranje predizborne kampanje, definirati jedinstveni način formiranja tijela za provođenje izbora i nadzora predizborne promidžbe. Unatoč tome, godinama se ne događa ništa, a ciklično, i to uvijek neposredno prije početka provođenja svakih izbora, na površinu izlaze manjkavosti izbornog sustava i pobuđuju interes javnosti.

Za razliku od konsolidiranih demokracija, gdje su izborni zakoni opsežni dokumenti, koji do detalja reguliraju sve elemente izborne procedure, u Hrvatskoj su oni tek „okvirni“ i definiraju izborni model i neka osnovna pravila. Velik dio regulative kreira Državno izborno povjerenstvo svojim Obveznim uputama, čiji sadržaj nije upitan, jer ih stvara kompetentno tijelo, ali je tim odredbama mjesto u Izbornom zakonu.

Venecijanska komisija - punim imenom, Europska komisija za demokraciju putem prava, tijelo Vijeća Europe, dakle, institucije koja izgrađuje zajedničke standarde europskih demokracija, 2002. je godine izdala Kodeks dobre prakse o izbornim pitanjima. Kodeks govori i o „razini propisa i stabilnosti izbornog sustava“. Njime se, doduše, dopušta da je neke tehničke pojedinosti, vezane uz provođenje izbora, moguće provoditi propisima, koje donosi izvršna vlast, ali da „osnovni elementi izbornog zakona, naročito sam izborni sustav, sastav izbornih komisija i utvrđivanje granica izbornih jedinica … moraju biti utvrđeni ustavom ili zakonom više razine od običnog zakona“, a da se „smiju mijenjati najkasnije godinu dana uoči izbora“.

Još i prije nego što je u studenom 2002. Venecijanska komisija usvojila Kodeks dobre prakse, Hrvatska je u Ustavni zakon o provedbi ustava 2001. unijela odredbu (članak 4. Ustavnog zakona) koja kaže: „Zakoni kojima se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor donijet će se najkasnije godinu dana prije održavanja redovnih izbora za zastupnike Hrvatskoga sabora.“

Ne utvrde li se pravila za provođenje izbora kao „tvrda“ i trajna, oni koji trenutno raspolažu izvršnom vlašću i parlamentarnom većinom bit će pred izazovom da, mijenjajući sustav sukladno procjeni trenutnih odnosa u političkoj areni, pokušaju maksimalizirati svoje dobiti. Time se obezvređuje jedno od osnovnih pravila demokracije i diobe vlasti – da niti jedno tijelo ili nosilac vlasti ne smije biti u poziciji da sam određuje uvjete svoga djelovanja.

U ponašanju aktualne izvršne vlasti i parlamentarne većine u pripremi za predsjedničke izbore prepoznatljivi su pokušaji izigravanja demokratskih pravila: neposredno prije njihova održavanja mijenjao se Zakon o izboru predsjednika Republike, pritisak javnosti u posljednjem je trenutku spriječio da se izbori ne raspišu u terminima, koji ne bi bili u skladu s Ustavom i Zakonom, a sustav javnog financiranja predizborne kampanje Vlada je uredila u posljednjem trenutku, i to na način za koji misli da maksimalizira dobiti njena kandidata.

U posljednjem trenutku prije raspisivanja izbora, Vlada je donijela dvije važne odluke: bitno je povećala količinu javnog novca, kojim će se financirati predsjednička predizborna promidžba, a uvela je i nova pravila diobe tog novca. Predizbornu kampanju politološki možemo definirati kao komunikacijski proces između političke klase i građanskoga društva. Važno je da se u tom procesu mogu izraziti sve relevantne političke opcije, a budući da sve političke opcije „ustavnoga luka“ doprinose javnom dobru, njihovo se djelovanje i financira javnim novcem. Logično je i to da se postavlja prag za financiranje sudionika u kampanji, a taj je prag za predsjedničke izbore viši od prohibitivne klauzule, dakle, zakonski propisanog praga za parlamentarne izbore (5 %) ili prirodnog praga za sudjelovanje u diobi mandata na izborima za Europski parlament (oko 7 %). I u prijašnjim izbornim ciklusima javnim se novcem podupiralo kampanje onih predsjedničkih kandidata koji su osvojili više od 10 % glasova. Za ove predsjedničke izbore Vlada, međutim, uvodi kriterij prema kome će najviše novca pripasti relativnom pobjedniku izbora u prvom izbornom krugu, a taj je novi kriterij uveden bez ikakve javne rasprave, očito na osnovu procjene da tako vladajuća koalicija maksimalizira svoje dobiti.

Teško je objasniti zašto bi relativna pobjeda u prvom krugu izbora bila kriterij prema kojem jedan od kandidata dobiva najviše javnog novca. Za poštenu i ravnopravnu kampanju važno je da javnosti budu ravnopravno predstavljene i liberalne, i konzervativne, i socijalističke političke koncepcije budućeg predsjedništva. Nelogično je i to da je u drugom izbornom krugu, koji će vjerojatno biti obilježen temeljnim političkim srazom konzervativne i socijaldemokratske političke ideologije, a u kome će dva glavna kandidata imati troškove vjerojatno i veće od njihovih troškova u prvom izbornom krugu (dakle, i s gledišta doprinosa javnosti, i s gledišta interesa kandidata, drugi je krug važniji od prvog), financiranje troškova tek „simbolično“ u odnosu na prvi krug.

Pravila o financiranju javnim novcem spadaju među ona koja se ne smiju donositi neposredno prije izbora, jer su donosioci političkih odluka tada u iskušenju da učine upravo ono što je uradila Milanovićeva Vlada – da procijene kako najviše mogu pogodovati svome kandidatu. U slučaju financiranja kampanje, pogodovanje „svome“ kandidatu znači i pogodovanje vlastitoj stranci, jer ona snosi glavninu kandidatovih troškova.

Zanimljivo je, međutim, da su čudnim pravilima financiranja predizborne kampanje za predsjedničke izbore u Vladi zapravo priznali kako su sigurni u to da će njihov kandidat biti u prednosti nakon prvog izbornog kruga, ali da nisu sigurni u njegovu konačnu pobjedu.