Izbor: 'odkukurikali' autoritarizam ili umjerena kršćanska demokracija

Do koje je mjere u nekoj državi konsolidirana demokracija ocjenjujemo i po tome koliko je predizborna kampanja racionalna, fokusirana na programe, a ne na sukobe među izbornim konkurentima. U konsolidiranim demokracijama kampanje su i do neke mjere predvidive, jer je unaprijed jasno kakve programe mogu nuditi socijalisti, kakve liberali, kakve demokršćani ili narodnjaci, kakve konzervativci, a kakve zeleni. Hrvatska je politička arena postepeno postala dvostranačkom, prije svega, zbog utjecaja lošega izbornog modela. Zato je unaprijed jasno da nakon svakih parlamentarnih izbora ili HDZ ili SDP mogu računati na to da će biti stranka koja će formirati vladajuću koaliciju i u najvećoj mjeri preuzeti odgovornost za izvršnu vlast u narednom mandatnom razdoblju. Zato je naročito važno da se te dvije stranke biračima obrate s jasno razrađenim političkim programima i da pridobiju javnu potporu za njihovo ostvarivanje.

Nakon četiri godine vlasti SDP, zapravo, nema s čime izaći pred birače. Već na polovini mandata javno su objavili da koalicijski program, na osnovu kojeg su dobili prethodne izbore, Plan 21, više nije relevantan i više ne predstavlja okvir njihove vladavine. Isto tako, na polovini mandata je postalo očito da koalicija četiriju stranaka, koja je bila poznata kao „Kukuriku-koalicija“, više ne postoji, jer je pokušajem neprijateljskog preuzimanja lokalnih vlasti u Istri i nakon toga izbacivanjem IDS-ova ministra iz Vlade, i imenovanjem svog virilista, bez konzultacije sa strankom koja bi trebala biti koalicijski partner, premijer Milanović zapravo eliminirao IDS kao koalicijskog partnera. Naravno, na kraju mandata je tu činjenicu pokušao prikriti, nudeći IDS-u, stranci koja ima parlamentarni potencijal, novu koalicijsku suradnju za idući mandat, što su istarski liberalni regionalisti logično i očekivano odbacili.

U novu Milanovićevu, postkukuriku koaliciju ovog su puta ušle samo političke organizacije koje više nisu stranke u pravom smislu riječi, dakle, nisu sposobne samostalnim nastupom na izborima osigurati sudjelovanje u vlasti ili utjecaj na vlast. Po definiciji, političke stranke bez parlamentarnog potencijala izvanparlamentarne su stranke i nisu stranke u pravom smislu riječi. Dakle, u postkukuriku, ili nazovimo je odkukurikaloj koaliciji, samo je SDP relevantna organizacija, samo se ona nastoji boriti za utjecaj na vlast, i samo od nje bi birači mogli očekivati definiranje programa za naredno mandatno razdoblje, ali i ozbiljno polaganje računa o proteklom mandatu.

U proteklom mandatu premijer Milanović nije samo uništio svoje koalicijske partnere, nije samo krajnje nekompetentno i nedoraslo vodio zemlju i propustio osigurati bilo kakav razvoj, nego je, s demokratskog aspekta, posve destruirao svoju stranku. SDP danas funkcionira kao sljedba autoritarnog vođe, bez stvarne unutarnje demokracije. Iako se radi o stranci s relevantnim potencijalom, s mnogo članova koji razumiju što je država i kako ona funkcionira, svi oni su potisnuti, isključeni iz odlučivanja na nacionalnoj razini, a organizacija je podvrgnuta samovlašću vođe i njegova unutarnjeg kruga, jednako nedorasla i nekompetentna kao što je i sam vođa. I unutar stranke i u državi Milanović je uspostavio model infantilnog autoritarizma.

Izaći na izbore i reći: ne znamo upravljati državom, ne želimo to naučiti, nismo spremni poštivati demokratske procedure niti polagati račune za svoje neuspjehe, ali želimo vlast pod svaku cijenu, nije strategija koja bi mogla biti jasno izrečena u kampanji. Milanoviću je, naravno, cilj, očuvati model infantilnog autoritarizma, pa zato on i njegova sljedba sustavno stigmatiziraju opoziciju, prije svega HDZ, predstavljajući ih kao opasnost za Hrvatsku. Pokušavaju stvoriti sliku o tome kako vlast naporno radi, a da opozicija nastoji opstruirati njihove napore za opće dobro. Zato Milanović i njegovi trabanti sustavno ponavljaju: ako već ne pomažete, onda barem ušutite i pustite nas da radimo. Zanimljivo, ova opasno antipluralistička i antidemokratska retorika u hrvatskim medijima ne nailazi niti na prezir niti osudu.

Do koje je mjere besmislena retorika, koja prokazuje HDZ kao navodnu opasnost po demokraciju u Hrvatskoj, pokazuje se nakon što je ova stranka objavila svoj predizborni program. Program 5+ tipični je demokršćanski politički program, zasnovan na koncepciji socijalno-tržnog gospodarstva, usmjeren na ravnomjeran i održiv razvoj, s izrazito naglašenom vrednotom potrebe za oblikovanjem takvog ekonomskog života u zemlji koji će biti prijateljski prema porodici i majčinstvu. Temeljne vrednote ovog programa istovjetne su vrednotama političkog programa Europske pučke stranke i nacionalnih programa stranaka članica ove europske političke asocijacije. Europska je unija u velikoj mjeri definirana demokršćanskim vrednotama, načelom supsidijarnosti, koje prepoznajemo u ovom programu, a koje je suprotno vrednoti centralističkog etatizma što ga provodi aktualna administracija. Europska unija sustav je slobodnoga, ali reguliranog tržišta, a europski se demokršćani, jednako kao i HDZ, zalažu za „vitku državu“, efikasnu javnu upravu, i to na nacionalnoj, ali i na lokalnim i regionalnim razinama.

Načelo supsidijarnosti govori o tome da odluke valja donositi na najnižoj razini na kojoj ih je moguće najefikasnije provesti, a uz preuzimanje odlučivanja svatko preuzima i odgovornost. Država u takvu sustavu ne smije biti subordinirajuća, kakva je u svakom autoritarnom ili totalitarnom modelu, pa i u Milanovićevu infantilnom autoritarizmu, nego mora biti podupiruća.

Hrvatski birači ovoga puta imaju doista jednostavan izbor: alternativa je umjereni centristički program tipične europske demokršćanske stranke, ili izborna ponuda infantilnog autoritarizma, sustava u kome su porušene sve demokratske ustave presizanju vlasti, a sve ključne odluke u rukama su autoritarnog vladara. Izbor su autoritarizam ili umjerena demokracija, ali ponuditelj demokratskog modela vladavine sasvim sigurno nisu aktualna vlast i „odkukurikala koalicija“.