Iza američko-ruskih prijepora o Sporazumu o nuklearnom naoružanju zapravo stoji igra oko Kine?

Kontroverzni američki geopolitičar i publicist William Engdahl ističe da je nova utrka u naoružanju započela 2002. godine unilateralnim povlačenjem SAD-a iz sporazuma o ograničenju protubalističkih sustava (ABM, 1972.), nakon čega je prema ovome autoru uslijedila kampanja uvlačenja zemalja istočne Europe u NATO i razmještanje raketnih obrambenih sustava (koji se u nekoliko minuta, tvrdi Rusija, mogu transformirati u ofenzivne) u Poljskoj, Rumunjskoj, Južnoj Koreji i Japanu.

Engdahla se na Zapadu percipira kao otvoreno proruskog autora, no zanimljivo je za spomenuti da je na opasnost od novoga Hladnog rata još 1998., prije prve poslijehladnoratovske runde proširenja NATO-a, u izjavi za "New York Times" upozorio američki diplomat George Kennan, svojedobno veleposlanik SAD-a u Beogradu, koji je bio tvorac američke hladnoratovske strategije "obuzdavanja" SSSR-a. On je tada točno predvidio da će Rusi postupno veoma neprijateljski reagirati na širenje NATO-a prema istoku.

Ruske interkontinentalne balističke rakete bez ograničenja

U ožujku prošle godine Vladimir Putin predstavio je nove ruske oružane sustave. Na video prezentaciji pokazana je proba lansiranja hipersonične interkontinentalne balističke rakete "Sarmat" koja će uskoro zamijeniti rakete "Vojvoda" odnosno "Sotona" kako ih zovu zapadnjaci. Riječ je o raketama bez ograničenja koje mogu pogoditi bilo koji cilj na zemlji. Putin je upozorio da novo oružje ne mogu zaustaviti ni američki raketni sustavi u Europi i Aziji i da je Rusija reagirala nakon što je niz godina tražila od SAD-a da ne odustane od sporazuma kojim se ograničava proizvodnja i uporaba balističkih projektila. 16 godina nakon američkog povlačenja iz ABM-a Putin je poručio: Sada ćete nas slušati.

Prema tvrdnjama pojedinih geopolitičkih analitičara, novi ruski oružani sustavi izazvali su bojazan u dijelovima američkog establishmenta, no – budimo realni - pitanje je vremena kad će se i u vojsci SAD-a pojaviti slični sustavi. Svaki novi oružani sustav Rusije vjetar je u leđa američkome vojno-industrijskom kompleksu koji tako dobiva dodatni legitimitet i novčana sredstva za svoje djelovanje. Naravno, to vrijedi i u obrnutome smjeru, iako se Rusija ne može natjecati sa SAD-om u sredstvima za vojsku (SAD ima desetak puna veći vojni proračun) pa se više koncentrira na asimetrične odgovore.

Kraj INF Sporazuma?

Pred četiri mjeseca, u listopadu prošle godine, američki predsjednik Donald Trump najavio je američko povlačenje iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih raketa kratkog i srednjeg dometa (Intermediate-range Nuclear Forces Treaty - INF), koji regulira rakete dometa od 500 do 5500 km, koji su 1987. potpisali Mihail Gorbačov i Ronald Reagan (Sporazum se nije odnosio na zračno i mornarički lansirana oružja). Trump je tom prilikom izjavio da Rusija već godinama krši Sporazum i da će SAD također početi proizvoditi nuklearne rakete srednjeg dometa. Rusija odbacuje optužbe za kršenje Sporazuma i tvrdi da SAD krši sporazum postavljanjem raketnog štita na području istočne Europe, a poziva ih i da unište lansere za "tomahawke".

Pred osam dana SAD je službeno pokrenuo proceduru povlačenja iz INF-a, a američki državni tajnik Mike Pompeo izjavio je da će, ako se Rusija ne vrati na potpuno i provjerljivo poštivanje Sporazuma u roku od šest mjeseci, sporazum biti raskinut. SAD optužuje Rusiju zbog rakete 9M729 koja prema njihovu mišljenju krši Sporazum jer ima veći domet od ugovorenog. Kao odgovor na najavu izlaska iz Sporazuma, Rusija je najavila stvaranje kopnene rakete morskog baziranja "Kalibar" i pokretanje pilot projekta za stvaranje kopnenih sustava hipersoničnih balističkih raketa srednjeg i kratkog dometa.

Igra oko Kine?

Sporazumom INF zabranjeno je korištenje nuklearnih raketa kratkog i srednjeg dometa što je u vrijeme potpisivanja 1987. značilo da je Europa u odnosu na SSSR izvan zone dometa nuklearnih sovjetskih raketa, a s druge strane i SSSR odnosno kasnije Rusija prema Sporazumu nije morala strahovati od nuklearnog udara iz Europe. Ako se INF upokoji, pokojna će biti i navedena sigurnosna jamstva.

Pojedini teoretičari smatraju da iza američko-ruskih prijepora o INF Sporazumu zapravo stoji "igra oko Kine". Kina se, naime, zalaže za očuvanje Sporazuma, ali nije njegov potpisnik i ne želi njegovo proširenje na nove partnere jer joj to omogućava razvoj raketnih sustava kratkog i srednjeg dometa. I Washingtonu (američke snage na Pacifiku) i Moskvi (iako gradi strateško partnerstvo s Pekingom) odgovaralo bi da se i Kina uključi u INF Sporazum, no izgledi za to nisu veliki budući da rakete kratkog dometa do 1000 km danas pretežu u kineskome raketnom naoružanju.

START 3

U sljedećih pola godine vidjet ćemo u kojem će se pravcu razvijati američko-ruski odnosi i hoće li doći do produženja INF Sporazuma. Ako dođe do ukidanja Sporazuma to će nedvojbeno dovesti i do intenziviranja utrke u naoružanju i jačanja neohladnoratovskih (pre)tenzija. A tada bi u pitanje mogao doći i Sporazum START 3 (Sporazum o mjerama za daljnje smanjenje i ograničenje strateškog ofenzivnog naoružanja) koji je stupio na snagu 2011., a predviđa smanjenje strateškog ofenzivnog naoružanja. START 3 na snazi je do 2021., a uz suglasnost ugovornih strana može biti produžen za još pet godina. START 3 važan je jer ograničava konkurenciju između SAD-a i Rusije i čini je ipak koliko toliko transparentnom i predvidljivom. Riječ je o jedinom instrumentu uzajamne kontrole između SAD-a i Rusije kad su u pitanju strateški ofenzivni sustavi.

Uz SAD i Rusiju nuklearno oružje imaju i Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska (za razliku od UK-a sama razvila svoj nuklearni program) i Kina. Ovih pet država predstavljaju nuklearne sile, a uz njih nuklearno oružje imaju i Indija, Pakistan (jedina muslimanska država s nuklearnim naoružanjem) i Izrael (koji službeno ne priznaje nuklearni program). Zanimljivo je da je Južnoafrička Republika jedina država na svijetu koja se dragovoljno odrekla svoga programa za izradu nuklearnog naoružanja. 

U nuklearnom ratu nema pobjednika

Za europsku sigurnost i stabilnost bilo bi važno daljnje produženje INF Sporazuma jer bi se u slučaju da SAD odluči u Europu razmjestiti rakete kratkog i srednjeg dometa Stari kontinent mogao naći na udaru ruskih ofenzivnih sustava. U interesu Europe nije daljnja eskalacija utrke u naoružanju, nego bi europski čelnici trebali priželjkivati neki novi detant Washingtona i Moskve koji bi doveo do smirivanja napetosti.

Nuklearno oružje ima zastrašujuću razornu moć. No na kraju i malo optimizma: upravo je nuklearno naoružanje jedan od najsnažnijih ograničavajućih faktora mogućega otvorenoga vojnog sukoba velikih sila. Naime, u nuklearnom ratu nema pobjednika, a razumna vodstva velikih sila neće si dopustiti ulazak niti u konvencionalni rat upravo zbog opasnosti da on preraste u nuklearni rat (zato, međutim, imamo tzv. proxi ratove, tj. ratove preko posrednika unutar kojih stradavaju manje države). I zato, iako se nesumnjivo nalazimo u vremenu neohladnoratovskih nadmetanja, pripovijesti o trećem svjetskom ratu još uvijek spadaju u sferu katastrofičarskih pseudo-analitičarskih dosjetki koje služe isključio za bolje prodavanje novina i skupljanje internetskih klikova.