Isplata bruto plaća radniku na račun dovela bi do kaosa, ali o tom prijedlogu bi trebalo ozbiljno raspravljati!

Što je dobro u toj inicijativi? Sve je dobro. U takvom bi sustavu, samac koji živi u Zagrebu i zaposlen je, primjerice, u Hrvatskoj elektroprivredi za neto plaću od 7000 kuna umjesto tih sedam svaki mjesec prema izračunu pomoću RRiF kalkulatora na svoj račun dobio ljepše zvučećih 14.306,66 kuna, koliko ukupno iznosi trošak njegove plaće za poslodavca.

Naš zaposlenik, nazovimo ga Pero Perić, a takvih je u Hrvatskoj milijun i pol s različitim plaćama, naravno, odjednom bi se susreo sa sasvim novim izazovom. Odgovornosti. Računovodstvo Hrvatske elektroprivrede odradilo bi isplatu Peri, a Pero bi na svoju kućnu adresu počeo dobivati cijeli niz uplatnica. U prvi stup mirovinskog osiguranja svaki bi mjesec morao uplatiti 1831,06 kuna. Brzo bi zaključio dvije stvari – da mu baka Anica prima manju mirovinu od tog iznosa i da je iznos približno isti onome koji plaća za stambeni kredit. Potom bi isti taj iznos uplatio kao doprinos za zdravstveno osiguranje i nikad mu više ne bi palo napamet da zaključi kako mu je usluga koju traži od liječnika – besplatna. U drugi stup mirovinskog osiguranja uplatio bi naš Pero 610,35 kuna i brzo bi ga počelo jako interesirati kakve će koristi imati od toga za 30 godina. Doprinos za slučaj ozljede na radu stajat će ga 61 kunu, a doprinos za zapošljavanje 207 kuna. Gradu Zagrebu će za prirez uplatiti 421 kunu, a državi i gradu za porez 2343,75 kuna. Sve bi te uplatnice naš Pero Perić morao uplaćivati sam zajedno s onima za struju, vodu, komunalije...

Ne bi prošlo niti pola godine, a naš bi Pero Perić na svojoj koži i računu osjetio i spoznao ono što svaki privatni poduzetnik i obrtnik odavno već zna – pravu cijenu života. Riječ "besplatno’’ izgubila bi značaj koji danas ima kada se radnicima u Hrvatskoj prodaje magla o tome što im sve država daje, a Pero Perić bi shvatio razliku između iznosa koji zaradi i fiksnog troška koji mora platiti. Pero Perić shvatio bi da je – siromašan. I što bi se dogodilo kad bi recimo tisuću Pera Perića od 10-ak tisuća zaposlenika Hrvatske elektroprivrede u roku od godinu dana jednostavno propustili uplatiti svoje uplatnice. Neke ili sve? Iz svakakvih razloga. Tada bi HEP mogao samo slegnuti ramenima jer oni su svoju isplatu obavili, a državne institucije koje nisu primile svoje uplate morale bi blokirati račune onima koji nisu platili jednako nemilosrdno kao što to čine banke, ako mjesečna rata kredita nije podmirena. Tokovi novca bi se promijenili. Država bi morala na primjeru HEP-a umjesto od 20-ak njegovih tvrtki kćeri naplaćivati doprinose od desetak tisuća zaposlenih. I ako bi neplaćanje uzelo maha država bi isto tako došla do spoznaje da je – siromašna.

Veliki broj zaposlenih u institucijama na čije račune bi se Perin novac trebao slijevati vjerojatno bi odmah bio premalen za administriranje tolikog broja uplatitelja i progon neplatiša. Država bi se susrela sa spoznajom o nesposobnosti svojih institucija koja bi u tom slučaju nanosila direktnu financijsku štetu državnom proračunu. Ima li ljepšeg i istovremeno brutalnijeg načina da se spozna istina o skupoći života u Hrvatskoj?

Onaj trenutak u kojem milijun i nešto zaposlenih koji primaju zagrebačku neto prosječnu plaću ne uplati porez je trenutak u kojem bi država zaposlenicima u ministarstvima morala reći da nema novca za isplatu njihovih plaća. Ili bi ministar financija odlučio biti junak pa bi rekao da ako uzmanjka novca jednostavno neće isplatiti povlaštene mirovine? Isplata bruto plaće radniku na račun, odnosno isplata ukupnog troška poslodavca na račun radniku trebala bi postati top tema za raspravu u Hrvatskoj. Iako bi takva mjera, kad bi je danas uveli, rezultirala s više kaosa nego reda, neupitno bi razdrmala iluziju o besplatnom, pokrenula svjesniju raspravu o kvaliteti usluga koje kupujemo od države i stavila u puno neugodniju poziciju političare žedne vlasti. Zato treba ustrajati na tom zahtjevu.