Iracionalnim odgovorom na krizu Milanović drži infantilni autoritarizam

Hrvatska Vlada, iako je mjesecima morala znati da će val migranata krenuti prema Hrvatskoj i to upravo onda kad je doista i krenuo, nije definirala politiku njihova zbrinjavanja, niti politiku zaštite granice, a sada Zoran Milanović objavljuje da on više ne želi podnositi taj problem i da će se ponašati kao da Hrvatska nije članica Unije. „Pametan“ je on, ima on „srce“, ali i „pamet“, a misli da ga europski pravni poredak ne obvezuje, kao što je mislio da ga ne obvezuje niti sustav europskoga uhidbenog naloga i da će unatoč preuzetim obvezama moći prvake jugoslavenskoga represivnog sustava zaštititi od Njemačke.

Strani diplomati akreditirani u Zagrebu trenutno se bave prije svega dilemom: je li hrvatska izvršna vlast doista tako nesposobna, kao što to izgleda nakon sloma politike zbrinjavanja izbjeglica i migranata, ili su premijer Milanović i njegov krug namjerno stvorili kaos kao strategiju rješavanja izbjegličke krize, koja izaziva najmanje troškove za Hrvatsku. Teško je, naime, vjerovati da je Vlada do te mjere nesposobna, da je jučer prijepodne zamjenik ministrice vanjskih poslova govorio kako „on niti ne razmišlja o zatvaranju granica“, a da već navečer šef Milanovićeva represivnog aparata donosi odluku o zatvaranju granica.

Još prije koji dan hrvatska šefica diplomacije s visoka se odnosila prema Mađarskoj, snebivajući se kako država od 10 milijuna stanovnika ne može riješiti „sitni problem“ izbjeglica, a premijer je tvrdio kako će Hrvatska pokazati da je sposobnija suočiti se s izbjegličkim valom od Srbije, jer da od Mađarske nije teško biti bolji. Isto tako, još jučer su hrvatski državni funkcionari govorili i o tome da Hrvatska „funkcionira kao država“ i radi posao registracije, koje prije nje nisu obavile Makedonija i Srbija, a morale su. Samo koji sat nakon takve retorike događaju se objava kolapsa i izjava da se Hrvatska dalje više ne može brinuti o izbjeglicama i migrantima. Sve to djeluje krajnje neodgovorno.

Temelj javne politike prema migrantima trebala je biti svijest hrvatske izvršne vlasti da ona ne može rješavati pitanje migranata kao što to čini Srbija, otvaranjem humanitarnih koridora i slanjem migranata na granice zemalja članica EU. Hrvatska je članica Unije i nju obvezuje unutarnji pravni poredak EU. To znači da ona mora zbrinuti svakoga onog tko ima uvjete da zatraži azilnu zaštitu u Hrvatskoj, a u primjerenom pravnom postupku treba provesti readmisiju svih onih koje se može smatrati izbjeglicama, ali ne žele izbjeglički status u Hrvatskoj, i svih onih koji nisu izbjeglice nego ekonomski migranti. To znači da bi Hrvatska sve one koji ne žele zatražiti azil u Hrvatskoj, a ilegalno su prešli granicu iz Srbije, morala držati pod kontrolom u vrijeme dok su na hrvatskom teritoriju, privremeno ih zbrinuti i nakon toga predati vlastima u Srbiji. Srbija pak ne želi pristati na readmisiju, jer tvrdi da su ti ljudi ušli u Srbiju i Makedoniju, dolazeći iz Grčke, dakle, članice ne samo EU nego i schengenskog sustava. Dakle, Hrvatska bi se našla u situaciji da te ljude zbrinjava na dulje vrijeme, a da ih nakon toga ili transferira u Grčku ili u zemlju porijekla.

Budući da će Slovenija dosljedno provoditi svoje schengenske obveze, možemo biti sigurni da, ako dio izbjeglica i uspije ući na teritorij Slovenije, oni tamo neće ostati dugo, nego će ih Slovenija vratiti u Hrvatsku. Isto će se dogoditi i s izbjeglicama koje su preko Baranje krenule put mađarske granice. Kako god, ovih barem 11 tisuća ljudi problem su hrvatskih javnih vlasti, a Milanovićeva zamisao o tome da Hrvatska treba okrenuti glavu i čekati da oni samo prođu kroz nju jednostavno nije održiva.

Sramota je da se već mjesec-dva znalo kako će 15. rujna Mađarska zatvoriti svoje granice prema Srbiji i da je samo pitanje dana nakon toga da putovi izbjeglica budu preusmjereni u Hrvatsku. To znači da je barem dva dana prije toga kod Tovarnika sve moralo biti spremno za val koji dolazi, morali su biti pripremljeni punktovi za popisivanje tih ljudi, šatorsko tranzitno naselje kraj mjesta, podjela hrane i vode…. Sve to morala je organizirati država, a koordinirati krizni stožer. Dakle, taj stožer morao je funkcionirati barem od 10. rujna, a s obzirom na složenost situacije pristojno bi bilo da je na njegovu čelu premijer. Prije inicijative Predsjednice za sazivanje Vijeća nacionalne sigurnosti Vlada nije niti formirala krizni stožer, a počela ga je stvarati tek kad je kriza već bila tu, odnosno kad je umjesto krizne situacije na terenu uspostavljen potpuni kaos.

Hrvatska se morala pripremiti za dugotrajan boravak izbjeglica na njenom teritoriju, a sustav nacionalne sigurnosti morao se pobrinuti da, dok su još bili u Srbiji, ljudima u migraciji poruči da je Hrvatska za njih „mišolovka“, da su ovdje dobro došli žele li azilnu zaštitu, ali ne i ako žele kroz Hrvatsku proći prema Sloveniji i Austriji za Njemačku. Zato je Hrvatska morala organizirati ozbiljnu zdravstvenu skrb za ljude koji će ući na njen teritorij, ali i sustav njihove socijalizacije, dakle, pedagoške službe, lingviste, stručnjake koji poznaju običaje i povijest zemalja iz kojih dolaze izbjeglice i koji im mogu pomoći u integraciji u novu sredinu.

Taktika Zorana Milanovića i Vesne Pusić bila je pokušaj otvaranja koridora. Naivno su govorili o tome da će ti ljudi samo proći kroz Hrvatsku, izgleda da su radili i neke proračune o tome da bi pick, dakle, vrhunac izbjegličkog vala mogao značiti trenutni boravak 20 tisuća izbjeglica i migranata. Ako se to što smo iz nesuvislih usputnih izjava Milanovića, Vesne Pusić, Ranka Ostojića, Ante Kotromanovića i nekih od pripadnika Milanovićeva unutarnjeg kruga, poput Siniše Varge, mogli razumjeti, jasno je da se Milanovićeva strategija zbrinjavanja izbjeglica sve vrijeme zasnivala na izigravanju europskih obveza. Tek drugi dan krize Milanović je to i otvoreno izjavio.

Je li Hrvatska još članica EU, je li sav trud koji su u pristupanje Uniji uložile izvršna vlast, javna uprava, civilno društvo, akademska zajednica… u razdoblju koje je prethodilo Milanovićevoj vladavini, zapravo uludo potrošen? Jasno je da nakon izigravanja schengenskih pravila Hrvatska na duže vrijeme može zaboraviti na članstvo u schengenskoj zoni, ali tek ćemo vidjeti kakve će posljedice Hrvatska snositi zbog toga što joj je premijer tako „pametan“ i misli da može jednostavno suspendirati europski pravni poredak.

Unutar EU Hrvatska nema niti jedne saveznice, jer su se Milanović, Vesna Pusić i družina zaratili sa svima, a i dalje nastavljaju vrijeđati one koji bi nam trebali biti europski partneri. S Milanovićem na čelu Hrvatska ima Vladu koja je evidentno rastočila državne mehanizme i  nije sposobna provoditi niti jednu konzistentnu javnu politiku. Pritom uživa u sukobima sa svima, i sa europskim institucijama, i sa zemljama članicama EU, i sa državama koje ne pripadaju europskoj integraciji. Milanović u rat protiv sviju nastoji povući cijelo hrvatsko političko tijelo. Stvorio je iracionalnu političku situaciju i sada je nastoji iskoristiti kao osnovu za iracionalnu predizbornu kampanju. Nastoji razoriti ostatke racionalnoga u javnom političkom diskursu i pomoću iracionalnog straha, što ga je generirao, održati na životu sustav svoga infantilnog autoritarizma, što ga je kao poredak uspostavio u Hrvatskoj.