Invazija na Ukrajinu i zapadne sankcije gurnule su Rusiju jače u kineski zagrljaj

Godine 1969., uslijed vojnoga konflikta SSSR-a i Kine, dotadašnjih komunističkih saveznika, činilo se da bi Sovjetski Savez mogao napasti Kinu, a opasnost je bila toliko velika da je Mao Zedong sva ministarstva raspršio po provincijama, a u Pekingu je ostao samo premijer Zhou Enlai. Američki predsjednik Richard Nixon tada se odlučuje na potez koji prema Kissingerovoj ocjeni čini možda i najodvažniji potez njegove karijere: upozorava Sovjetski Savez da Amerika neće ostati ravnodušna ako SSSR napadne Kinu. Zbog veličine Kine i geopolitičkih realnosti Nixon je smatrao je da bi po američke interese bilo dobro otvoriti diskusiju s kineskim čelnicima.

Američki je predsjednik na Kinu gledao kao na korisnu protutežu Sovjetskom Savezu, stoga je od prvih dana svojega mandata prema Kini slao privatne signale preko Pariza, Varšave, kao i preko čelnika Rumunjske i Pakistana. Ti su napori na kraju rezultirali tajnim putovanjem Henryja Kissingera, Nixonova savjetnika za nacionalnu sigurnost, u Peking od 9. do 11. srpnja 1971. Napori usmjereni prema uspostavljanju kanala komunikacije prema Kini od strane Kissingera započeti su nekoliko godina ranije, posjetom Pakistanu u srpnju 1969.

Strateški zaokret

Svi Kissingerovi diplomatski napori rezultirali su povijesnim posjetom Nixona Kini u veljači 1972. godine, što će u perspektivi dovesti do strateškoga zaokreta američke, ali i kineske politike s dalekosežnim geopolitičkim implikacijama, od kojih će prva biti ta da će UN priznati Narodnu Republiku Kinu što će joj osigurati poziciju stalne članice Vijeća sigurnosti.

Krajem 1978. Sjedinjene Američke Države službeno su priznale Narodnu Republiku Kinu, koja je 1972. ušla u UN iako su Amerikanci tada glasovali protiv ulaska. U razdoblju između 1978. i 1980., pod pritiskom sovjetskoga ekspanzionizma i nuklearne prijetnje na svojoj sjevernoj granici, Kina započinje sustavnu stratešku suradnju sa SAD-om. Od 1980-ih, suradnja SAD-a i Kine napreduje u mnogim područjima. Američka poduzeća bila su željna iskoristiti kinesko tržište, a američke su tvrtke snizile troškove svoje robe iskorištavajući jeftiniju radnu snagu.

Veliki ekonomski rast Kine, koji prati i jačanje te širenje geopolitičke moći Pekinga, što postaje posebno vidljivo nakon 2013. godine, kada je predstavljena inicijativa Pojas i put, doveo je i do geopolitičkoga suparništva SAD-a i Kine koja je de facto izrasla na suradnji s Washingtonom. "Novi model" odnosa SAD-a i Kine koji su 2013. godine dogovorili predsjednici Barack Obama i Xi Jinping, zbog teritorijalnih sporova u Južnokineskom moru, modernizacije vojske, ali i jasno definiranih geopolitičkih ambicija Kine, uskoro je napušten, a novi pristup Sjedinjenih Država definiran je Strategijom nacionalne sigurnosti 2015. godine, koja je naglasila potrebu američkoga vodstva u nestabilnoj azijsko-pacifičkoj regiji, sve u cilju obuzdavanja Kine.

Glavni rival

Geopolitičke napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i Kine kulminirale su u mandatu predsjednika Donalda Trumpa, do te mjere da su mnogi analitičari govorili o početku hladnoga rata Washingtona i Pekinga. Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti jasno je, uz Rusiju, i Kinu označila kao sigurnosnu prijetnju, a u njegovu je mandatu ova država nedvojbeno detektirana kao glavni američki geopolitički, geoekonomski i sigurnosni strateški rival.

Tretiranje Kine kao glavnoga rivala u Trumpovu je mandatu dovelo do intenziviranja optužbi za kinesku krađu američkoga intelektualnog vlasništva, do otvorenoga trgovinskog rata tarifama, a sukob s dubokom geopolitičkom pozadinom obuhvaćao je i diplomatski i medijsko-informacijski rat, tehnološko rivalstvo, ratove u kibernetičkom prostoru, političke proxy ratove, ali i sukobe oko utjecaja nad nekoliko spornih teritorija u azijsko-pacifičkoj regiji (Tajvan, Južnokinesko i Istočnokinesko more).

Azijsko-pacifička regija, odnosno Indo-Pacifik predstavlja regionalni aspekt američko-kineskoga geopolitičkog rivalstva, ali i onaj koji ima konfliktne potencijale za izbijanje vrućega rata. Kina ne može postati regionalni hegemon niti globalna sila ako ne ostvari dominaciju u ovoj regiji i odande ne istisne američki utjecaj. S druge strane, budući da je riječ o regiji najvećega gospodarskog rasta u koju se seli težište svjetske moći, Sjedinjene Američke Države, ako žele ostati velikom silom, ne mogu napustiti ovu regiju i tamošnje saveznike.

Suradnja Kine i Rusije

Urušavanje odnosa Kine sa SAD-om prati pojačanja suradnja s Ruskom Federacijom. Možemo reći da se na određeni način ostvaruje crna prognoza Zbigniewa Brzezinskog. On je 1997. u knjizi "Velika šahovska ploča" napisao: "Sjedinjene Američke Države trebaju biti svjesne ozbiljnih opasnosti ulaska u strateško savezništvo Kine i Rusije, u koje ih djelomično može gurnuti unutarnja politička i ideološka inercija, a dijelom i loše koncipirana vanjska politika SAD-a. Za Sjedinjene Države ništa ne može biti opasnije od bliskoga saveza ovih dviju sila".

Henry Kissinger nedavno je upozorio na opasnost "trajnog saveza" Rusije i Kine što smatra pogubnim po zapadne interese. Njegova je stara formula ta da Amerika mora biti bolja i s Rusijom i s Kinom nego što su one međusobno dobre. Kinssinger je čak "savjetovao" Kijevu da Moskvi ponudi teritorijalne koncesije.

Rusija i Kina ne grade klasičan oblik saveza, no njihova je suradnja sve intenzivnija, od vojne industrije, energetike, svemirskih istraživanja pa do visokih tehnologija. Kineska reakcija nakon ruskog napada na Ukrajinu bila je vrlo odmjerena. Kina je posljednjih mjeseci nastojala balansirati između Kijeva i Moskve. Peking je svjestan da i njemu – u slučaju pretjerane pomoći Rusiji – prijeti moguće isključenje iz SWIFT-a (Kina enormno ovisi o izvozu), a sadašnja geopolitička i sigurnosna realnost u Kini se pomno analizira i izvode se moguće simulacije zapadnog odgovora u slučaju napada na Tajvan.

Međutim, činjenica da je pred četiri dana, 15. lipnja, kineski predsjednik na svoj rođendan nazvao Vladimira Putina jasno svjedoči o povezanosti dvojice predsjednika i mogućem kineskom jačem svrstavanju uz Rusiju. U razgovoru je naglašeno strateško partnerstvo Kine i Rusije, širenje međusobne suradnje u pitanjima od obostranih vitalnih interesa, među kojima su suverenitet i sigurnost.

Putin je dao potporu Kini u vezi Tajvana i Hong Konga, a Xi Jinping nije u razgovoru više koristio izraze kao što su ukrajinski suverenitet i teritorijalni integritet kao ni riječ "rat". Unatoč zapadnim sankcijama dogovoreno je proširenje suradnje u energetici, financijama, prerađivačkoj industriji, transportu i drugim područjima. Istaknuta je kineska volja za razvojem bilateralne suradnje s Rusijom unatoč zapadnim sankcijama, a zajednički je stav da se treba zajednički oduprijeti pritiscima Zapada u obliku bliske strateške koordinacije.

Kraj zapadne hegemonije?

Jačanje odnosa Rusije i Kine direktno je upereno protiv strateških interesa Zapada. Težište svjetske moći već se godinama seli s Istoka na Zapad, a moguće stvaranje velikog istočnog bloka to bi moglo i ubrzati. Još pred nekoliko godina zemlje BRICS-a najavile su osnivanje vlastitoga monetarnoga fonda, razvojne banke i zajedničke devizne rezerve. Odlučeno je da će sjedište monetarnoga fonda biti u Šangaju. Spominjao se i mogući projekt proizvodnje zrakoplova za duge linije koji bi u budućnosti mogao biti konkurencija Boeingu i Airbusu. Mogu li ove alternativne institucije parirati MMF-u i tako ograničiti zapadnu premoć u globalnom financijskom poretku pokazat će budućnost.

Zapad još uvijek ima premoć u mnogim aspektima, no nastavak dosadašnje politike teško će jamčiti očuvanje sadašnje pozicije. Sam je Emmanuel Macron pred koju godinu istaknuo da dolazi kraj zapadne hegemonije, a to je ono što priželjkuju u Moskvi i Pekingu. Sadašnja situacija dobra je prilika Zapadu za posvemašnjom političkom, ekonomskom, vojnom, intelektualnom itd. mobilizacijom, no pitanje je koliko je to realno. Simptomi posvemašnje dekadencije ukazuju na duboke zapadne patologije.

Ukrajinski vojnici lavovski se bore za očuvanje svog teritorija. No koliko god da je Kijevu neprijatelj Moskva, trebali bi biti jako oprezni i sa zapadnim politikama. Već se danas čuju prijedlozi mogućih trulih kompromisa. I dalje svatko primarno gleda svoje interese, a jednom ako se rat oduži mogući su zaokreti najrazličitijih vrsta. Povijest zapadne politike jasno nam kaže da je trgovanje tuđim teritorijima i tuđim životima bilo vrlo učestalo. Iz povijesti valja nešto i naučiti.