U interesu mira Pupovac ove tri stvari može napraviti: Ugleda li se na Račana svaki hrvatski desničar će mu čestitati

I dok ljevica u tome vidi ‘buđenja fašizma i ustaštva’, s desnog političkog spektra i iz braniteljske populacije sve se percipira kao čista provokacija i slavljenje ili nastavak velikosrpske politike koja je dovela do niza ratova ‘90-ih na području bivše Jugoslavije.

U hrvatskom državnom interesu je stišavanje strasti i podjela u hrvatskom društvu. U interesu drugih država, u prvom redu, Srbije su daljnji ekscesi i pokazivanje kako ulični neredi nisu samo specifičnost Srbije, a time i delegitimacija Hrvatske kao zemlje koja zbog niza razloga (više od 1700 nestalih prije svega) stoji kao prepreka srpskom putu u Europsku uniju ili što je za njih puno važnije prepreka do europskih fondova i novca namijenjenog novim članicama.

Srpska demokratska samostalna stranka Milorada Pupovca nezadovoljna je otvorenim nesudjelovanjem u vlasti. Nije tajna kako Pupovac zagovara razbijanje koalicije HDZ-a i Domovinskog pokreta i stvaranje nove centrističke koalicijske većine sa svim manjinskim, uključujući i srpske, saborskim zastupnicima.

FOTO: HINA

Zločini počinjeni u ime velike Srbije

Međutim, u mjesecu kojeg dobar dio živuće hrvatske populacije pamti po brutalnim četničko-partizanskim zločinima koji su kulminirali u Škabrnji i Vukovaru 1991. i koji su jednako počinjeni i pod kokardom i pod crvenom zvijezdom JNA, osobno bih očekivao malo više obzirnosti od Pupovca kao intelektualca i nedvojbeno jednog od najobrazovanijih i najelokventnijih saborskih zastupnika.

Dani srpske kulture, ovako zamišljeni i tempirani, imaju širu dimenziju. I Pupovac je toga morao biti svjestan. Kao nedvojbeni lider srpske zajednice u Hrvatskoj, ma što o tome mislili ili govorili hrvatski desničari i predsjednik Zoran Milanović – koji o svemu upadljivo šuti, ima značajnu težinu.

Bez obzira što je vrlo vjerojatno okružen i osobama koje rade za obavještajne službe Srbije, Pupovac ima karizmu i morao bi pronaći moralnu snagu za poduzimanje koraka kojim bi se ove strasti smirile.

Ne treba ići daleko u prošlost. Dovoljno bi bilo da se ugleda na bivšeg, sada pokojnog, SDP-ova premijera Ivicu Račana.

Podsjetimo, Račan je pronašao dovoljno snage i 14. svibnja 2002. otišao na Bleiburg i poklonio se hrvatskim žrtvama.

Povijesna Račanova isprika na Bleiburgu

“Ovdje odajemo počast svim žrtvama Bleiburga. Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima onima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili.

Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni.

Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku.

Današnja Hrvatska osuđuje svaki zločin upravo zato što je građena na temeljima demokracije antifašizma, odlučnog odbacivanja svakog ekstremizma u ime kojeg su činjeni zločini svake politike, svakog totalitarizma – lijevog i desnog, crvenog ili crnog. Nesreća Bleiburga i Križnog puta velika je. Trebamo je pamtiti kao opomenu.

Bleiburg je opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti. Stoga upravo ovdje želim još jedanput ponoviti kako je važno poštivati ljudska prava, ljudske živote, i ustrajati u razumijevanju, toleranciji i miru”, rekao je Ivica Račan u svojoj povijesnoj isprici.

Bila je to povijesna isprika, jednako važna kao i svi odlasci hrvatskih premijera i predsjednika u Jasenovac, ako ne i važnija. Naravno, u cilju pomirenja nacije.

FOTO: HINA

Srpski mitovi uzrok ratova

Kada bi Pupovac ponovno kao 2019. otišao u Vukovar, na Ovčaru, i nedvojbeno jasno i beskompromisno osudio srpske ratne zločine u Hrvatskoj i u ime srpskog naroda uputio poput Račana iskrenu ispriku u ime srpskog naroda, bio bi to prvi korak stišavanju uzburkalih strasti. To bi trebao učiniti bez istovremenog bacanja vijenca u Dunav i pokušaja izjednačavanja zločina i krivnje, jer je to pogrešno. Činjenično i ljudski.

Osim toga, program kulturnih manifestacija morao bi voditi računa o svemu što se ‘90-ih događalo u Hrvatskoj. Nema toga desničara koji bi prekinuo neku od tih priredbi ili izložbi u studenome kada bi one, primjerice, počele odavanjem minute šutnje ubijenim hrvatskim braniteljima ili civilima.

Isto tako, treća stvar koju bi Pupovac i organizatori Dana srpske kulture mogli učiniti jest da kada u Hrvatskoj nastupaju mladi iz Srbije da ih dodatno educiraju o strahotama rata koje je proizvela Srbija i da im, primjerice, prikažu dokumentarne priloge o strahotama Ovčare ili Škabrnje.

Time bi učinili strašno puno za mir u regiji idućih desetljeća.

Za mir u regiji to bi značilo jako puno. Naime, srpski narod (poput primjerice ruskog) ima razvijen mit o patnji, stoljetnoj patnji, žrtvi i ugroženosti, a iz tih i u ime tih mitova vođeni su ratovi.

Srbija službeno tvrdi kako se ti ratovi njih ne tiču previše. Oni priznaju tek da su ratovali jedino s NATO-om 1999., a ostali su bili ratovi u bivšoj Jugoslaviji, “građanski” kažu.

Poznati novinar otkrio je i obavještajnu pozadinu "srpskih kulturnih aktivnosti"

I postoje mnogi u Srbiji koji stvarno u to još uvijek vjeruju. Mnogi bi se iznenadili koliko mladih u Srbiji vjeruje u tvrdnje o "protjerivanju i stradanju Srba 1995. iz Hrvatske", a koliko ih nema pravu sliku o brutalnosti četničkih zločina kako u Hrvatskoj tako i u Bosni I Hercegovini i na Kosovu koje su počinili njihovi "ratni veterani". Unatoč internetu, društvenim mrežama i tisućama krvavih dokaza.

Kada bi Pupovac učinio te tri stvari svaki hrvatski desničar bi mu čestitao.