Inkluzivni premijer svjestan je da bez nezavisnih više nema vlasti, nije to samo sudbina Italije

Reforme kasne s očekivanim posljedicama. Demantirati nije moguće. Čitava se Vlada umjesto njima, najavljenima, bavila nečim nenajavljenim, vrućim krumpirima koje Plenković, EU diplomat nije mogao očekivati ni pripremiti se za obračun s njim, Agrokorom, dugo potrpavanim pod tepih. Dočekalo ga. Čitavu Vladu. Nisu pokušali izbjeći bitku i prebaciti odgovornost na druge, bivše Vlade. Uhvatili se rješavanja.

Ramljak je odigrao prvu rolu, a onda se pojavilo pitanje kredibiliteta nejasnih ugovora, vrtoglavih isplata. Situacija nije jamčila mir. Bilo je vrijeme za popravni ispit, Peruška. Prije tihe reakcije javnosti stiglo je ono glasnije, dobavljača koji bi mogli biti zadovoljni nagodbom. Vidljivo. Tako su im police sigurne.

Ono što je svakako zanimljivije su reakcije stranaca. Očigledno su bili jako dobro pripremljeni. Jako su brzo izrazili povjerenje. Izgleda da su prije javnosti dobili sve potrebne informacije od nekog kome vjeruju. Netko je to u Vladi morao odraditi. I dok se Martinu Dalić ne mora voljeti, priznati joj se mora da joj je funckija gromobran. I njeni najveći oponenti teško da žele takvu fotelju. Onda je i oporba u težoj situaciji. Opis poslova im nalaze napad na potpredsjednicu Vlade, ali tanki su s argumentima. Nakon Agrokorove klauzule nitko nije plakao. Povjerenja ima.

Ali, Dalić se nije stigla baviti reformama, a izgleda da se nju čekalo pa će sad morati. Briselski prigovori poslužit će premjeru kao pidlizak za ako hoće i kad hoće rekonstrukciju.  A to je je uvijek komplicirano. Spinaju se želje i obračuni. Tako je puno onih koji zele Kujundžićevu glavu, a baš njega pohvalili neprikosnoveni.

Vlada će mandat odraditi do kraja. Nema te Istanbulske konvencije zbog koje bi neki partner napustio sinekuru. A političke pošalice na relaciji Pantovčak - Markov trg nisu za ozbiljnu analizu. Ministar obrane Krstičević i Predsjednica provjeravaju spremnost za obranu od poplave, a isti je potpredsjednik jedan od najbližih suradnika premijera. Opozicija ne može izazvati izbore, a i ne isplati im se. Nijedna velika stranka više ne može do većine u sabornici bez nezavisnih. Sudbina Mosta bit će još jasnija nakon Istanbulske konvencije. Ideoloske teme su lakmus.

A inkluzivni premijer svjestan je da bez nezavisnih više nema vlasti. Građani su razoračani političkim elitama, nezavisni su im sve bliži. Nije to samo sudbina Italije. Pozvao ih u svoj ured. Pogrešno bi bilo pomisliti da uz Relkovićevu pomoć stvara Novi Most. Ovog puta lojalniji. Možda su neki orni takvoj procjeni inspirirani glasovanjem o nasljednici Dalije Orešković. Najlakše se sjetiti da Pupovac u klubu ima tri glasa, baš koliko je nedostajalo, ali i IDS je imao svojih iskustava koja su za posljedicu mogla imati nelojalnost jačem partneru. Tko će znati...

No, neosporno je kako i u našoj kući jača trend biranja prema ugledu pojedinca umjesto stranačke liste. I sada već ti pojedinci odlučuju u sabornici sastanak s čelnicima općina i gradova s nezavisnih lista što označuje strateško okupljanje i uspostavljanje dijaloga. Dugo smo svjedočili da premijeri kontaktiraju samo s čelnicima vlastite opcije. Ostali su bili u nemilosti i revoltirani.

Takva inkluzivnost može biti samo korisna. A hoće li iz nje izrasti Novi Most, teško je reći. Ali ovaj tjedan je sigurno bio značajan početak nečeg sasvim novog. I možda veći događaj tjedna od briselskih prigovaranja.