Inicijativa postepeno prelazi u ruke predsjednice Republike

U SDP-u su bili uvjereni da pokretanjem interpelacije pokreću proces koji će smanjivati potporu Vladi u biračkom tijelu, a da će na jesen, nakon ljetnog neuspjeha interpelacije, „kontaminaciju“ šefa najveće stranke vladajuće koalicije nastaviti inicijativom za osnivanje Parlamentarnog istražnog povjerenstva. Međutim, odluka Mosta da SDP-ovu interpelaciju iskoristi za zaoštravanje sukoba unutar koalicije i pokušaj potiskivanja predsjednika najveće koalicijske stranke iz Vlade doveli su do prekida dijaloga unutar Vlade.

Pokušajem manevra „ekvidistance“ prema obama partnerima u koaliciji premijer Orešković pokušao je spasiti aktualnu administraciju, računajući da bi potiskivanjem iz Vlade oba predsjednika koalicijskih stranaka de facto dobio nestranačku Vladu, a da bi bitno ojačao svoju poziciju šefa kolektivnog tijela izvršne vlasti. Kad se pokazalo da HDZ nije spreman prihvatiti takav manevar, postalo je jasno da se Oreškovićeva administracija više ne može održati.

Ipak, iako više ne uživa potporu parlamentarne većine, Tihomir Orešković još uvijek nije bivši premijer, a procedura koja bi dovela do odabira njegove zamjene nije niti jednostavna, niti je posve u rukama šefova parlamentarnih frakcija.

Naime, iako je jasno da se Vlada neće održati, interpelacija protiv potpredsjednika Karamarka još uvijek je otvoren proces. Budući da se on prije rasprave o interpelaciji i prije pokušaja da mu se u Saboru izglasa nepovjerenje, neće sam povući, pred opozicijom je težak zadatak okupljanja parlamentarne većine. Nije izvjesno da će opoziciji, kojoj će se u glasovanju o nepovjerenju pridružiti i znatan dio od 12 zastupnika Mosta, uspjeti okupiti 76 glasova za nepovjerenje Karamarku. Ako im to uspije, Karamarko bi se morao povući iz Oreškovićeve Vlade, a ako ne, onda bi se prema danoj riječi, iz Vlade morali povući Božo Petrov i ministri iz njegove kvote.

Ostavke Petrova i kolega ili smjenjivanje Karamarka sami po sebi još ne znače pad Oreškovićeve Vlade. Orešković bi, u slučaju da ostane bez prvog potpredsjednika Vlade ili da ostane bez potpredsjednika i šest ministara, mogao podnijeti ostavku, ali to ne mora učiniti. Ne učini li to, tada ili HDZ, ili SDP, ili Most, ili netko četvrti (petina saborskih zastupnika) može pokrenuti inicijativu za izglasavanje nepovjerenja Oreškoviću ili njegovoj Vladi u cjelini. Posve je svejedno odluče li se interpelirati premijera ili pokrenuti postupak opoziva cijele Vlade, jer padom premijera, pada i Vlada u cjelini.

Glasovanju o nepovjerenju, međutim, ne pristupa se odmah kad zahtjev dođe u Sabor, a jasna je procedura koja kaže da rasprava o interpelaciji ne može započeti prije nego tjedan dana nakon ulaganja inicijative. Realniji ustavni rok je onaj „krajnji“, koji kaže da se o procesu mora glasovati najkasnije trideset dana nakon pokretanja inicijative. Dakle, malo je vjerojatno da bi interpelaciju o radu Premijera netko mogao uložiti već tijekom idućeg tjedna. Vjerojatnije je da će se to dogoditi nakon glasovanja o interpelaciji protiv potpredsjednika Karamarka, što će se odviti najranije 10, a vjerojatno 17. lipnja. To znači da bi negdje oko datuma početka ljetne parlamentarne stanke, dakle, 15. srpnja, moglo doći na red glasovanje o nepovjerenju premijeru Oreškoviću.

Rezultat tog glasovanja unaprijed je jasan, ali to ne znači da je jasno i to kada će se Hrvatska suočiti s novim izborima. Predsjednica, naime, tada pokreće proces konzultacija i na osnovu stanja u političkoj areni može povjeriti mandat za sastavljanje Vlade nekom od stranačkih lidera, ali i nekome od politički neutralnih stručnjaka.

Predsjednica je već imala pripremljeno imenovanje takvog politički neutralnog premijera, šefa činovničke Vlade, za slučaj da pred Božić prošle godine nije došlo do stvaranja parlamentarne većine, nego da se morao raspustiti ovaj saziv Sabora. Tada je Predsjednica namjeravala imenovati Damira Vanđelića, uglednoga investicijskog menadžera iz Adris grupe, za šefa činovničke vlade koja bi Hrvatsku dovela do novih izbora.

Predsjednica, koja je dužna brinuti se o usklađenom djelovanju institucija političkog sustava, mora procijeniti je li raspisivanje prijevremenih izbora za Hrvatsku trenutno prihvatljiv politički rizik, ili se radi o riziku koji na svaki način valja izbjeći. Raspisivanje parlamentarnih izbora, koje bi se vjerojatno dogodilo u ranu jesen, pa bi prijevremeni izbori bili negdje u vrijeme kad su se održali i prošlogodišnji redoviti, dovelo bi do blokade funkcioniranja javnih vlasti negdje do pred kraj ove godine.

Budući da je ova godina trebala biti prilika da se Hrvatska razduži prije velike rate kredita, koji dolaze na naplatu iduće godine, ali i da se u godini, koja nije izborna, obave prijeko potrebne reforme, ova niša za konsolidaciju zemlje izborima bila bi izgubljena.

Predsjednica može procijeniti da je prilika da se napravi ono što bi u takvim situacijama napravili u brojnim parlamentarnim demokracijama – da se imenuje ekspertna Vlada, koja bi od Sabora dobila jasan mandat: dodatno smanjiti deficit, razdužiti javni dug, reprogramirati nepovoljne kredite i osigurati da vraćanje anuiteta iduće godine bude manje stresno.

Pritom bi takva vlada mogla imati stabilnu parlamentarnu potporu, što bi omogućilo konsolidaciju, odnosno popravljanje kreditnog rejtinga zemlje.

U takvim bi okolnostima bila potisnuta sadašnja razina nepodnošljivih društvenih sukoba i napetosti, što ih generira politika. Kad su napetosti ovako izražene kao sada, jasno je da rezultat parlamentarnih izbora ne bi bio bitno „povoljniji“ od onoga prošlogodišnjeg, da ponovno ne bi bilo lako formirati parlamentarnu većinu i da bi ta većina opet bila nestabilna i izložena napetostima među koalicijskim partnerima.

Predsjednica će očito u svojim rukama imati i škare i platno. Vjerojatno će imati priliku doprinijeti razvoju nacionalne parlamentarne kulture. Uspjeh s nekim oblikom prijelazne vlade, koju bi trebalo „oročiti“ do lokalnih izbora u svibnju iduće godine, doveo bi do promjene u parlamentarnoj areni i smanjivanja napetosti, a time i do toga da se u svibnju iduće godine lakše i s manje rizika provedu parlamentarni izbori. Osim toga, s osjetno smanjenim javnim dugom zemlja bi bila u kudikamo povoljnijoj ekonomskoj poziciji, a time bi se napetosti u društvu dodatno smanjile.

Sabor, naravno, može opstruirati Predsjednicu, i to na nekoliko načina. Može se stvoriti blok koji će onemogućavati izglasavanje neke prijelazne administracije, a dogovore li se SDP i HDZ o „jednokratnoj suradnji“, njihovi zastupnici mogu zajedno s lakoćom izglasati raspuštanje Sabora. Ako bi se to dogodilo, ne bi bilo manevarskog prostora ni za što, osim da Predsjednica raspiše izbore, koji bi se održali najmanje30, anajviše 60 dana nakon donošenja odluke o raspuštanju Sabora.