Imunološki zavod: Klinička smrt zdrave pameti!

Na gradonačelnikovom popisu nalazi se i Imunološki zavod. Bandić je obećao 110 milijuna kuna novca poreznih obveznika koje ovi nesretnici uplaćuju gradu i traži 110 milijuna kuna novca poreznih obveznika koje nesretnici uplaćuju državi da, pazi sad – vrati Imunološki zavod na tržište. Na kojem zavod ne posluje već pet godina.

Bivši, bivši državni zavod i bivša državna tvrtka (zato što je propala) savršen su primjer kliničke smrti zdrave pameti u Hrvatskoj. I nevjerojatno plodno tlo za nekoliko teorija zavjere o uroti stranih sila protiv domaće farmaceutske industrije. Ivan Pernar, eksponirani član estradne skupine Živi zid bi stoga uskoro mogao početi nastupati i na temu Imunološkog zavoda. Na temu čega? Pa, realno jednog poslovnog kostura kojeg je u proteklih nešto manje od 30 godina sasvim oglodala politika. Kosti sada imaju epizodnu ulogu u političkom marketingu svih zainteresiranih budućih sisača javnog novca.

Dvije navodno jako važne stvari dogodile su se lanjskog travnja. Zagrebački gradonačelnik obećao je da će do kraja godine Imunološki zavod stati na noge i nacionalni ministar zdravstva je potvrdio partnerstvo Vlade i Grada na tom projektu i rekao kako je nužno, pazite, što prije sagraditi novu zgradu za proizvodnju krvne plazme i krvnih derivata te bakterijskih i virusnih cjepiva.

Projekt oživljavanja Imunološkog zavoda nije se do kraja protekle godine puno pomaknuo pa je u svojstvu političke reklame stigao na listu zahtjeva gradonačelnika Bandića. Kako bi se što prije sagradila nova zgrada.

Cijeli vic je sadržan upravo u te dvije male riječi. "Što prije!".

Bilo je to davne 1997. godine kada je Svjetska zdravstvena organizacija prvi put presudila Imunološkom zavodu ukinuvši mu licencu za distribuciju cjepiva putem UNICEF-a za cijeli svijet. Licencu nisu ponovno uspjeli dobiti jer njihova proizvodnja nije zadovoljavala standarde. Otprilike je od tada, dakle, već više od 20 godina, manje više svima ili svima koji su trebali biti upoznati poznato da bi Imunološki zavod trebao "što prije" preseliti proizvodnju iz zagrebačke Rockefellerove ulice i stare zgrade. U osvit 21. stoljeća doista je bilo teško zamisliti nastavak moderne farmaceutske proizvodnje u zgradi koja je zbog svoje starosti i arhitekture – kulturno dobro.

Hrvatsko je gospodarstvo od tada do danas prošlo svoje uspone i padove. Imunološki zavod je prošao kroz nekoliko afera i isto nekoliko sanacija. Ali se preselio – nije. Porezni su obveznici 2012. godine sanaciju dugova Imunološkog zavoda platili 43 milijuna kuna. Da bi kompanija skoro završila u stečaju prije točno pet godina kada se odigravao triler u kojem direktor Zavoda podnosi zahtjev za stečaj pa ga povlači da bi se stečaj otvorio pa poništio.

Manevri za izbjegavanje nisu pomogli. Imunološki zavod je propao. Izgubio je sve licence. I evo, već pet godina nitko nije uložio novac da se sagrade novi proizvodni pogoni. Prije pet godina taj propali Imunološki je bio među potencijalnim privatnim kupcima tek naoko dobra udavača. Mnogi su ga htjeli, ali su svi od njega odustali. Zašto? Prije nego zaplješćemo ideji prema kojoj bi nešto više od 200 milijuna kuna novca poreznih obveznika trebalo biti uloženo u povratak Imunološkog zavoda na tržište kao tvrtke, moramo potražiti odgovor na pitanje zašto država nikome nije prodala Imunološki zavod prije pet godina kako bi se proizvodnja krvne plazme i krvnih derivata nastavila kroz ulaganje privatnog kapitala?

Istina je tužna. Imunološki zavod o kakvom sanjaju oni koji se sjećaju Imunološkog zavoda iz prošlog stoljeća ne postoji. Nekadašnji državni zavod koji je to u međuvremenu ponovno postao kad je tvrtka propala nije vlasnik najvrjednije imovine. Poznatog i potencijalno vrijednog soja virusa Edmonston Zagreb. Konkretno, država je vlasnik virusnog soja i može dati licencu bilo kojem privatnom proizvođaču da razvija cjepivo od tog virusa. Potom, proizvodnja krvne plazme i krvnih derivata Imunološkog zavoda i uspješnost te proizvodnje uvijek je počivala na najvećim dijelom – besplatnoj sirovini. Sama krv dobrovoljnih davatelja je besplatna, košta samo njezino prikupljanje. Nigdje nije određeno da za državu krvnu plazmu i krvne derivate treba proizvoditi Imunološki zavod. Država taj posao može povjeriti bilo kojem privatniku koji ima proizvodni pogon s važećom licencom za proizvodnju. Bilo bi dobro kad bi se krvna plazma i krvni derivati proizvodili kod kuće, radije nego u inozemstvu ...

Ukratko, Imunološki zavod ne postoji. Postoje neki poslovi koje je radio i koje treba oživjeti. Ali ne treba zbog toga oživljavati kompaniju s poviješću političkih i poslovnih afera.