Imamo i mi 'mangupe' u svojim redovima pa lupamo pločicama dok karavane prolaze

Dokument o kojem se uobičajeno vode žustre rasprave, natječu ministri za utjecaj, procjenjuje njihova moć i utjecaj, a zastupnici dokazuju svojim biračima brigu za izbornu bazu. Rasprave traju dugo u noć, natjecateljski duh je na maksimumu i do dugo u noć traje bitka za svaki amandman u sabornici.

Često iskaču izvan pristojnih okvira. I to je normalno. Sjećam se da smo mi i u mojim mandatima znali ići i ispod granica pristojnog, ali borba je borba. Ovogodišnja borba izašla je izvan svih dosad viđenih okvira. Ali, na žalost, ne o stavkama u proračunu. Jedva da su ih i spomenuli; o Povjerenstvu čiji rad brani zakon više se raspravljalo. Da su barem pokušali promijeniti taj možda i zastarjeli zakon, bilo bi za razumjeti. Ali, nisu!!! To zahtjeva rad. Umjesto rada izabrali su lupanje pločicama. Izazivanje cirkusa. Zar je izazivanje nereda u sabornici jedini politički program? Posljedice, ne samo prema proračunu, nisu bezopasne. Svaka vlast koja ima takvu opoziciju, može što hoće. Ako hoće! A onda rastu protestni glasovi, Živi zid, Most. Pa se čude. Oni su barem dosljedni u svojim predstavama. Kao da SDP žuri u veliku koaliciju kao svom obliku preživljavanja.

Nisu se u sabornici ozbiljno oglasili ni o dugoočekivanoj presudi Mladiću. Konacno priznat genocid u Srebrenici, ali ne za ostatak općina, jer oni nisu formalno genocid, tako je formulirana optužnica. Manjkavost suda je što ne odlučuje o težini  krivnje, nego o formalnostima koje pišu u optužnici. Zbog toga nisu mogli reći da u drugim područjima nije kriv, ali ne za genocid, već ubojstva i kršenje međunarodnog ratnog prava. No ne zaboravimo, povijest je utemeljena na pisanim dokumentima. U jednima će pisati  da Mladić nije kriv za tisuće ubijenih u šest općina u BiH, a Šešelj  ni za što. A novom licu memorandumske politike bit će izbrisano kako je 1995. godine rekao da za svakog ubijenog Srbina treba ubiti sto muslimana. Pa i zamjenik tužiteljice, Graham Blewit, 2001. godine izjavio je kako taj sud neće suditi stvarnim krivcima, nego simbolima vlasti i moći sukobljenih strana.

Odvjetnik Luka Mišetić znao je iskoristiti taj podatak. Objektivno, hrvatska strana mogla je učiniti više na dokumentiranju ratnih zločina. U ratnom kaosu nisu institucije bile spremne na prikupljanje podataka. Puno ih je pronađeno i prikupljeno tijekom Oluje, ali nisu adekvatno korišteni. Podsjećam kako su se tijekom suđenja Jokiću i Zecu za razaranje Dubrovnika žalili u Haagu da im hrvatska strana nije dostavila dovoljno dokumenata za bolju pripremu optužnice. Izgovor ili naše uvjerenje kako nam arhiva neće trebati, da nam je dovoljna vojna pobjeda nad drugom stranom? U slučaju Škabrnje i Kijeva bilo je dovoljno dokaza pa se Hagg oglušio. Pred domaćim sudovima osuđen je u odsutnosti. Koja korist od toga... U odsutnosti je osuđen i Miroslav Mlinar, za kojim još SDP-ova vlast raspušta međunarodnu tjeralicu (komandos kapetana Dragana, neko se vrijeme skrasio u Australiji, a kasnije  putovao po svijetu kao trener ženskog rukometnog kluba znakovita imena Beli orlovi). Sigurno je da je međunarodni sud vodio politiku podijeljene krivnje, ali zašto šutimo i danas? Ne mogu nam za sve biti krive samo međunarodne institucije. Očigledno, imamo mi i 'mangupe' u vlastitim redovima. Lupamo pločicama dok karavane prolaze...