DUŠEVNI SLADOLED

Od Zvonimirove kletve do finala s Francuskom, ili – kako porazi postaju pobjede, a pobjede porazi?

Nogomet i tradicionalno poimanje nacije teško su odvojivi, i stoga je naše tumačenje nogometnih fenomena nerijetko preslika istih onih viđenja koja primjenjujemo i na analizu unutarnacionalnih i međunacionalnih odnosa. Uzmimo za primjer samo hipotetsku "najbolju jugoslavensku jedanaestoricu", koju iz godine u godinu sastavljaju mediji istih onih zemalja čijim je odlukama formirana i sama Jugoslavija. To, naravno, ne znači da su sportske rubrike stranih tiskovina žarišta informacijskog rata s ciljem novog uobličenja "ocvalog imperija", nego da su neki koncepti – primjerice, koncept Jugoslavije – ono uz što svjetski mediji asocijativnim automatizmom još uvijek vezuju uz Hrvatsku. Zato su osvježavajući poneki neortodoksni članci, poput onoga koji su uoči prošlotjednog finala objavile novine Corriere della Sera, a koji na mikrorazini osvjetljuju uzroke propasti čitave Jugoslavije: da u istoj momčadi igraju slovenski vratar Oblak, srpski veznjak Milinković-Savić i bošnjački napadač Džeko, ona ne bi bila kompaktna, jaka niti cjelovita kao što je to bio slučaj s hrvatskom nogometnom reprezentacijom.

22.07.2018. u 16:51
Ispiši članak

Fenomenu nogometa možemo pristupiti iz mnoštva vizura; od one sociološke, psihološke, antropološke, historiografske ili politološke, pa do – u slučaju, na primjer, navijačkih pjesama posvećenih pojedinoj nogometnoj reprezentaciji – one komparatističke. Malotko, recimo, uočava kako mnogobrojni hrvatski navijački hitovi po svojim motivima i strukturi uvelike nasljeduju Mihanovićevu Horvatsku domovinu, to jest Lijepu našu – uzmimo za primjer samo uspješnicu Lijepa li si, iz pera Marka Perkovića Thompsona i Alena Nižetića, koja se na himnu referira kako svojim naslovom, tako i kataloškim navođenjem ljepota hrvatskih krajeva. Matoš je, promišljajući našu himnu, hrvatski patriotizam – nasuprot patriotizmima mnogih drugih zemalja – opisao "naturističnim" i miroljubivim, usredotočenim na zemljopisne motive, a jeku zaokupljenosti prirodom i još jedan odbljesak Mihanovićevih rijekama prožetih stihova naziremo, primjerice, i u kitici Connecta i Zaprešić Boysa: "Na Jadranu i Savi, / na Dunavu i Dravi / nek' se slavi cijeli dan i noć".

Propitkujući u svojemu ogledu isključujuće implikacije hita grupe Baruni, Neka pati koga smeta, Gordan Duhaček dolazi do zaključka kako je naslovu istovjetan pripjev te pjesme zapravo "sublimacija uskogrudne i nacionalističke verzije hrvatskog identiteta koju je od početka devedesetih godina gradio Franjo Tuđman sa svojim HDZ-om, a uz asistenciju Katoličke crkve nakon smrti kardinala Franje Kuharića". Ostavimo li po strani činjenicu kako svjetska bronca – kao, uostalom, i svježe srebro – mnogima doista i smetaju (nazovimo tu vrstu navijača sandijima blagonićima), valja imati na umu kako je bȋt sporta natjecateljske naravi, pa se u tome kontekstu, sviđalo se to nekome ili ne, sve i svodi na odnos "naši" protiv "njihovih". Drugim riječima, na sportskim natjecanjima nije prirodno očekivati Lennonove stihove o zamišljaju nepostojanja međudržavnih granica, nego osvijestiti riječi prvoga hrvatskog predsjednika na koje su se proteklih tjedana referirali mnogi mediji, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu: "Kao što je to rat, poslije toga je sport područje preko kojega se narodi prepoznaju".

Tin Ujević, Tito, Končar, / Branka Bebić, Pervan, Lončar

Sličnu poantu Duhaček je mogao izvući iz dueta Borisa Novkovića i Dine Dvornika, čije stihove potpisuje Faruk Buljubašić Fayo, Malo nas je al' nas ima, u kojemu se sniva o "razbijanju" tuđih – štoviše "svačijih" – "snova". Inovativnu strukturu Buljubašićeve pjesme, čija se dovitljivost očituje, među ostalim, i u sadržajnome kontrastu njezinoj deklarativnoj poanti – jer, iako nas je "malo", čitava se pjesma sastoji od naizgled beskrajnog niza imena i prezimena – više negoli kao proizvoljan izbor njezina autora, posebice u slučaju opjevanih figura koje su bile ili ostale ključne za tijek hrvatske povijesti, možemo je čitati kao izraz duha vremena, to jest prvoga desetljeća 21. stoljeća, u kojemu je i nastala. Buljubašić, očito je, nije mogao navesti samo simpatične mu pojave iz hrvatske prošlosti i sadašnjosti, nego je činjenicom življenja u konkretnim društvenim okolnostima barem djelomice bio primoran zapisivati imena koja su, takoreći, lebdjela nad medijskom svakidašnjicom 2004. godine i čitave te dekade.

Malo nas je al' nas ima  posebno je otvorena raznovrsnim interpretacijama. Nudeći presjek popularnih predodžbi istaknutih hrvatskih sportskih (Ivanišević, Šuker, Janica, Dražen Petrović i drugi), političkih (Sanader Ivo, Gotovina, RačanŠeks, Bandić i ostali), estradnih (Bare, Gibonni, Mišo Kovač, Severina, Nives Celzijus...) te povijesnih osobnosti (Radić, Tesla, StepinacPreradović, ban Jelačić, Grgur Ninski i ini), ali i jednoga književnog junaka (šegrt Hlapić), pregršt organizacija, inicijativa, klubova ili medijskih fenomena (Dinamo, Hajduk, Nightmare Stage; Hladno pivo, Prljavo kazalište, Parni valjak i tako dalje), uz čitav niz povijesnih zbivanja sažetih u jedan pojam, amblematski prikazanih godinama poput '91. ili sintagmama kao što su Maslenica, Vukovar, Križni put ili Hrvatsko proljeće, Malo nas je al' nas ima  prikazuje jednu inačicu hrvatskoga nacionalnog imaginarija u izdvojenom trenutku, sparujući lako zaboravljive pojedince koji su se proslavili trivijalijama s međašima od povijesne važnosti. U taj panteon više ili manje konstruktivnih dionika procesa neprekidnog razvijanja nacionalnog identiteta, kakve se i pristoji prizivati u stihovima navijačke pjesme, ušuljao se i nepriličan gost, diktator kodnog imena Tito, agens nacionalnog rasapa i sveopće (intelektualno-materijalne) destrukcije.

Ustvrditi kako navijačke pjesme perpetuiraju razlike među narodima, to jest "nama" i "njima", i nije neko otkriće; riječ je, zapravo, o nečemu samorazumljivom. Nije čudno to što u navijačkim pjesmama nalazimo natjecateljski duh i priželjkivanje trijumfa nad suparnikom, već je neobično kada u pjesmi-brojalici hrvatskih (pop)kulturnih ikona nailazimo na utjelovljenje ideala oprečnih onima na kojima je uspostavljena suvremena hrvatska država, od nacionalnog samoodređenja do stranačkog i misaonog pluralizma. Za tu neobičnost nema smisla upirati prstom u autora pjesme – štogod Buljubašić mislio o Titu, prigodno okruženom prvoborcem Končarom i zadnjeborcem Lončarom, posve je prirodno da se u pjesmi nastaloj u jeku "detuđmanizacije" i posljedične reafirmacije jugoslavenskih vrijednosti, posebno razbuktalima za Mesićevih i Josipovićeva mandata, u jednome stihu nađe mjesta i za komunističkog maršala.  No više od spomena Tita u pjesmi neobično je ili znakovito upravo to što malotko – uključujući vazda domoljubne navijače – tu činjenicu osvješćuje krajnje bizarnom.

Pobjednici pišu povijest? Pogledajte Hrvatsku, pogađajte ponovno

Zašto je tome tako? Wolfgang Schivelbusch u svojoj knjizi Kultura poraza  postavlja tezu kako ratni pobjednici – smatrajući, pojednostavljeno rečeno, svoju nadmoć i prevlast samorazumljivima – poraženima nehotično prepuštaju prostor naknadne afirmacije svojih ideja alternativnim metodama, kroz različite kulturne i općedruštvene inicijative, što ponekad može rezultirati i onime što je Gramsci nazivao "kulturnom hegemonijom", a Dutschke "dugim maršem kroz institucije", to jest paradoksom po kojemu, kako se to i u Hrvatskoj nerijetko ističe, "pobjednik u ratu" postaje "gubitnikom u miru". Ne definiramo li pobjednika, dakle, kao "onoga koji piše povijest", nego onoga tko pobjedu odnosi na biralištu ili bojištu, bjelodanim nam postaje da je pjesma Malo nas je al' nas ima – ističući jednoga, a ne opjevavajući diktatora suprotnoga ideološkog predznaka – u tome svojemu segmentu tek jedan maleni ornament u mozaiku "postjugoslavenske" Hrvatske (bivajući ipak istodobno i punokrvnom, istinski navijačkom, pa i domoljubnom pjesmom).

Ono što u ovome slučaju određuje uloge pobjednika i pobijeđenog nesumnjivo je Domovinski rat, koji običavamo nazivati – ponekad bez dubljeg razumijevanja te složenice – "obrambeno-oslobodilačkim". On je bio obramben u odnosu na imperijalističke pretenzije srpske države, ali oslobodilački u odnosu na jugoslavenstvo, čiji je duh – unatoč apstraktnoj naravi svojih naddržavnih i paradržavnih institucija – najkonkretnije zaživio u okrilju JNA, iz čega su tek kasnije proizišle raznovrsne simbioze s osvajačkim srpskim politikama (srpski "Lebensraum" bio je otprilike isto što i jugoslavenski status quo, obuhvaćajući ipak nešto skromniji prostor). Budući da nije ponikla u hrvatskome nacionalnom korpusu, poraz militarističke srpske politike nikada nije označio prijelomnu točku za hrvatsku društvenu samopercepciju, no upravo zbog rata koji je izazvala, izvanrednim stanjem homogenizirano hrvatsko društvo nikada nije uspjelo raščistiti s poraženim jugoslavenstvom, koje je bilo i ostalo njegovim sastavnim dijelom.

Jugoslavenska ideja je, stoga, ona koja je u Domovinskome ratu, u simboličkom sukobu s petokrakom poražena, ali ona i dalje – u zadnje vrijeme tek lagano kopneći – dominira kulturnim i medijskim prostorom u Hrvatskoj. U sržnom smislu obezglavljeno, to se jugoslavenstvo ne očituje u zagovaranju južnoslavenskoga jedinstva na razini parlamenata južnoslavenskih zemalja, već u podgrijavanju mitova s izvorištem u 1945. godini, poput, primjerice, onoga da se današnja Hrvatska temelji na "antifašizmu" hrvatskih partizana, koji su, neovisno o svojoj dobroj volji, u praksi djelovali tek kao instrument jugoslavenskih komunista, produžene ruke moskovske Kominterne, istočnog pandana i prethodnika nacionalsocijalističkoga, fašističkog totalitarizma. Dubokom ukorijenjenošću u sveučilišnom, novinskome, financijskom, kulturnome te, naravno, političkom životu, restauracija jugoslavenskih ideologema nakon Tuđmanove smrti predstavlja ogledan primjer "gubitnika u ratu" koji su – ne toliko pokretanjem, koliko održavanjem postojeće "kulturne hegemonije" – postigli "pobjedu u miru".

Imaginacija ima razornu moć

U makrokontekstu cjelokupnoga Svjetskog prvenstva u Rusiji, hrvatsko srebro nevjerojatan je uspjeh; no u mikrokontekstu finalne utakmice između francuske i hrvatske izabrane vrste, ono je – posebice uzmemo li u obzir igračku nadmoć Vatrenih i niz dvojbenih odluka argentinskog suca Nestora Pitane – istinski razočaravajuć poraz. U svijetu u kojem se međunarodni sukobi, barem među državama koje si to mogu dopustiti, umjesto oružanim sukobima sve više odvijaju takozvanim "hibridnim" metodama, sport općenito, a nogomet napose ostaju jedan od rijetkih staromodnih oblika međunacionalnog nadmetanja u kojemu odnos pobjednika i poraženog nije nimalo skriven niti dvosmislen. Reakcija kolektiva na ishode nogometnih utakmice sadrži toliko mobilizacijskoga, ali i uništavalačkog potencijala da njihova tumačenja u ključu političkih i ratnih pobjeda i poraza nipošto nisu preuzetna.

Porazi se i tu ponovno pokazuju potencijalno plodonosnima: srpski je narod srednjovjekovni poraz u Kosovskoj bitci pretvorio u kvaziduhovno opravdanje za ekspanzionističku politiku u 20. stoljeću i onkraj njega; državotvorno-emancipatorska težnja hrvatskog naroda u kolektivni je imaginarij upisana kroz legendu o kletvi ubijenog, dakle poraženog kralja Dmitra Zvonimira. Lako je uočiti kako se poraz naknadnom interpretacijom može produbiti, ali i preobraziti u neku vrstu pobjede – što ipak ne znači da prva opcija ponekad ne može ispasti povoljnom, a druga se ispostaviti štetnom. Tri najnadarenije generacije hrvatskih nogometaša u proteklih par desetljeća različito su okončavale svoja velika natjecanja: 1998. godine pobjedom, 2008. porazom, a prošli tjedan porazom pojmljenim poput pobjede. I dok je Benedict Anderson naciju opisao "zamišljenom zajednicom", Stipe Pletikosa je svojevremeno ustanovio kako "imaginacija ima razornu moć" – dakle, "kolektivna svijest" moćno je oružje, koje se lako može i zloupotrijebiti, ne samo u poimanju vlastita, nego i drugih naroda. Kako onda na pravi način instrumentalizirati zanos koji je obuzeo Hrvatsku nakon osvojenog drugoga mjesta na Svjetskom nogometnom prvenstvu?

Srebro Vatrenih neće lako promijeniti niti nogometnu sastavnicu hrvatskoga društva, a kamoli čitavo društvo – korjenite strukturne promjene ne ostvaruju se pobjedama na Svjetskom prvenstvu, nego – ipak – nekim drugim mehanizmima. Izvannogometne implikacije osvojenog srebra možemo podijeliti na one za vanjsku, kao i one za unutarnju uporabu. O potonjoj, koja se uglavnom svodi na prestanak tumačenja hrvatske zbilje nepopravljivom, već je bilo dosta riječi, no niti ona prva nipošto nije nebitna: riječ je o predodžbi Hrvatske u svjetskoj javnosti. Ona je opterećena brojnim krivotvorinama koje sežu još do Drugoga svjetskog rata, uvijek istim sugovornicima i informatorima; New York Times, Guardian, Financial Times i slični listovi su – i ne znajući – izvoznici domaće "kulturne hegemonije", što se onda očituje u peticijama protiv Zlatka Hasanbegovića ili izjavama Boba Dylana, člancima o postrojavanju "crnokošuljaša" koji kao da su ispali iz Alana Forda. Sada smo, samom brojnošću ljudi koji upravo oblikuju svoje mišljenje o Hrvatskoj, dobili šansu za preokretom percipiranja hrvatstva na tragu onoga što piše Corriere della Sera. Hrvatskoj nije potreban neki mistifikatorski "rebranding", nego – za promjenu – jedna doza istine.

Ukratko – hoće li Hrvatska postati pobjednik koji je izgubio ili gubitnik koji je pobijedio?

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.