Ilija Đukić, imao je šahovnicu na kapi kad je mnogi nisu htjeli... Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni

Ilija Đukić rođen je 18. srpnja 1965. u Soljanima, selu u općini Vrbanja, kao najmlađi od petero djece Ane rođ. Stjepanović i Antuna Đukića, doseljenika iz obližnjeg područja preko Save, iz Bosne i Hercegovine, općina Brčko, mjesto Gornji Vukšić.

Dva dana kasnije, kršten je točno na dan sv. Ilije u Župnoj crkvi Pohođenja blažene djevice Marije. Ilija je u Soljanima pohađao osnovnu školu, danas OŠ Josip Kozarac, a oni koji su ga poznavali u djetinjstvu i mladosti, prisjetit će se vedrog mladića, izuzetno zgodnog, popularnog u društvu, perspektivnog nogometaša NK Slavonija Soljani.

Nakon što je odslužio vojni rok u bivšoj državi, u Banja Luci, Bosna i Hercegovina te u Nišu, Srbija, radio je sezonske poslove u poljoprivredi, a neko je vrijeme radio s ocem i starijim bratom Mijom, u Beču, u Austriji.

Tamo je na kratko zaigrao nogomet za NK Zagreb Wien, no vrlo brzo, dragovoljno, Ilija Đukić ostavit će svjetla i sjaj austrijskog velegrada kako bi odgovorio pozivu iz Domovine, a njegov stariji brat Ivica, ispričat će:

"Kad se Ilija u srpnju 1990. godine prijavio na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika, za mene je to bio šok. Napustiti veliki europski grad, zapadni svijet, sigurnost i mir i doći u turbuletne, lako zapaljive prostore... Osjećalo se kako rat samo što nije započeo… A s druge strane, to je bilo pozitivno iznenađenje, kao da sam tek tada zapravo upoznao našeg najmlađeg brata i njegovu odlučnost za stvaranjem moderne i slobodne, demokratske Hrvatske, o kakvoj je često govorio…".

Ilija će ubrzo nakon obuke postati pripadnik ATJ Lučko te kao pripadnik te postrojbe odlazi na različite terene i izvršava sve pred njim postavljene zadaće. Nedostatak obučenog, profesionalnog kadra u Slavoniji gdje se politička situacija sve više zaoštravala te Ilijina želja da bude bliže vlastitom domu, rezultirali su njegovim premještanjem u PU Županja. Na istoku Slavonije, napose u Vukovaru i okolici, ratni sukobi su postajali sve krvaviji i žešći.

Samo mjesec dana prije pogibije, dana 31. kolovoza 1991. Ilija se ženi Željkom Kadić, a Ivica Đukić, prisjetit će se s tugom:

"Na Ilijinoj svadbi okupili smo se u velikom broju, obitelj, prijatelji iz Soljana i Cerne, cijele županjske i Bosanske Posavine… Iz Zagreba, Beča… Bilo je lijepo, veselo... Onako kako to znaju napraviti pravi Slavonci, bećari… Ali ljudi moji, u zraku se osjećala neka čudna neopisiva neizvjesnost… Nemir... NEMIR!... Sile zla, već su igrale svoje kolo… Ilija nije imao ni mogućnosti, ni želje za odmorom, dio obitelji nam je bio u Vukovaru, a njegova je velika želja bila pomoći našim bratićima Josipu i Željku Đukić, koji su tamo također bili na ratištu, također policajci… Ta želja mu se uskoro ostvarila…  Mjesec dana od njegovog vjenčanja, dana 1. listopada 1991. s grupom policajaca, specijalaca iz Županje i Vinkovaca odlazi u Bogdanovce kao ispomoć braniteljima koji su grčevito branili svoje položaje. Nažalost, u iznenadnom neprijateljskom napadu, Ilija gine…".

Ivo Grgić, Ilijin suborac i cimer iz Svetošimunske, o Iliji će reći:

"Ilija je bio krasan momak, zgodan, šmeker - rekli bi… Veseljak, čovjek iz naroda… Kakva šteta, šteta… Zajedno smo bili na tečaju Prvi hrvatski redarstvenik, cimeri smo bili… Zajedno smo otišli i u Bogdanovce… Tu večer, nakon što je napad malo stao, pošli smo se raspitati tko je ranjen, tko je poginuo… Kad sam čuo da je poginuo i Ilija Đukić, nisam mogao vjerovati… Patriot, sjajan momak, kakva tuga… Sutradan ujutro, ponovo sam išao na položaj, usput sam susreo Šimuna Karlušića…

Ranjenog su ga vodila dvojica, a jedan od njih, više se ne sjećam njegovog imena, mislim da je bio iz Slavonskog Broda, zvali smo ga 'Sabonis', rekao je da mu je Ilija umro doslovno na rukama. Bili su na istoj strani, u rovovima na nizbrdici. Ispričao je da je u jednom trenutku Ilija procijenio da se treba spustiti u rov niže, u kojem je bio i on. Čim je izašao iz svoga rova i ispravio se, sasjekao ga je mitraljez s transportera. Samo se srušio u njihov rov… Nekoliko dana kasnije, jedan mi je mještanin rekao da je pokopao krasnog momka u maskirnoj uniformi, od nas je samo Ilija imao maskirnu uniformu… I rekao je da je uz njega pokopao lančić, vjenčani prsten i zlatni prsten s crnim kamenom… Znao sam da je to Ilija, od naše smo prve plaće kupili isto prstenje… Zlatno s crnim kamenom…".

Šimun Karlušić, Ilijin suborac, ispričat će:

"Ilija je bio poseban i to moram reći. Mogao je ostati u Zagrebu, šetati u uniformi, ali on je podnio zahtjev da dođe kući. Došao je braniti svoj dom, došao je ratovati i to se po njemu vidjelo. Za ono vrijeme, bio je pojam, maskirna uniforma, puna ratna oprema… Imao je šahovnicu na kapi, treba reći kako je mnogi u to vrijeme nisu ni htjeli staviti. Toga dana, 1. listopada, u Bogdanovce smo stigli oko 9 sati ujutro. Došli smo s tri mini busa i jednim kamiončićem s naoružanjem. Čim smo stigli, zasule su nas granate sa svih strana… Doslovno se otvorio pakao…

Istrčali smo iz autobusa i raširili se po kućama u centru sela. Kad je krenuo tenkovsko pješadijski napad, izašli smo van i zauzeli položaje. Ilija je bio u mojoj blizini, na nizbrdici kod seoske crkve, prema Marincima, ali sa suprotne strane ceste… Moglo je biti negdje oko četiri sata poslijepodne… Čuo sam jauk kad je pogođen… Sutradan, budući da sam i sam bio ranjen, dok me je Marija Katić previjala u podrumu, ušla su meni nepoznata trojica branitelja, od kojih je jedan, malo krupniji i stariji, u maskirnoj uniformi, rekao da su pokopali i Iliju. Vjerovao sam da govori istinu jer je imao Ilijin nož s drškom od mahagonija...".

Ivica Đukić: "Da je Ilija poginuo, nismo saznali odmah, nego desetak dana kasnije. Nazvala me je naša sestra Ruža koja živi u Njemačkoj i rekla mi je kako joj je netko javio da je Ilija smrtno stradao, ali da se ne može doći do njegovog tijela. Obilazili smo Ilijine ranjene, no srećom preživjele suborce, ne bismo li saznali bilo što pobliže, ali bili su u potpunom šoku: 'Nemojte me pitati ništa, ne znam ni ja kako sam preživio, ono je bio pakao na zemlji…', govorili su… Potom smo saznali da je Ilija pokopan pored njegovog zapovjednika Filipa Korova koji je također poginuo…

Međutim, nakon ekshumacije obilježenog mjesta, Ilijino tijelo nije pronađeno, a drugi jesu. Kasnije smo čuli različite priče, da on ipak nije na tom mjestu pokopan, da su neka tijela premještana… Vjerujem kako će se istina saznati kad tad. Prije pet godina, naša majka je umrla, ne dočekavši da zapali svijeću na posljednjem počivalištu svoga najmlađeg djeteta… Otišla mu je u zagrljaj u vječnoj domovini, kod Svemogućeg i jedinog pravednog suca na nebesima... Mi u to vjerujemo i uspravno hodamo čuvajući uspomenu na žrtvu naših branitelja, naše braće i sestara…".

Dva mjeseca nakon Ilijine pogibije, njegova je supruga Željka rodila kćerku, Tihanu. Tihana i danas traži posmrtne ostatke svoga oca, kojega nikada nije vidjela.

Ilijina sestra Ruža Đukić, bolnim će se riječima sjetiti brata: "Moj brat nije bio samo lijep i naočit, on je bio poseban jer je imao ljepotu duše. Bili smo ponosni na njega u svakom pogledu, kako mi, cijela obitelj, tako i cijela Cvelferija... Nema tko ga nije poznavao i imao samo lijepe riječi za njega... I danas ga se s tugom sjećaju uz riječi: 'Pa, vi Iliju još niste pronašli...'. Mi slegnemo ramenima i odgovor je uvijek isti: 'Nema ga'... Kako je moguće da ga nema? Da ga ne možemo pronaći uz toliku moguću tehniku s kojom se danas raspolaže? Ne samo što su nam roditelji umrli, a nisu ga pokopali, nego ću to i ja dočekati... Mjesto u našoj grobnici još čeka na njegove posmrtne ostatke... Jedina mi je u životu želja da se vrati u svoje Soljane jer ih je branio i volio više od sebe i za njih i sve nas, bio spreman svoj mladi život dati... Nadam se tome danu... Moj brat živi kroz nas, njegovu Tihanu, njegove nećake i nema dana da se njegovo ime ne spomene... ".

Kada je poginuo u obrani Domovine, Ilija Đukić suprug, otac, sin i brat, imao je dvadeset i šest godina. Ilija, nismo te zaboravili.