pravila političke igre

Ideološki rat u hrvatskom društvu nije prirodno stanje, nego politički projekt

Vlada Tihomira Oreškovića još nije potrošila niti prvu četvrtinu od stotinu dana, koliko se podrazumijeva da svaka administracija, na početku mandata, ima pravo na društveni mir. Politička arena nakon formiranja Vlade jednako je užarena, ako ne i užarenija od političke arene u predizbornom razdoblju, s naglašeno iracionalnim političkim diskursom i apostrofiranim podjelama u društvu. Ovakvo stanje neusporedivo je s onime koje je nastalo dan nakon izbora kad se pokazalo da niti jedan od dvaju velikih svjetonazorskih blokova ne može formirati parlamentarnu većinu.
14.02.2016. u 22:41
Ispiši članak

Iako je rasprava tijekom predizborne kampanje bila snažno obilježena retorikom vezanom uz duboki rasjed u hrvatskom političkom tijelu, što ga je donijelo razdoblje Drugoga svjetskog rata i tada nastala podjela, zapanjujuće je bilo da su „ustaše i partizani“ nestali iz javnog diskursa već 9. studenog, i o društvenoj podjeli uzrokovanoj ovom „dihotomijom“ nije bilo riječi u javnosti sve do 22. ili 23. prosinca kad je postalo jasno da će novu administraciju formirati HDZ i Most, odnosno, kad je Predsjednica Tihomiru Oreškoviću povjerila mandat za sastavljanje Vlade. Tog trenutka započela je nova „ideološka borba“.

Naime, tada je započela i borba Zorana Milanovića za preživljavanje na čelu SDP-a i to je bio početak njegove stranačke predizborne kampanje. Razdoblje pregovora mogućih političkih partnera pokazalo je da rasjed u hrvatskom društvu, koji postoji, ne treba biti razlogom blokade društvenog dijaloga, a iz tijeka razgovora Mosta s obama velikim blokovima bilo je vidljivo da postoji širok spektar javnih politika o kojima je moguće postići društveni konsenzus.

Iako je i u tom razdoblju pokušavao igrati glavnu ulogu, Milanović se našao u drugom planu, a njegovi potezi kompromitiranja političkih aktera, s kojima je razgovarao u „diskreciji“, završili su njemu na štetu, jer je, želeći im blokirati manevarski prostor i apriorno ih vezati uz sebe, akterima, koji su mu bili naklonjeni, onemogućio djelovanje u toku pregovora, rastočio im kredibilitet i marginalizirao ih. Kad se Most odlučio za koaliranje s HDZ-ovim političkim blokom, SDP je nastojao stvoriti dojam da on nije politički poražen, da odluka Mosta o odabiru političkog partnera nije legitimna, a da je njegova odluka uvjetovana zaplotnjačkom političkom igrom zasnovanom upravo na rasjedu u hrvatskom biračkom tijelu. U Milanovićevoj slici svijeta pobijedili su „domaći izdajnici“.

Način formiranja Vlade u ovom mandatu bitno se razlikuje od dosadašnjih parlamentarnih iskustava što ih imamo u Hrvatskoj. Prvi put jedan politički blok ima stvarno pivotalnu ulogu, pa bez njega nije moguće formirati parlamentarnu većinu. Za ishod pregovora o formiranju administracije vjerojatno je bilo ključno to što se jedan politički blok, onaj HDZ-ov, prema potencijalnim partnerima odnosio kao prema konsolidiranoj političkoj opciji s kojom je spreman dijeliti odgovornost za izvršnu vlast, a Milanović je igrao jednaku igru kao i prema svim svojim partnerima u koaliciji, nastojeći oslabiti Most, razbiti ga i onemogućiti mu pivotalnu poziciju.

Budući da u tome nije uspio, Milanović se našao u opoziciji, ali je među dijelom svojih pristaša uspio stvoriti dojam kako on nije poražen i kako je pred nama razdoblje u kojem će on i dalje određivati tempo društvenih događanja u Hrvatskoj.

Rezultat izbora za njegovu je stranku katastrofalan. Njoj je ostalo tek nešto više od četrdeset mandata u Saboru. Ta su mjesto odreda zauzeli Milanovićevi virilisti, a velik dio mandata pripao je njegovim bivšim ministrima. Pitanje je vremena kad će se u stranku vratiti „vojska gladnih usta“ koja je bila zbrinuta na položajima zamjenika i pomoćnika ministara, već su se vratili oni zaposleni u kabinetima ministara bez javnog natječaja, a tek slijedi opoziv mnoštva stranačkih direktora i članova uprava javnih i državnih poduzeća. SDP ne kontrolira relevantan dio lokalne i regionalne samouprave, da bi mogao zbrinuti barem dio od tih nekoliko stotina ljudi, koji su egzistencijalno vezani uz politiku i na tržištu teško mogu unovčiti svoja znanja i kompetencije.

Milanović svoje vodeće mjesto u stranci zasniva upravo na takvim ljudima, jer njih može pretvoriti u svoju poslušnu klijentelu. Postupno formiranje nove administracije i činjenica da nova vlada još nije niti započela preuzimati upravljanje u državnim i javnim poduzećima odgodilo je Milanovićevo suočavanje s „vojskom“ „gladnih usta“, a njegovo stvaranje „pakla Vladi“ ovima daje nadu da je moguće da do smjene vlasti u pravom smislu niti ne dođe, a da se nekom političkom rekombinacijom (nakon razbijanja Mosta, vjerojatno po liniji političkog rasjeda u hrvatskom društvu), umjesto Oreškovićeve, na kraju uspostavi nova Milanovićeva vlada.

Nije stranačka klijentela jedina koja ima interesa sudjelovati u opstrukciji uspostavljanja nove administracije. Prema dijelu main stream medija Milanović se, kao ključni nosilac izvršne vlasti, ponašao na isti način kao i prema svojim političkim podložnicima, to jest kao prema klijenteli, zanemarujući porezne obveze nakladnika i tako ih dovodeći u povoljan položaj. Zbog takva odnosa prema proračunu, prošla vlada nije „podnosila“ čvrsto proračunsko ograničenje, nego su se javnim novcem financirali interesi vladajuće oligarhije, odnosno, prije svega, osobno premijera.

Usto, uspostavljen je i koloplet financiranja „javnog interesa“ u medijima, ali i partijska kontrola nad javnim medijima. Ta partijska kontrola još uvijek nije dovedena u pitanje, jer nije započela nikakva postizborna „tranzicija“ u javnim medijima, a Milanovićeva „fiskalna klijentela“ svjesna je da uvođenje čvrstog proračunskog ograničenja za njih osobno znači gubitak povlaštene pozicije, pa je ta klijentela zato itekako zainteresirana za opstrukciju uspostavljanja nove administracije.

Obrazac „ideološkoga građanskog rata“ zato je obnovljen odmah nakon što je postalo jasno da Milanović neće formirati parlamentarnu većinu, a svi koji zaoštravaju taj sukob, oslanjajući se na rasjed u hrvatskom društvu, čine to kako bi odgodili ili spriječili suočavanje s realnom fiskalnom politikom. U pitanju su interesi onog dijela elite „civilnog društva“ koje nije „samoniklo“, nego je oblikovano kao političko utočište onima koji nemaju političke šanse, dijela „manjinske političke klase“, koja je profitirala povećanim izdvajanjima države za politiku zaštite nacionalnih manjina (od čega pripadnici manjinskih zajednica često nisu imali nikakve koristi, nego je glavnina novca potrošena na „prava“ manjinske političke elite) i medijske klijentele.

„Ideološki rat“ u hrvatskom društvu, pogotovo u obliku u kakvom ga vidimo u proteklih mjesec-dva, nije „prirodno stanje“, nego politički projekt. Taj je projekt dio Milanovićeve strategije očuvanja vodstva u SDP-u, jer samo ovakvim projektom on može još neko vrijeme na okupu održati svoju unutarstranačku klijentelu, koja se još nije suočila s cijenom izbornog poraza (većina njih još uvijek uživa privilegije unutar političkog sustava ili državnih i javnih poduzeća), a destabilizacija nove administracije produljuje rok u kome će Milanovićeva klijentela nastaviti uživati te privilegije. 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.