Idemo na izbore u kojima su svi svima sve obećali pa je izgledno da nitko neće napraviti ništa osobito

Roubini je poznat i kao Dr. Propast, nakon što je između ostalog predvidio globalnu recesiju koja je 2007. godine krenula iz SAD-a. Još puno prije nego će Kina objaviti bliski susret s korona virusom, ustvrdio je da će svijet u ovoj, 2020. godini zaploviti u novu recesiju i to zbog vanjske politike SAD-ova predsjednika Trumpa i trgovinskog rata koji potiče s Kinom.

Ukratko, tehnološko- trgovinski sukob SAD-a i Kine te podizanje ''digitalnog zida'' između zapada i istoka u novoj verziji ''Hladnog rata'', silnice su koje svijet guraju u recesiju. S pandemijom svakako brže nego bez nje. U tom kontekstu pandemija, čijem ponovnom uzletu svjedočimo i u nas, tek je vjetar u leđa ekonomskom procesu u čiji dolazak gledamo već najmanje dva desetljeća, a djelujemo kompletno nespremni na njega.

Svakog je proroka propasti potrebno ''uzeti s rezervom'', jer globalna je ekonomija imala i imat će i svoja desetljeća fantastičnih uspona i rasta, no dvije su riječi kojima Roubini, a nije jedini, opisuje našu budućnost zabrinjavajuće. To su riječi – prekarijat i nejednakost. Zapravo, rast prekarijata i produbljivanje nejednakosti. Prilično je jednostavno za razumjeti. Kompanije diljem svijeta nose se s gubicima uzrokovanim pandemijom, milijuni ljudi ostaju bez poslova, investicije se odgađaju, u strahu od novih valova epidemije ljudi manje troše, više štede.

Hrvatska, kao možda i najsiromašnija članica Europske unije, a posebno kada joj se iz gospodarskog krvotoka izbije turizam, što se upravo događa zaista jest na rubu svih ekonomskih kretanja, ali kako je korona virus zašao u svaku poru zemlje, tako će se u svaku poru uvući i recesija. Kompanije u razvijenom svijetu, smatra Roubini, okrenut će se fleksibilnijim oblicima rada za koji će nuditi manje plaće. Jer će neizvjesnost biti veća. Taj scenarij nije neizvjestan ni u nas.

Cijene neće, unatoč tome što ima više pritisaka na njihov pad drastično padati, već će lagano i rasti uz spor oporavak tržišta. Roubini će reći da nas čega stagflacija, a to bi značilo da će više ljudi tražiti posao, nego što će se poslova nuditi, ali će ljudi trebati i više robe i usluga nego što će im se na tržištu nuditi, jer će zbog pada investicija i štednje padati i proizvodnja. Procesi digitalizacije i deglobalizacije dovest će do toga da će se ekonomski kolač povećati, ali da će se blagodati tog povećanja preliti u ruke, ili ostati u rukama 20 do 30 posto, Roubini će reći – ''najvještijih'' i pri tome misli na one koji su znanjima, vještinama i sposobnostima najspremniji za najveći globalni gospodarski prevrat od industrijske revolucije.

Uglavnom, ništa dobro za svijet u kojem se na jedno radno mjesto koje stvori Amazon kao jedan od nositelja ekonomske budućnosti izgubi deset radnih mjesta za koja nitko nije našao rješenje.

Sagledamo li situaciju u kojoj se nalazi globalna ekonomija koja je bila na putu prema recesiji i bez pandemije, postavlja se pitanje nije li možda pandemija zaparavo rješenje za globalnu ekonomiju, a ne njezin problem?

Joseph Stiglitz, američki profesor sa Sveučilišta Columbia koji umjesto ''drugi val'' pandemije radije koristi naziv ''vječni val'', ili ''ponavljajući val'', predviđa da će uskoro 30 posto građana SAD-a hranu kupovati bonovima, a za novac koji Trumpova administracija daje kao pomoć kaže da se odlijeva onima koji su najbolje uvezani s bankama i onima kojima novac najmanje treba. Takva ocjena pomalo podsjeća i na Hrvatsku kada su za samo desetak dana karantene u ožujku državnu pomoć u milijunskim iznosima uzimali odvjetnici, javni bilježnici, utjerivači dugova i brojni drugi kojima nije bila nužna, ali su na nju imali pravo.

Stiglitz, kada je SAD u pitanju, smatra da vlast mora davati potpore građanima sve dok pandemija traje, da bi država građanima trebala jamčiti zaduživanje i isplatiti dug, ne budu li ga mogli sami platiti. Među mnogo riječi rekao je: ''Treba trošiti puno novca da ekonomiju gurne u željenom smjeru'', a to, smatra, nije ono stanje koje smo imali u siječnju 2020. godine upravo zbog sve veće nejednakosti.

Za pet dana, u nedjelju 5. srpnja, građani Hrvatske bi na parlamentarnim izborima trebali izabrati vlast koja će voditi zemlju do idućih parlamentarnih izbora. U kontekstu Roubinijeve tvrdnje s početka ovoga teksta prema kojoj nije jasno odakle će se kreirati novi poslovi i Stiglitzova savjeta da se troši novac u guranje ekonomije u smjeru u kojem želimo da ona ide, naše izborno biranje igra je slijepog miša, jer baš nitko među stotine tisuća izgovorenih rečenica u kompaniji koja ulazi u svoju završnicu, nije jasno izrekao smjer u kojem misli voditi zemlju. Sigurno je naime sigurno. U jeku pandemije, dok se vozimo nizbrdo u recesiju, idemo na izbore, a u kampanji su svi svima sve obećali. U narodu kažu – obećanje – ludom radovanje.

Za sada možemo biti sigurni samo u jedno – idemo prema budućnosti rasta prekarijata i povećanja nedjednakosti. Bilo bi dobro kada bi u pauzi rasprava o virusu domaći političari koji se natječu za pozicije moći i novca, izdvojili koju minutu vremena da jasno kažu žele li nas skrenuti s toga puta i kako će to učiniti?

Dekretom obećana minimalna plaća, deklarativno obećano smanjivanje svih poreza i povećanje svih davanja svima nisu ni smjer ekonomije ni održiva rješenja. Lako je moguće da će Hrvatska svoj dio europskog financijskog kolača za oporavak od ''pandemije'', koristiti za financiranje postojećeg stanja. Jer kad svi svima sve obećaju, tada je izvjesnije da nitko neće učiniti realno – ništa osobito.