Ideja 'nove Jalte': Hrvatska se mora ozbiljno pripremiti

Uz ovu trojicu "velikih vođa" sudjelovali su i drugi različiti stručnjaci, a cilj je bio postići dogovor o poslijeratnoj podjeli svijeta. U principu, zona interesa pratila je vojne uspjehe i vojne efektive, pri čemu je u tom razdoblju Crvena armija na području kontinentalne Europe imala gotovo tri puta više vojske nego SAD i Velika Britanija zajedno.

Na Jalti je dogovoreno da će sile pobjednice zajednički urediti poslijeratnu političku sudbinu Njemačke. Prijeporna pitanja ostavljena su za konferenciju u Postdamu, nedaleko Berlina, koja je održana u srpnju iste godine. Umjesto Roosevelta na konferenciji je sudjelovao Harry Truman, koji je daleko manje od Roosevelta bio sklon kompromisima s komunističkim SSSR-om. Iako se kao simboličan početak hladnog rata uzima Churchillov govor u Fultonu od 3. ožujka 1946. (govor o željeznoj zavjesi), već na Postdamskoj konferenciji postavljeni su temelji hladnoga rata. 

Od "unipolarnog trenutka" do "antihegemonskog saveza"

Padom Berlinskog zida 1989. i pobjedom kapitalizma nastupio je "unipolarni trenutak": Sjedinjene Američke Države postaju jedina supersila. Iako je Amerika i danas najveća sila, razdoblje unipolarnosti završilo je 2008. godine od kada se govori o novome hladnom ratu. Iako je još Barack Obama podrugljivo govorio o Rusiji kao "regionalnoj" sili, nakon rata u Siriji više nitko ozbiljan ne dvoji da se Rusija vratila na globalnu geopolitičku scenu. Temelj ruske moći predstavlja jaka vojna industrija, ali i plinovodi koji svojom interkontinentalnom dimenzijom na neki način supstituiraju nekadašnji utjecaj Varšavskog pakta.

Novi hladni rat, što smo već zapazili u kolumnama na ovome portalu, ima i jednu specifičnost, a to je postojanje trećega globalnog aktera: Narodne Republike Kine. Kina posljednjih godina gradi strateško partnerstvo s Rusijom, koje se očituje na nizu područja. Na neki način ostvaruju se bojazni američkog geostratega Zbigniewa Brzezinskog koji je u znamenitoj knjizi "Velika šahovska ploča" upozorio da bi za Ameriku najopasniji bio mogući "antihegemonski savez" Rusije, Kine i možda Irana koji bi vezivala "sukladna nezadovoljstva", a predvodila bi ga Kina. 

Tukididova zamka i ideja obuzdavanja Kine

U tom kontekstu zanimljivo je za spomenuti kako se sve više govori i o tzv. Tukididovoj zamci i postavlja pitanje je li, kao nekada prije, između Atene i Sparte, danas neizbježan sukob između Kine, sile u usponu, i SAD-a, sile u padu. Svojedobno je SAD suradnjom s Kinom izolirao SSSR, a nedavno je, navodno, Henry Kissinger predložio inverziranje te strategije i predložio Donaldu Trumpu da suradnjom s Rusijom pokrene ograničavanje kineskoga utjecaja koji, posebno u okviru inicijative "Pojas i put", postaje sve snažniji i na globalnoj razini. 

Za ovu ideju zalaže se i utjecajni britanski analitičar Niall Ferguson koji smatra da Trump i američka administracija općenito moraju usvojiti pouke diplomacije iz 20. st. te da američki cilj mora biti taj da se razdvoji Putina i Xija i Rusiju uključi u zapadnu geopolitičku konfiguraciju. Ovaj analitičar Kinu detektira kao veći problem od Rusije i kritizira politiku sankcija prema Rusiji jer smatra da takvo ponašanje Rusiju sve više gura prema suradnji s Kinom.

Ideja trostrukog obuzdavanja

Među pojedinim američkim jastrebovima konzervativne provenijencije javlja se i ideja o trostrukom istodobnom obuzdavanju Rusije, Kine i Irana u što bi SAD prema prijedlozima nekih autora trebao uključiti što širi raspon američki saveznika. U vrlo zapaženom eseju Michaela Mandelbauma pod naslovom "Novo obuzdavanje" ovaj autor ističe kako Rusija, Kina i Iran kao revizionističke sile dovode u pitanje američke vrijednosti i interese. Žele oboriti političke, vojne i ekonomske aranžmane čije je uspostavljanje SAD davno pomogao i koje od tada podupire. 

Ako bi Rusija uspjela iznova uspostaviti kontrolu nad dijelovima bivšega Sovjetskoga Saveza, Kina preuzeti kontrolu nad pomorskom trgovinom u Zapadnom Pacifiku, a ako bi Iran uspostavio dominaciju nad rezervama nafte u Perzijskom zaljevu, Sjedinjene Države, njezini saveznici i globalni poredak koji podupiru, pretrpjeli bi ozbiljan udarac. Novo obuzdavanje prema Mandelbaumu kao i staro zahtijeva američku vojnu prisutnost u svijetu. U Europi kopnene trupe, u istočnoj Aziji snažne pomorske snage, a na Bliskom istoku pomorske i zračne snage. Uz to, potrebno je i sklapanje širokih koalicija lokalnih snaga koje bi se suprotstavile svakom "revizionističkom izazovu".

Ideja "nove Jalte"

Uz ideju trostrukog obuzdavanja i ideju razdvajanja Rusije i Kine javlja se posljednjih tjedana i ideja nove Jalte. Njemački povjesničar Jost Dülffer u razgovoru za "Deutsche Welle" istaknuo je kako bi bilo dobro da se i danas ponovno oživi format Jalte u novome obliku. Prema Dülfferu bilo bi razumno da dođe do konferencije velikih sila i da se razvije zajednička svijest o tome da je moguć neki novi mirovni poredak. 

Zanimljivo, pred nekoliko tjedana je i ruski predsjednik Vladimir Putin naglasio da stalne članice Vijeća sigurnosti (Rusija, SAD, Kina, Francuska, Velika Britanija) imaju posebnu odgovornost za očuvanje civilizacije te je predložio održavanje konferencije njihovih čelnika tijekom 2020. godine. Putinov prijedlog podupro je i francuski predsjednik Emmanuel Macron, a čeka se još što će o tome reći američki predsjednik Donald Trump nakon čega će tu odluku vjerojatno slijediti i Velika Britanija. 

Ako se prihvati teza da je Donald Trump "u duši" izolacionist onda je jasno da bi u slučaju njegova reizbora Putinov, i ne samo Putinov prijedlog o "novoj Jalti" kao konferenciji velikih sila mogao postati realnost. I sama Trumpova strategija nacionalne sigurnosti iz prosinca 2017. godine zapravo implicira da već danas živimo u multipolarnome svijetu, a u takvome svijetu jasno je kako jedna sila više ne će moći globalno projicirati svoj utjecaj bez dogovora s drugim središtima moći. Uvijek u povijesti kada je postojalo više sila čelnici tih sila sastajali su se kako bi dogovarali (geo)političke poteze kao najodgovorniji za geopolitičku i sigurnosnu arhitekturu svijeta. 

Hrvatska mora imati ozbiljnu strategiju za geopolitičko pozicioniranje

Jesmo li pred nekom novom konferencijom velikih sila ili ne pokazat će se vjerojatno već do kraja ove godine. No jedno je sigurno: male države poput Hrvatske moraju imati ozbiljnu strategiju za svoje geopolitičko pozicioniranje i proaktivnu diplomaciju kako je eventualni dogovori velikih sila ne bi zatekli nespremnu. Posebno to vrijedi baš za Hrvatsku jer se naša država nalazi na kontaktnoj zoni gdje se lome različiti interesi i gdje je i u povijesti prolazila granica podjele interesnih sfera. Odluke koje se donesu na velikim konferencijama znaju desetljećima, pa i stoljećima određivati pozicije i sudbine manjih država. To je nešto čega ozbiljni političari moraju biti svjesni. Jer, ponovimo gradivo: male države nemaju pravo na mnogo velikih pogrešaka…