Ideja jugonostalgije opet prijeti: I saborska zastupnica umjesto hrvatskog želi 'zajednički' jezik

Markovina istražuje mehanizme koji oblikuju kolektivno pamćenje i zaborav u postjugoslavenskom prostoru, s posebnim fokusom na podijeljene gradove.

On prikazuje sudbinu jedanaest gradova i njihovih zajednica, koje su trajno obilježili povijesni lomovi i podjele. To su Trst, Rijeka, Pula, Zadar, Knin, Mostar, Vukovar, Novi Travnik, Kosovska Mitrovica, Sarajevo i Beograd.

U Beogradu je, kako su prenijeli srpski mediji,  Markovina, među ostalim, rekao kako "jugoslavenski kulturni prostor egzistira, on neće nikada umrijeti, puno je stariji nego što je bila jedna ili druga Jugoslavija kao državna ili politička ideja, on će preživjeti, na kraju krajeva - sviđalo se to nekome ili ne, jer govorimo istim jezikom".

FOTO: HINA/Edvard Šušak

Onih ljudi koji su aktivno prisutni, a da su prepoznati na ovom čitavom prostoru, jednako u svim javnostima, ima par stotina, a među njima su glumci, pisci, glazbenici i povjesničari.

"Dok publike za to, kako dodaje, ima nekoliko desetina tisuća koji prate, a da im je jasno što se dogodilo i u Novom Sadu, a istodobno i u Bosni (i Hercegovini op. a.) ili Crnoj Gori, a to je postotak koji je jako mali". "Ja to sve doživljavam kao da smo mi neka vrsta jazz scene, kao jedna mala avangarda, koja egzistira i neće nestati, ali – ništa više od toga“, zaključio je Markovina.

Njegove izjave izvrsno opisuju dio političke i kulturne scene prije svega u Hrvatskoj, jer nas ona najviše zanima. I brine. Naime, podsjetimo prije nekoliko godina (2017.) u Sarajevu je potpisana deklaracija o zajedničkom jeziku. Potpisnici deklaracije smatraju kako ne postoje bosanski, crnogorski, srpski i hrvatski jezik, već se radi o istom jeziku. Među potpisnicima deklaracije bilo je očekivanih imena, o čemu su tada pisali brojni mediji, među kojima i portal Direktno, od poznatih političara, glumaca, novinara i književnika, do nevladinih aktivista. Neki od njih su dodatno naknadno napredovali u karijeri,  pa je jedna od potpisnica postala i hrvatska saborska zastupnica (Sandra Benčić - Možemo), s neostvarenim željom da postane i predsjednica hrvatske Vlade.

Osuda deklaracije o zajedničkom jeziku

Deklaracija je potom doživjela osudu kako hrvatskih jezikoslovaca, tako i političara. Potpisnici te deklaracije su, među ostalim, tražili "slobodu miješanja, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika".

Markovinin istup na tragu je te deklaracije i pokazuje kako je jugonostalgija još uvijek živa i to najviše upravo u hrvatskom kulturnom prostoru, jer je za Srbe cijelo vrijeme Jugoslavija u stvari bila samo drugo ime za veliku Srbiju, što su i pokazali ratovi pokrenuti devedesetih godina i što ponovno kao ideju oživljava Aleksandar Vučić kroz širenje tzv. 'srpskog sveta'. A jugonostalgičari kako u Hrvatskoj, tako u BiH u tom kontekstu mu samo koriste i dođu 'kao korisni idioti'. Naime, kad narodu oduzmeš jezik, više si zla napravio nego ako mu oduzmeš teritorij.

Učenje Stefana Nemanje

Još je srpski vladar i utemeljitelj njihove dinastije Nemanjića Stefan Nemanja govorio "zemlje i države ne osvajaju se samo mačevima, nego i jezicima. Znaj da te je tuđinac onoliko osvojio i pokorio, koliko ti je riječi potkrao i svojih naturio. Narod koji izgubi svoje riječi prestaje biti narod... Biva to najčešće na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda s drugim, tamo gdje se jezik jednog naroda sudara o jezik drugog naroda. Dva naroda mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikad se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živjeti u najvećem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kad god se dva jezika susretnu i izmiješaju, oni su kao dvije vojske u bitki na život i smrt. Dok se god u toj borbi čuje i jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad počinje da se bolje i više čuje jedan od njih, taj će prevladati. Na kraju se čuje samo jedan. Bitka je završena. Poslije izgubljenog jezika nema naroda...

Zato je bolje izgubiti sve bitke i ratove, nego izgubiti jezik. Poslije izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Poslije izgubljenog jezika nema naroda".

I Tuđman je bio svjestan prijetnje jugonostalgije

Kulturna i politička elita koja stoji iza oživljavanja jugonostalgije dobro zna što govori. Još je pokojni prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio svjestan kako se dio hrvatskih građana istinski ne miri s hrvatskom samostalnošću i ne bi imali ništa protiv stvaranja nove jugoslavenske države, u kojoj bi rado preuzeli vodeće uloge.

Obračun s postjugoslavenstvom

S jugonostalgijom i jugoslavenstvom te postjugoslavenstvom obračunala se i profesorica Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović u svojoj knjizi 'Zbogom postjugoslavenstvu'. Ono što je posebno bitna ona navodi i da oživljavanje umjetno stvorenog termina postjugoslavenstva podrazumijeva implicitnu i eksplicitnu dekonstrukciju i desubjektivizaciju, a često i “političku denuncijaciju i demonizaciju” država koje doista postoje na ovom teritoriju.

O obračunu s postjugoslavenstvom u Hrvatskoj pisala je profesorica FPZ-a Mirjana Kasapović

I Markovinina izjava potvrđuje kako još uvijek postoje pojedine skupine intelektualaca koje forsiraju te pojmove zbog svojih ideoloških sklonosti. U svakome pojedinačnom slučaju ne vidi se odmah radi li se o ljudima koji se “ne mire s činjenicom da Jugoslavija kao država više ne postoji” ili se radi o “svojevrsnoj interesnoj jugonostalgiji (veličina tržišta)  ili nekoj budućoj političkoj ambiciji”. No to ne umanjuje problem s kojim se hrvatsko društvo suočava. Jasno je, dakle, kako jugonostalgičari postoje i njihov utjecaj nije malen. No za cijelo hrvatsko društvo poražavajuća je činjenica kako bi dio hrvatske kulturne i političke elite vrlo rado izostavio ovaj predznak hrvatski, ukoliko se za to stvore drugačije pretpostavke. To je činjenica koje hrvatski građani (i nacionalne elite na svim razinama) moraju biti svjesne.