Ideja balkanskog mini EU-a je izvorno Vučićeva, najviše bi boljelo Hrvatsku!

Naime, ključni Hahnov novi prijedlog u ime Europske komisije državama Zapadnog Balkana bio je „tržišno povezivanje“ zemalja te regije. Budući da zajedničko tržište postoji u okviru CEFTA-e, jasno je da Hahn predlaže zemljama u regiji čvršću međusobnu integraciju.

Čvršća integracija, koja bi smanjila barijere među državama i pojednostavnila procedure, a pritom ujedinila tržišta i omogućila ono što Hahn zagovara, da se to jedinstveno tržište jednom jednostavno integrira u Europsku uniju, zapravo je carinska unija.

Prijedlog formiranja carinske unije na Zapadnom Balkanu nije izvorno Hahnov prijedlog, nego ga je nedavno predložio predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić. U vrijeme kad je, krajem veljače, Vučić govorio o carinskoj uniji zemalja Zapadnog Balkana, Hahnov prijedlog novog koraka u „Berlinskom procesu“, u vrijeme pripreme za ovaj summit, bio je posve drukčiji – Hahn je zagovarao formiranje jedinstvene strategije izvoza država Zapadnog Balkana i koncentraciju njihovih kapaciteta u odnosu prema van.

Svoj prijedlog carinske unije Vučić je oblikovao, navodno, u konzultaciji s predsjednikom Vijeća ministara BiH Denisom Zvizdićem i albanskim premijerom Edijem Ramom, a u javnost ga je plasirao prilikom susreta s austrijskim kancelarom Christianom Kernom, i Kern je prvi europski lider koji je formalno primio taj papir.

Drugi zanimljiv element ove inicijative je činjenica da je ona pokrenuta u trenutku kad je njen tvorac odlučio da napušta položaj, koji trenutno zauzima, i da ulazi u predizbornu kampanju za mjesto predsjednika Republike. Gospodin Vučić mjesecima se pažljivo priprema za ulazak u tu kampanju, a inicijativa o stvaranju carinske unije na prostoru Zapadnog Balkana zamišljena je kao dio te kampanje. Osim toga, ona je i strategija izbjegavanja drugih inicijativa, ali i način kako da njen predlagač samoga sebe dovede u fokus međunarodne politike, kao inovativni i pragmatični balkanski političar, koji pokreće inicijative za konsolidaciju regije.

Carinska unija bitno je viši stupanj međusobnog povezivanja država od zajedničkog tržišta, kakvo je stvoreno CEFTA-om, a da bi carinska unija mogla funkcionirati, nužna je vjerodostojnost država članica i visoko međusobno povjerenje. U carinskoj uniji, naime, države, htjele - ne htjele, jedna drugoj prepuštaju svoju izvornu ovlast, a da bi se takvo prepuštanje ovlasti moglo provesti, potrebno je bitno više od puke zakonske usklađenosti država koje ulaze u uniju – potreban je visok stupanj međusobnog povjerenja.

Takvog povjerenja, naravno, nema niti u naznakama, među državama na prostoru Zapadnog Balkana i čini se posve nevjerojatnim da bi države jedna u drugu imale povjerenja da nekoj drugoj državi prepuste bilo prikupljanje carinskih prihoda, bilo samo puko carinsko administriranje,

Naročito se nevjerojatnim čini stvaranje carinske unije između Srbije i Kosova, odnosno demontaža onoga što je za Kosovo državna granica, a što Srbija priznaje tek kao liniju administrativne podjele. Tako dugo dok bruxelleski dijalog Beograda i Prištine jedva napreduje, a ne provode se niti elementi koji su dogovoreni, nezamislivo je eventualno stvaranje ovakvog „kvantnog skoka“, a valja očekivati da bi Priština ovu inicijativu mogla shvatiti i kao pokušaj dovođenja u pitanje uspostavljene razine državnosti Kosova.

Demontiranjem granice Srbija bi se na neki način našla u povoljnijem položaju i u odnosu na druge države u regiji, prije svega, BiH, ali i Crnu Goru, gdje bi pod bescarinskim režimom mogla ostvarivati političke aranžmane koji bi destabilizirali i odnose u BiH, ali i u Crnoj Gori.

Ne treba zaboraviti da je na otprilike isti prostor, koji sada Srbija u svojoj inicijativi vidi kao bescarinsku zonu, Rusija mislila kad je ministar Lavrov počeo govoriti o konceptu stvaranja zone četiriju neutralnih država na Balkanu. Albanija, naravno, nije obuhvaćena tom ruskom inicijativom, jer je punopravna članica NATO-a. Dakle, može se pretpostaviti da u nekoj skrivenoj agendi postoji i koncept političkog pokroviteljstva ovog prostora, koje ne bi nužno bilo samo i ekskluzivno bruxellesko, iako se tako čini na prvi pogled.

Dapače, objavljivanje inicijative o stvaranju carinske unije iz Srbije, iz koje se još donedavno govorilo o ambiciji pristupanja EU do 2020. godine, govori o relativizaciji te ambicije. Carinsku uniju nije moguće stvoriti preko noći, a ako bi se sada počelo na njoj ozbiljno raditi, 2020. godina se čini daleko najranija u kojoj bi projekt mogao biti blizu tome da bude pod krovom. Budući da je nemoguće da Srbija istovremeno bude i dio EU i zapadnobalkanske carinske unije, jasno je da se ovdje radi o Vučićevoj deklaraciji i odustajanju od euro-integracijskih ambicija.

Kad se Vučićev koncept pojavio u javnosti, bilo je jasno kako bi se on mogao svidjeti dijelu eurokrata. Naime, s jedne strane, riječ je o svojevrsnoj kopiji modela europske integracije, namijenjene samo državama Zapadnog Balkana, a s druge predstavlja okvir za formalno poštivanje obveza EU iz Porto Carasa, kad je državama Zapadnog Balkana obećana europska perspektiva, ali bez stvarnih skorih vremenskih obveza da se to i dogodi.

Za Vučića je to isprika zašto Srbija ne uspijeva u procesu europske integracije. Naime, Srbija je otvorila tek 8 od 35 pregovaračkih poglavlja i jasno je da se zbog njene nespremnosti, ali i zbog zamora EU od proširenja, niti na obzorju ne vidi rok u kome bi pregovori mogli biti okončani.

Hahn, u svojoj verziji inicijalno Vučićeva prijedloga govori o vizijama gospodarskog rasta na Balkanu do 2025 godine, što je izgleda rok u kome bi se carinska unija stvarno trebala uspostaviti. To je na neki način naznaka da ni jedna od država Zapadnog Balkana u narednih desetak godina nema pristupnih šansi. U slučaju formiranja carinske unije jedino racionalno postaje ono što Hahn i najavljuje - integriranje tog prostora u EU odjednom. To je udarac europskim naporima Crne Gore, jedine države Zapadnog Balkana koja doista napreduje na putu prema članstvu u EU, otvorivši 26 poglavlja, od kojih su dva već zatvorena, a još tri bi trebala biti zatvorena u prvoj polovici ove godine.

Srbija se prijedlogom carinske unije vodila svojim interesima. Kao najveća i gospodarski najsnažnija država regije za svoje bi gospodarstvo carinskom unijom osigurala šire tržište, s kojeg bi potisnula konkurenciju (na primjer onu iz Hrvatske). Time bi se, prije svega, BiH brzo našla u ekonomskoj orbiti Beograda, a Hrvatska bi gubila svoje tradicionalno tržište.

Uz to, ove bi zemlje bile upućene i na političko povezivanje sa Srbijom, a definitivno bi s dnevnog reda bila skinuta ideja o mogućnosti ubrzavanja europskog puta BiH, koja je bila definirana i u zajedničkoj njemačko-britanskoj inicijativi, a koja je temelj hrvatskog koncepta stabilizacije europskog susjedstva.

Dodamo li tome činjenicu da posredstvom Srbije Rusija stalno nastoji ojačati svoj utjecaj na Balkanu, a da već postoji i koncept formiranja bloka četiriju balkanskih „neutralnih“ država, jasno je da bi ova inicijativa mogla samo povećati europski meki trbuh na Balkanu.

Formiranje svojevrsne balkanske „mini EU“ duboko je suprotno temeljnim sigurnosnim, gospodarskim i političkim interesima Republike Hrvatske, ali i Europske unije. Nažalost, eurokrati to ne vide, pa sami preuzimaju zagovor potencijalno vrlo štetnih političkih koncepata.