Iako je Fuchs lisica, nema tih alata kojima se može obračunati s obrazovnim sustavom

Stigli su naime rezultati nacionalnih ispita koje su u sklopu vanjskog vrednovanja obrazovanja pisali učenici osmih razreda osnovne škole, njih nešto više od četiri tisuće. Pisali su testove iz Hrvatskog jezika, Matematike, Fizike, Kemije i Biologije.

Nikoga nije iznenadilo kad su rezultati pokazali kako je većina učenika postigla tek osnovnu i srednju razinu znanja i vještina. U zemlji u kojoj 42 posto učenika završava osnovnu školu s odličnim uspjehom, 46,39 posto učenika ima tek osnovno znanje iz hrvatskog jezika, 51,65 posto ima tek osnovno znanje iz matematike, 51,57 posto učenika ima tek osnovno znanje iz biologije, na razini osnovnog znanja iz kemije ih je čak 60,6 posto, a iz fizike 58,17 posto. Onih koji su pokazali napredno znanje vrlo je malo, od 0,5 posto u biologiji do 6,60 posto u kemiji. Rezultati su porazni, čak tragični. Odavno se u hrvatske škole ide po ocjenu, a ne po znanje, odavno se djecu u školi više ispituje nego podučava, odavno ih se kod kuće češće pita koju su ocjenu dobili nego što su naučili i odavno samo na to navikli.

Odavno već ponavljamo da ocjene nisu mjerilo znanja, odavno opravdavamo sve manjkavosti obrazovnog sustava malim plaćama nastavnika, lošom opremljenošću škola, visokom razinom stresa pod kojim se u školama radi zbog neadekvatnog rješavanja vršnjačkog nasilja ili pak nemogućnošću ravnatelja da na tržištu rada nađu ikakav, a kamoli kvalitetan kadar koji bi djecu poučavao u školi. U začaranom vrtlogu imamo "neodgojenu i lijenu djecu", "ambiciozno napadne roditelje", "loše i nezainteresirane učitelje i nastavnike", "kriminalne ravnatelje" i "nesposobne stručne službe". Sa svim ovim etiketama se prilično teško živi, ali je isto tako vrlo teško očekivati da će iz takvog vrtloga izaći bolji rezultat nego što izlazi. No, u tom moru obrazovne bijede izrasle na prečesto hranjenom uvjerenju kako doista nije potrebno ništa naučiti niti znati, jer sve se naoko može činiti beskorisnim ima jedna važna svjetla točka. 

Anketa među učenicima je, objavili su mediji pokazala kako su djeca na kraju osnovne škole svjesna da njihovo znanje nije u skladu s visokim ocjenama koje su dobili u školi. Većina ih sama svoje znanje iz matematike, biologije, kemije i fizike procjenjuje na osnovnu razinu. Znaju da ne znaju. Zašto ne znaju je pitanje o koje bi se trebalo napisati nekoliko doktorata znanosti pa bismo možda onda došli do nekog odgovora suvislijeg od onoga u kojem djeca ništa ne uče, nastavnici ništa ne rade, a ravnatelje nije briga. Na osnovu rezultata nacionalnih ispita koji će se ubuduće pisati na kraju petog i osmog razreda osnovne škole ministar obrazovanja talentiran da umrtvi svaku pobunu trebao bi se dakle "obračunati sa superodlikašima", ali kao to lijepo kažu dati školama informaciju o tome koliko im učenici zaista znaju i koliko im nastavnici zaista realno vrednuju to znanje, a možda i svemu tome i koliko su kvalitetni sami ti nastavnici. No, što s time? Ništa. Nema nikakvog obračuna, niti sa super odlikašima, niti sa školama, niti s ravnateljima, a posebno ne s nastavnicima. Za to se iako je riječ o javnom sustavu obrazovanja pobrinulo tržište. A na tom tržištu nema kadra. I upravo ga nema iz predmeta za koje djeca ocjenjuju da imaju najslabije znanje iz matematike i prirodnih predmeta. A kada nema dovoljno kvalitetnog kadra na tržištu tada nema ni obračuna. Zaključak je samo jedan.

Obrazovanje je u Hrvatskoj odavno prestalo biti besplatno. Dapače, vrlo vrlo je skupo, a besplatno je samo pohađanje škole jer se veliki dio obrazovanja odvija izvan nje. U privatnim glazbenim školama, u školama stranih jezika, na specijaliziranim radionicama i tečajevima bilo da je riječ o likovnoj umjetnosti, kemiji ili pak kiparstvu kao pripremi za možda – tehnički odgoj.