I u Kini znaju zašto nikada ne bi mogli dati glas demagozima poput SDP-a

Konferencija IIP-a u Pekingu ostat će mi u najljepšoj uspomeni jer sam doživio priznanje kakvo nikada neću dobiti u vlastitoj domovini. Nakon uspješnog predavanja “Relevantnost prosudbe u humanističkim znanostima” izabran sam tajnim glasovanjem za Predsjednika Odbora IIP-a za prijem novih članova. Objektivno gledano riječ je o poziciji koja je po važnosti odmah iza predsjednika akademije. Neposredno nakon izbora razgovarao sam gotovo sat vremena za televizijsku postaju iz Šangaja koja je izvješćivala s naše konferencije. Zanimljivo je da nijedan medij u Hrvatskoj nije objavio ovu vijest kao ni činjenicu da sam tjedan dana kasnije na konferenciji koja se održavala na sveučilištu Coruña izabran za potpredsjednika Međunarodne Akademije za filozofiju znanosti (Académie Internationale de Philosophie des Sciences) u Bruxellesu. Vijesti su, naime, objavljene na mrežnim stranicama institucija na kojima sam zaposlen, na Institutu za filozofiju u Zagrebu i na Sveučilištu u Zadru. Ovom prilikom moram napomenuti da sam kao temu izlaganja gospodi u Parizu predložio naslov projekta koji je Hrvatska zaklada za znanost ocijenila negativno, a njezin predsjednik akademik Dario Vretenar odbio moju zamolbu da se prijedlog projekta, koji je bio napisan na engleskom jeziku, pošalje na međunarodnu recenziju. To samo potvrđuje da nesposobni akademik Vretenar želi hrvatsku akademsku zajednicu razvijati u okvirima balkanske žabokrečine.

Dan nakon moga izbora za Predsjednika Odbora IIP-a za prijem novih članova, odlučio sam posjetiti dio grada koji je ostao tabu tema u svim razgovorima tijekom naše konferencije. Kineski kolega Tu Weiming, novoizabrani potpredsjednik naše akademije, rekao je u svom završnom izlaganju kako mu je jako drago da kineska Vlada pokazuje sve više sluha za pitanje religioznosti, kao i interes za dijalog među drugim kulturama i civilizacijama. Po završetku konferencije pozvao sam sve kolege iz Akademije da uspješno znanstveno druženje u Pekingu obilježimo završnim prosvjedom na Trgu Nebeskog mira, odnosno kako ga Kinezi zovu Tian anmena. Nažalost, nitko se nije pridružio. Svatko je imao različite isprike. Korejski kolega Lee, koji mi je pričao da je bio u Dubrovniku i Međugorju, odlučio je, kao revni katolik otići na misu te posjetiti stare katoličke crkve u Pekingu iz 17. stojeća jer su veoma važne za razvoj kršćanstva u Koreji. Francuzi su smatrali da nije pristojno prosvjedovati protiv Vlade koja ti sve plati, omogući ugodan boravak u hotelu s pet zvjezdica, dok su Grci pristaše pokreta “Sirizze” pa ih uopće ne smeta nijedan oblik socijalizma. Kada sam im pobliže objasnio situaciju u Socijaldemokratskoj partiji Hrvatske, pokazali su visoki stupanj razumijevanja zašto ne mogu glasovati za takve demagoge. Grčke kolege u Kini iritira jedino to što gotovo svi obožavaju Nijemce. Kolege iz Njemačke nisu htjeli narušavati postojeću konjunkturu izvoza tehničke robe u Kinu, dok meni dragi Rusi uopće nisu došli na konferenciju zbog dobrosusjedskih odnosa s Kinezima.

Pozvao sam i studente koji se u ovo vrijeme spremaju za ispite i nije im do zezancije. Osim moje malenkosti u dogovoreno vrijeme poslije doručka stigli su do hotela njemački doktorand iz Berlina Maikel Schmaeling, trenutačno na Sveučilištu Peking te kineska studentica Zhao, inače mongolskog podrijetla. Zhao, hrabra studentica, koja je ostala bez oca, u stalnoj je svađi s majkom koja želi da joj kći prekine studij, da se što prije uda, rodi dvoje djece, i radi neki obični posao kao sto čine stotine milijuna Kineskinja. Srećom, financira je njezina tetka, odvjetnica iz milijunskog gradića na sjeveru Kine uz mongolsku granicu, kojemu, nažalost, nisam zapamtio ime. Možete zamisliti kako inteligentna mora biti studentica iz kineske provincije, četrdeset sata vožnje vlakom do Pekinga, koja je uspjela proći sve testove i kontrole da bi na kraju završila na doktorskom studiju na najstarijem kineskom Sveučilištu. Maikela Schmaelinga sam upoznao jer je nakon moga izlaganja postavljao inteligentna pitanja, tako da sam ostao zapanjen. Bio sam iznenađen načitanošću i oštroumnošću ovog doktoranda iz “zemlje pjesnika i mislitelja”. Dok je takvih, njemačka filozofija bit će i dalje na vrhu poput njihovih automobila. Kinezi to kažu “Klasse statt Masse”.

Prije ulaska na Trg Nebeskog mira (Tian anmen) morate proći strogu radarsku kontrolu, jednako strogu kao i u zračnoj luci. Kada sam pokušao slikati namrgođenog mladog redarstvenika, odbrusio mi je "No camera" i zatražio da izbrišem snimljene fotke. Čim smo prošli kontrolu, zamolio sam kinesku kolegicu da mi na papiru formata A4 napiše na kineskom jeziku "Mi smo studenti Tian anmena" što je ona rado učinila. Naizmjenično smo nosili improvizirani plakat od mauzoleja Mao CE Tunga do zgrade parlamenta, odnosno Centralnog Komiteta. Studentica Zhao, koja ima europsko ime Evita, pa smo je tako i zvali, zahtijevala je da još podebljamo slova da se natpis bolje vidi. Pri svakom fotografiranju pokazivali smo znak "v". Kinezi su nas zainteresirano gledali, pomalo se čudili, poneki su nam zapljeskali, ali nam se nitko nije pridružio. Na trgu su intenzivne pripreme za proslavu Dana državnosti Narodne Republike Kine. Ogromni aranžmani plastičnoga cvijeća trebaju simbolizirati moć nove svjetske velesile, ali istodobno poslati poruku da u ovoj zemlji još neće doći do urušavanja jednopartijskoga sustava.

Od nepoželjnoga trga Tian anmena krenuli smo prema "Zabranjenom gradu", velebnim palačama kineskih careva. Ako su Židovi poznati po tome da imaju deset Božjih zapovijedi, Kinezi su poznati po svojih deset dinastija. Najimpresivnije palače gradili su predstavnici dinastije Ming iz vremena renesanse. Osim osjećaja za hedonizam i tjelesni užitak, koji se po repertoaru žena može usporediti samo sa sultanovim haremima u Otomanskom carstvu, kineski monarsi su imali sklonosti prema mentalnim kulturama i vježbama. Kolegica Zhao, alias Evita, sa zgražanjem je pričala o ubojstvima sirotih žena kineskih careva, o njihovim međusobnim intrigama i obračunima. Impresivne palače svjedok su jednog vremena na koje su suvremene Kineskinje posebno osjetljive i prema kojem su jako kritične. Kako god bio težak položaj žene u socijalizmu, one su jedino u tom sustavu stekle pravo na obrazovanje; nemaju doduše potpunu jednakopravnost, ali im položaj nikada nije bio bolji nego što je danas.

Maikel Schmaeling smatra da Europljani snose glavnu krivicu za propast zadnje kineske dinastije jer su pretjerali s kolonijalnom politikom prema Kini, previše ju izrabljivali tako da je došlo do građanske revolucije. Situacija se ništa nije promijenila sve do uspostave Narodne Republike Kine. Pojava socijalizma u Kini predstavlja brutalan obračun s tradicijom i njezinom kulturom. Proces ispravljanja pogrešaka u Kini teče sporo, ali je ipak uočljiv. Tako je i s humanističkim znanostima koje sve više napuštaju ideološku obojenost i otvaraju se prema pluralizmu. Dio tog procesa bila je i konferencija IIP-a na Sveučilištu Peking.