I Žižek i Peterson su u pravu: Svijetom vlada kombinacija krupnog kapitala i kulturnog marksizma

Kao pop-intelektualci i internetske ikone, Slavoj Žižek i Jordan Peterson osuđeni su na naramak dobrih i loših posljedica vlastite glasovitosti: s jedne strane, njihova misao, prenesena u digitalne sfere, u svakome je trenutku svakome i dostupna, na bilo kojem punktu kugle zemaljske; s druge strane, hiperinflacija informacija dovodi do gubljenja svih kriterija pri razlučivanju bitnoga od nebitnog, te samim time do njihove devalvacije. Ako je obilježje našega vremena fragmentacija misli kao takve koja gotovo da rezultira njezinim posvemašnjim poništenjem – napose u digitalnoj domeni: portalima, društvenim mrežama te internetu općenito – žrtve toga fenomena su, kao izrazito eksponirane javne osobe, i Žižek i Peterson. Neovisno o intelektualnoj auri koja ih obavija – ili pak upravo zbog nje – slovenski filozof koji govori i o psihologiji (najčešće Lacanu) te kanadski psiholog koji govori i o filozofiji (najčešće Nietzscheu) doživjeli su, barem u nekim krugovima, vrlo slične tretmane; obojicu ih se, na primjer, optužuje za fašistoidnost.

Iako je riječ o tipičnoj proizvodnji neprijatelja u nedostatku onih pravih, ili sindromu dječaka iz Ezopove priče koji svako toliko viče kako dolazi vuk, optužbe zbog kojih su Žižek i Peterson, kao samodeklarirani komunist i klasični liberal, žigosani etiketom fašizma pokazuju raspon bezumlja antifa-kulture denuncijacije kako pravih, tako i posve izmaštanih zlodjela i zastranjenja. Svete krave vremena koje živimo sažete su u osobi Drugoga, s neizbježnim velikim početnim slovom; onaj tko se ogriješi o totem "Drugih i drukčijih" biva – kako se, upravo u tekstu kojime polemizira s Petersonom, žali i sȃm Žižek – sustavno isključivan iz najtiražnijih medija te sve ograničenijeg pristupa javnosti, barem putem tradicionalnih medija, u koje se sve više ubrajaju i news portali. Ako je to slučaj sa Žižekom, kako  je tek s onima koji ne dijele "ljevičarski" imunitet koji je donedavno funkcionirao sve od Guardiana do New York Timesa?

Na jelovniku revolucije

Značajka suvremenih arbitara i cenzora nije samo nedostatak humora, koji se očituje u nerazumijevanju Žižekovih doskočica, zbog kojih je i Roger Scruton ustanovio kako nije moguće dokučiti kada ga valja uzeti zaozbiljno, a kada pak ne, nego i nemogućnost spoznaje cjelovite slike o podrobno razrađenome sustavu vrijednosti samo jednoga mislioca. Koliko daleko je otišla suvremena "lijeva" misao kada čak i samoproglašene marksiste, sklone relativizaciji Staljinova i Maova nasljeđa, kažnjava zbog opaske kako Hitler na neki način "nije bio dovoljno nasilan", jer se nije bavio onime što marksistička teorija vidi istinskim uzrocima nepovoljna društvenog stanja, nego je njegovo destruktivno djelovanje bilo "reaktivno"? "Nasilniji" od Hitlera, smatra Žižek, bio je Gandhi, koji nije stremio očuvanju statusa quo  i njegovu "pročišćenju" od nepoželjnih elemenata, nego je težio dekonstrukciji čitava sustava, što se u njegovu slučaju očitovalo kroz težnju za indijskom neovisnošću. Ono što "lijevoj" internacionali, čini se, nije problematično jest što je Žižek razliku između nacionalsocijalističkoga logora smrti i sovjetskoga gulaga svojedobno izjednačio s – razlikom između barbarizma i civilizacije.

Što god, dakle, mislili o Žižekovim polušaljivim teoretizacijama, simptomatično je sljedeće: ako aktualni i bivši žižekovci i ini zapadnjački intelektualci u većini misle da je problematičnije što Žižek hotimice do krajnjih konzekvencija, a ujedno i apsurda dovodi jednu svoju izoliranu, eminentno marksističku postavku od toga što, kako piše Scruton, liniju između barbarizma i civilizacije povlači između Trećega Reicha s jedne i Sovjetskoga Saveza s druge strane, a ne Trećega Reicha i Sovjetskoga Saveza s jedne i demokratskih zemalja poput SAD-a ili Velike Britanije s druge strane, onda je Zapad i sȃm u opasnosti utapanja u vrsti totalitarnosti koju još uvijek ne uspijeva prepoznati, a čije očitovanje iz teorijske idolizacije Drugoga sve više prerasta u kult vlastita ega. Revolucija, kako naučava Jacques Mallet du Pan, proždire vlastitu djecu: tako pada i Žižek, kao vjesnik revolucije koja je samo djelomice nalik onome što je prorokovao. Revolucija koja se upravo odigrava u zapadnome svijetu nije (samo) marksistička, premda se pojavljuje (i) u marksističkome ruhu.

Pojavna obilježja pokreta s totalitarnim pretenzijama koji sve više opsjeda našu civilizaciju, a još uvijek nosi raznorodna imena, Peterson sažima u pojmu "kulturnog marksizma". Što on podrazumijeva? Najjednostavnije je kataloški navesti neke od njegovih glavnih značajki: riječ je o vrsti identitetske politike, ali "lijevoga" predznaka, koja kolektivni identitet pretpostavlja individualnom, utemeljena na zloupotrebi koncepta "ljudskih prava" i cenzuri koju provodi pod orvelovskom krinkom "političke korektnosti". Kao relativizirajuć koncept, "kulturni marksizam" niječe postojanje jedinstvene, nedvosmislene istine; ono što je zamjenjuje na vrhu vrijednosne hijerarhije jest moć, pa se odnose moći ne razumijeva kao odraz potrage za istinom, nego se potragu za istinom nastoji delegitimirati, prikazujući je kao puko opravdanje za stjecanje moći. "Kulturni marksizam" zapravo je postmarksistički fenomen – univerzalizirajući Marxova načela, to jest prebacujući ih iz vulgarno-materijalističkoga konteksta u druge društvene dimenzije, on ujedno i nije i jest marksistički, pa predstavlja novu evolucijsku dionicu marksističke misli.

Kulturni marksizam

Kao jedan od glavnih kritičara "kulturnoga marksizma", Peterson je i sȃm izložen nebrojenim kritikama; a među njegovim kritičarima nalazi se i Žižek. Iako svjestan nemogućnosti povezivanja Petersona s američkom inačicom "alternativne desnice" (alt-right),  Žižek Petersona kritizira zbog njegovih ocjena "kulturnoga marksizma" koje drži podudarnim pogledima krajnje radikalnih američkih "bijelih" nacionalista i suvremenih rasista, kojih je vođa i zaštitno lice, primjerice, Richard Spencer. Govoreći o "kulturnom marksizmu" kao nusproduktu Frankfurtske škole, "francuskoga" poststrukturalističkog dekonstrukcionizma, identitetske politike, rodnih i queer  teorija, Peterson ulazi u područje teorija zavjere, smatra Žižek. Pa iako svaka hipoteza koja nastoji objasniti društveno stanje u sebi nosi i neku vrstu teorije zavjere – u skladu s čime i marksistički objasnidbeni model zbilje podrazumijeva "urotu" kapitalističkih elita protiv proletarijata – Žižek, insinuirajući da Peterson vjeruje u moć neke tajne komunističke središnjice koja se svjesno opredijelila za prijelaz s "klasičnoga" na "kulturni marksizam", neopravdano banalizira Petersonovu misao. 

Na tome tragu, Žižek eksplicitno odbacuje viđenje globalnih političko-ideoloških tendencija kao izraz volje tajne elite, proglašujući takva tumačenja odviše pojednostavljenima i naivnim, ističući kako svijetom ne vlada jedno tajno društvo, nego čitav niz međusobno suprotstavljenih interesnih skupina i ideoloških grupacija, najčešće izravno ili neizravno povezanih i s gibanjima "krupnoga kapitala". Petersonova, poanta, međutim, nije u postojanju neokomunističkih "iluminata" koji iz potaje upravljaju povijesnim događajima; upravo suprotno – opisujući "kulturni marksizam", on govori o vrijednostima na kojima se bazira glavnina grupacija koje Žižek spominje, pa su njihova eventualna nesuglasja oko ovih ili onih pitanja koja nisu dio domene "kulturnog marksizma" za ovaj sklop problema, dakako, nebitna. Drugim riječima, ako nekoliko konkurentskih skupina zagovara različite verzije onoga što je sv. Ivan Pavao II. nazvao "kulturom smrti" – koja je ujedno i bȋt "kulturnog marksizma" – to samo znači da će društvu biti nametnuta ona inačica "kulture smrti" koja najviše zadovoljava "tržišne" potrebe.

I upravo ta spoznaja otvara nove dimenzije problema; marksisti koji su sve donedavno kapitalističkome sustavu pridavali gotovo pa nadnaravna svojstva, naučavajući kako je vječno otvoren unutarnjoj mijeni koja ga pomaže očuvati uslijed svih društvenih promjena, to jest kako opstaje kroz vrijeme zahvaljujući opetovanim modifikacijama pri kojima u sebe inkorporira elemente koji su mu donedavno možda bili i strani, odjednom su utihnuli, ne prepoznavši (ili: ne usuđujući se prepoznati) kako je najnovija inkarnacija kapitalizma doživjela transformaciju koju su najmanje očekivali: kapitalizam se, radi vlastita opstanka, pretvorio u oživotvorenje ideala "kulturnoga marksizma". Sva obilježja "kulturnog marksizma" danas se promiču putem popularne kulture; od homoseksualnih "brakova", industrije pobačaja i eutanazije, pa do depsihijatrizacije transrodnosti i njezina premještanja iz sfere biološke datosti u domenu emotivna samoopredjeljenja. Svaki od navedenih fenomena s društvene je margine izbio u središte upravo zahvaljujući kapitalističkome mehanizmu činjenja proizvoda (praktičnog, ideološkog – sve u jednom) masovno poželjnim.

Indoktrinacija počinje

U vjenčanju "krupnoga kapitala" – na koji se Žižek svako toliko poziva – i "kulturnog marksizma“ – prema kojemu Peterson opisuje akademski krajobraz 21. stoljeća – teško je procijeniti je li kapitalizam iskoristio marksizam ili marksizam kapitalizam: možda bismo ga mogli pojmiti kao ujedinjenje njihovih najštetnijih elemenata. Kako se spoj "krupnoga kapitala" i "kulturnog marksizma" manifestira? Njegov površinski sloj čini političko-korektni novogovor, kao metoda zaobilaženja izricanja istinita, činjeničnog stanja i vrsta novoga, sekularnog puritanizma. "Politička korektnost" ključna je u medijskome i političkom žargonu, jer upućuje na ritualne sintagme koje je potrebno upotrebljavati ako se želi ostati izvan cenzure te medijskoga, a ponekad i ne samo medijskoga progona. Kao sadržajno kulturno-marksistički, a izvedbeno krupno-kapitalistički fenomen, "politička korektnost" svoje ostvarenje zadobiva u dimenziji popularne kulture, ali i u korporacijskim pravilnicima, obrazovnim uputnicima te zakonodavnoj i pravosudnoj praksi, pri čemu se – kako je Peterson primijetio 2016. godine, na primjeru kanadskog zakona C-16 – težište premješta s onoga što se ne smije na ono što se – mora.

"Ovo su prvi zakoni koji pod prijetnjom kaznene odgovornosti zahtijevaju uporabu pojedinih riječi, umjesto pukog ograničavanja onoga što je dopušteno reći", ustanovio je tada Peterson, referirajući se na obvezu oslovljavanja transseksualnih osoba u javnome životu onim zamjenicama koje sami odaberu, neovisno o njihovu biološkom spolu, za što je osmišljen i poseban metajezik. Osim kanadskoga slučaja, mjere koje afirmiraju "kulturni marksizam" – u koji možemo ubrojiti pitanja pravnog reguliranja odnosa koji napuštaju okvire monogamne heteroseksualnosti – i "kulturu smrti" –  koja se očituje u normalizaciji zločina pobačaja i eutanazije – u značajnoj se mjeri primjenjuju i u SAD-u i Australiji te Zapadnoj Europi. Sustavna indoktrinacija u pogledu kolektivne percepcije transseksualnosti započela je prije par tjedana i u Hrvatskoj koordiniranom medijskom akcijom Jutarnjega lista, Globusa i RTL-a, koji su "ekskluzivno" izvijestili o životima transseksualnih građana uoči prvoga "Balkanskoga Trans Inter marša" koji se krajem ožujka održao u Zagrebu. Patnja tih ljudi se, međutim, marksističkim rječnikom, eksploatira u svrhe onoga što je i sȃm Žižek prepoznao kao "društveni, politički i kulturni pokret čiji je cilj potpuno napuštanje roda, omogućeno reproduktivno-tehnološkim i biotehnološkim napretkom".

Premisa onoga što bismo u ovome kontekstu mogli nazvati "postrodnom ideologijom", primjećuje Žižek, počiva na pretpostavci da su "društvene, emotivne i kognitivne posljedice fiksiranih rodnih uloga prepreka cjelovitoj ljudskoj emancipaciji". Poanta je, međutim, u činjenici da ovo stajalište nije inherentno supkulturama s društvenih rubova, nego financijskim i političkim elitama. Štoviše, ima li očitijih političkih predstavnika "krupnoga kapitala" od onih koje je Žižek kritizirao u zadnjih nekoliko godina, a koji su otvoreni za svaki tip permisivno-revolucionarnog djelovanja, poput Hillary Clinton? Rekonceptualizacija bȋti ljudskosti koja stoji u podlozi svih navedenih manifestacija "kulturnoga marksizma" naposljetku vodi do mnogih presedana. "Zašto ne ostvariti brakove među mnoštvom osoba? Što opravdava ograničenje na binarnu formu braka? Zašto ne i brak sa životinjama? (...) Nije li isključiti brak sa životinjom vrsta 'specizma', nepravedna privilegiranja ljudske vrste?" zapitao se Žižek prije nekoliko godina. Stavimo li ove spekulacije u kontekst događaja koji se uistinu zbivaju diljem Zapada, iluzija njihove neostvarivosti blijedi.

Barbari su već u gradu

Pa premda je navoditi primjere psihoseksualnih bizarnosti iz svijeta često kontraproduktivno, potrebno je barem zagrepsti površinu: osim žene koja se nedavno pred zrcalom vjenčala sa samom sobom – što je amblematski prikaz suvremene civilizacije u malom – postoje i brojni znatno ozbiljniji primjeri promjene u promatranju ljudske naravi, od transrodnih i postrodnih do transhumanističkih i posthumanističkih ideja utkanih u školstvo, zakonodavstvo, medicinsku teoriju i praksu, pa i socijalnu službu, što su silnice koje zajednički nastupaju kada, primjerice, roditelj u SAD-u želi spriječiti tretmane hormonima za obustavu razvoja i prividnu promjenu spola, a koji se djeci – kojoj još nije dopuštena ni prodaja alkohola – propisuju ako se procijeni da su dovoljno zrela kako bi istinski "znala" da ne pripadaju pripisanom im spolu. Normalizacija i poticanje "rodne disforije" kao samodijagnosticiranog, pop-kulturalno poželjna stanja, svojom protuznanstvenošću ne predstavlja samo otklon od kršćanske antropologije, nego i od prosvjetiteljskog pozitivizma. Nakon hormonske "terapije", sljedeći korak operativni su zahvati koji unakažuju zdrava, mlada tijela: za djevojke mastektomija, za mladiće kastracija.

Tko od toga profitira, ako ne niz multinacionalnih kompanija koje su ionako na meti neokomunističkih manifesta, od farmaceutike nadalje? Logika zgrtanja kapitala u svoj je mehanizam, dakle, upregnula i "rodnu ideologiju", kao samo jednu od dimenzija "kulturnoga marksizma", no "ljevica" o tome šuti, kao i "desnica" o tržišno-monopolističkim metodama toga fenomena, koji papa Franjo naziva "ideološkom kolonizacijom". "Uvjeren sam da se zapadna civilizacija nalazi u smrtnoj krizi. Dosegla je vrhunac autodestruktivne mržnje. Kao i pri padu Rima, elite su zaokupljene raskoši svoje svakidašnjice, a narod je anestetiziran sve vulgarnijom zabavom. (....) Barbari su već u gradu. To su svi oni koji mrze ljudsku narav, koji nište osjećaj za sveto, ne vrednuju život, buneći se protiv Boga kao Stvoritelja čovjeka i prirode", ustanovio je prije nekoliko dana kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata u Vatikanu. Žižek i Peterson, premda samo kulturološki kršćani (Žižek je prokulturološki kulturološki kršćanin, dok je Peterson prokršćanski kulturološki kršćanin) s dijagnozom bi se krize globalne civilizacije vjerojatno složili.

Govoreći o aktualnim idejno-intelektualnim i etičkim preokupacijama, i Žižek i Peterson osvjetljavaju po jedan vid istine: prvi kritizira monopole uspostavljene samovoljom "krupnoga kapitala", a drugi prevrednovanje svih vrijednosti karakteristično za naše vrijeme. I jedno je i drugo istinito, ali ta dva fenomena su povezana – "rodna ideologija" ne bi postala sekularnim pravovjerjem novoga doba da nije izražena posredstvom mehanizama globalnoga kapitalizma. U tome kontekstu, razlike između "ljevice" i "desnice" postaju krajnje nevažnima. Prijelaz se dogodio kada i prijelaz stoljeća; djeca rođena 2001. godine, kada je Nizozemska, kao prva zemlja na svijetu, legalizirala homoseksualne "brakove", danas su već punoljetna. Sve se promijenilo, ali mi stvarnost još uvijek tumačimo dvadesetostoljetnim instrumentima. "Lijevo" i "desno" sve više postaju koordinatama za površnu, "bulevarsku" uporabu; danas s jedne strane nastupaju sinteza "kulturnog marksizma" i "krupnoga kapitala", a s druge niz suprotstavljenih ideologija i sustava vjerovanja: ortodoksni marksizam, liberalni i neliberalni konzervativci, alt-right, radikalni i prosvijećeni islam te kršćanstvo u rasponu od ravnozemljaških protestantskih sekti do seksualnim skandalima i unutarnjim razdorima ranjene Petrove lađe.

Solženjicin je naznačio kako granica između dobra i zla prolazi kroz srce svakoga čovjeka – pa, nadodajmo, i središte svake ljudske tvorevine ili institucije – dok je Jacques Maritain primijetio da se u svijetu, kako vrijeme odmiče, koncentrira sve više dobra, ali ujedno i sve više zla. Tko je na kojoj strani, pokazat će vrijeme: oni koji sada djeluju zajedno pretvorit će se u protivnike; one koji se sada prepiru – možda baš Žižeka i Petersona – povijest će, svim razlikama unatoč, staviti na istu stranu.