I danas nam nedostaje Tuđmanove odlučnosti i državništva

Tuđmanova veličina raste, a tupi oštrica njegovih kritičara i kritikanata od kojih će većina ostati fusnote hrvatske povijesti.

Preuzeo je odgovornost

Franjo Tuđman nije se ni od kuda stvorio 1989. pa postao predsjednik HDZ-a odnosno kasnije prvi predsjednik moderne hrvatske države. On je na tome projektu radio desetljećima. Pritom je i sam prolazio pri tome kroz razvojne faze u odnosu prema ideji jugoslavenstva. Pad Berlinskog zida dočekao je spreman i povukao je Kairosa za čuperak kad se su stvorile okolnosti za stvaranje samostalne države. 

Tuđman je kao historiograf bio svjestan one Šufflayeve misli da nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti. Razumijevao je povijesne procese i dobro povezivao uzroke i posljedice. Kad su mnogi kalkulirali preuzeo je odgovornost te nakon početnog taktiziranja s konfederacijom krenuo u projekt potpunog osamostaljenja. 

Pritom je često apostrofirao da je važno očuvati jedinstvo hrvatskog naroda. Rekao je da potpunoga jedinstva na žalost nikada neće biti – nije ga bilo ni među Dvanaestoricom: jedan ga je izdao, drugi zatajio, ali  da je bitno u cjelini sačuvati jedinstvo hrvatskog naroda radi očuvanja onoga što smo postigli žrtvama u ratu. 

Rasprava o hrvatstvu i jugoslavenstvu

Krajem života Tuđmanu se predbacivala paranoja glede moguće obnove Jugoslavije, no sva događanja nakon njegove smrti dala su mu za pravo. Već 2000. u Zagrebu se organizira summit o tzv. Zapadnom Balkanu. Nastaje geostrateški projekt "Zapadni Balkan" odnosno "Jugosfera" putem kojega se Hrvatsku ponovno nastoji geopolitički, kulturološki i sigurnosno reintegrirati u prostor bivše Jugoslavije. 

Pod krinkom tzv. antifašizma nastoje se rehabilitirati komunizam i jugoslavenstvo. To je bilo praćeno i tzv. procesom detuđmanizacije kao paravanom za dekroatizaciju pri čemu je djelovanje Haaškog suda poslužilo kao djelotvoran instrument obračuna s Domovinskim ratom i Tuđmanovim naslijeđem. Zato i danas Tuđman izaziva prijepore jer je rasprava o Tuđmanu i rasprava o hrvatstvu i jugoslavenstvu.

Približavanje Europi 

Dok su se kasniji njegovi kritičari, koji su mu predbacivali tobožnja protueuropska nadahnuća, kleli u afroazijske paralele i meridijane (tzv. Nesvrstani), Tuđman je još od šezdesetih godina zagovarao otvaranje prema Europi kojoj je Hrvatska oduvijek pripadala. Zalagao se za hrvatsko pozicioniranje između Jadrana i Baltika, što i danas postaje aktualno u okviru Inicijative triju mora. Tuđman je smatrao da europska politika može biti svrhovita samo ako stvarno dovede do stvaranja europske zajednice koja će se moći osloboditi tutorstva s jedne strane SAD-a, a s druge tadašnjeg SSSR-a i postati samostalni čimbenik međunarodne politike.

Ova su promišljanja potpuno u skladu s današnjom idejom strateške autonomije Europske unije, s tom razlikom što je Tuđman gledao na EU kao na zajednicu ravnopravnih i suverenih naroda.  Danas kad su nikada življi prijepori između tzv. federalista i suverenista, vrijedi podsjetiti na njegovu misao da sva povijesna iskustva potvrđuju tezu da se budući europski savez "ne može graditi na zamjeni ili nijekanju nacionalnih država, već jedino na suradnji dobrovoljno sjedinjenih europskih naroda, koji samo dio svoje suverenosti prenose na savez, koliko u europskom, isto toliko i u vlastitu interesu, baš zato da bi se mogli suvereno i slobodno razvijati". Tuđman je često isticao da se svijet sve više globalizira, ali se istodobno i usporedno sve snažnije individualizira, pa tzv. mali narodi traže mjesto koje im pripada. 

Iako je spadao među intelektualce koji su prvi zagovarali hrvatsko približavanje Europi, Tuđman nije nužno izjednačavao Europu i EU, pa kad se Hrvatskoj krajem devedesetih želio nametnuti tzv. regionalni pristup, on je jasno poručio da Hrvatska na toj osnovi neće nastaviti pregovore. To ga je dovelo u svojevrsni oblik izolacije. No to bi bila sudbina svakoga političara koji bi želio zaštititi hrvatske interese u vremenu kad su se ponovno nametali "kojekakvi regionalni planovi". I danas nam nedostaje Tuđmanove odlučnosti i Tuđmanova državništva.