I danas domaći 'antifašisti' grade mentalne berlinske zidove i žele optužbama za fašizam ušutkati svoje neistomišljenike

Pad "Antifašističkog zaštitnog zida" omogućio je dva istodobna procesa: proces ujedinjenja Europe, ali i proces rušenja komunističkih država diljem Staroga kontinenta. Rušenje Berlinskog zida, kao događaj od globalnoga geopolitičkog značaja, stvorio je i pretpostavke za stvaranje samostalne i neovisne Republike Hrvatske.

Godinu dana nakon rušenja Berlinskog zida dolazi do ujedinjenja Njemačke (unatoč protivljenju Engleske i Francuske), a u godinama nakon i do raspada Jugoslavije, Čehoslovačke i SSSR-a. Na globalnom geopolitičkom planu pad Berlinskog zida označio je pobjedu kapitalističkog Zapada u hladnome ratu koji je trajao od 1946. godine, od znamenitoga Churchillova govora u Fultonu u kojemu je spomenuo željeznu zavjesu od Šćećina na Baltiku do Trsta na Jadranu.

Teza o kraju povijesti

Pobjeda u hladnome ratu trijumfalno je dočekana kod pristaša liberalne demokracije. Činilo se da će demokracija, vladavina prava i tržišno gospodarstvo dugoročno postati načelima od univerzalne primjenjivosti. U godini pada Berlinskog zida Francis Fukuyama piše poznati esej "Kraj povijesti", na temelju kojega koju godinu kasnije nastaje i knjiga. Teza o kraju povijesti za Fukuyamu je značila da je liberalna demokracija odnijela pobjedu na metapolitičkom planu, tj. planu ideja i da, iako će i dalje postojati neprijatelji liberalne demokracije, više nećemo svjedočiti globalnome sukobu univerzalističkih suparničkih ideologija jer je liberalna demokracija tu odnijela pobjedu.

Danas i Fukuyama priznaje da je bio u krivu. Od religijskog fundamentalizma (posebno islamskog) do jačanja iliberalnih suverenističkih pokreta diljem Europe, liberalna demokracija suočava se sa sve većim brojem suparničkih ideologija. I ne samo da se liberalna demokracija suočava s krizom svojih vrijednosti (što vidimo jasno i na sve slabijom odazivu birača na birališta), nego je Zapad u cjelini u velikoj vrijednosnoj krizi što rezultira opadanjem njegove geopolitičke i ekonomske snage. Nedavno je francuski predsjednik Emmanuel Macron najprije "šokirao" izjavom da dolazi do kraja zapadne hegemonije, a pred koji dan govorio je i o kraju NATO saveza.

Nema nikakve sumnje da jačanje Rusije (iliberalna demokracije), Indije kao imperfektne demokracije, a posebno Kine, kao na društvenom planu komunističke države, ali i jačanje islamističkih režima na Bliskome istoku i u sjevernoj Africi, nisu procesi s kojima mogu biti sretni pristaše liberalne demokracije. Ono gdje, međutim, liberalna demokratska misao može tražiti utjehu koja legitimira njezine postavke je činjenica da je čak i komunistička Kina prihvatila određene principe tržišne ekonomije i upravo na tim principima gradi svoj ekonomski rast.

Mentalni berlinski zidovi

Gdje je Republika Hrvatska trideset godina na pada Berlinskog zida? Wind of change koji je zapuhao nakon rušenja zida simbola podijeljene Europe i Hrvatska je u sljedećim godinama stekla samostalnost i neovisnost koju je obranila u obrambenome Domovinskom ratu. Činilo se da bi sve moglo krenuti u ispravnome pravcu, no zanemarivalo se da desetljeća, pa i stoljeća neslobode neće tek tako proći bez tragova u mentalnom sklopu naroda. Jedno je oslobođenje kao jednokratan čin, a nešto drugo postizanje slobode kao dugotrajan i često težak proces.

U znamenitoj knjizi "Komunizam i nacizam, 25 ogleda o totalitarizmu u XX. stoljeću (1917. - 1989.)"Alain de Benoist ispravno primjećuje: "Iako je čudovište kao politički fenomen mrtvo, kao kulturni fenomen ono je i  dalje i te  kako živo. Zid je srušen u Berlinu, ali  ne u ljudskim glavama. Opisati stvarni komunizam ostaje verbalni delikt…". Ovo zapažanje francuskog filozofa vrijedi u određenoj mjeri za sve postkomunističke države, no posebno za Republiku Hrvatsku gdje "antifašisti" i danas grade mentalne berlinske zidove i žele optužbama za fašizam ušutkati svoje neistomišljenike.

Upravo smo pred koji dan mogli čuti da je antikomunizam u Hrvatskoj zapravo izlika za fašizam. Nevjerojatne teze 30 godina nakon pada Berlinskog zida, no mentalni komunizam jednostavno ne može izići iz brojnih ljudi u Hrvatskoj. I to ne samo onih lijeve, nego i (pseudo)liberalne i desne provenijencije koji jednostavno ne mogu shvatiti da netko može drugačije razmišljati i da mu zbog toga ne treba "začepiti gubicu".

Dva ključna problema

Upravo zato što Berlinski zid nije pao u mnogim hrvatskim glavama do danas, a nije pao jer u Hrvatskoj nije provedena lustracija, hrvatsko je društvo (iako se – usprkos kriptosocijalističkim lažima - danas živi bolje nego ikada) duboko podijeljeno, frustrirano i lišeno konsenzusa o elementarnim nacionalnim, društvenim i političkim problemima. A sve to dodatno pojačava besprizorna jagma za novcem i prevlast partikularnih interesa kod političkih elita koje u očima tzv. običnog naroda izazivaju gađenje, ali i frustracije i relativiziranje baš svih vrijednosti.

Po forumima i društvenim mrežama često se citira navodno "crno proročanstvo" Bruna Bušića o tome što će se u Hrvatskoj dogoditi nakon što padne Berlinski zid. Kao što je u knjizi "Bruno Bušić" dr. sc. Anđelko Mijatović vrlo jasno dokazao, riječ je o krivotvorini. No da je Bušić imao proročkog dara svjedoči sljedeća njegova misao: "Ako dođe sutra do prijelomnih trenutaka u našoj povijesti mala je vjerojatnost da narod neće biti izigran i izdan za volju nečijih posebnih, sebičnih interesa. Nitko nije svet, svatko ima svoje slabosti i nitko se ne može oteti pojedinim i podlim postupcima, ali sve ima granice, a mnoge naše nacionalne veličine u Domovini te granice ne poznaju".

Mentalni berlinski zidovi i nepostojanje granica "nacionalnih veličina" u jagmi za novcem dva su ključna problema današnje Hrvatske iz kojih proizlaze i svi drugi problemi. Trideset godina nakon pada Berlinskog zida, vrijeme je i za rušenje tih zidova koji nas i dalje drže u neslobodi i ropstvu.

Jesmo li toga svjesni?