Humanistički jurišnici najprije su sve došljake proglašavali izbjeglicama, a prikrivalo se da u migracijama prednjače vojno sposobni muškarci

Citiranim je redcima pisac ovih redaka u studenome 2009. u članku za časopis Politički zatvorenik prokomentirao tadašnji društveno-politički trenutak u kojemu migrantsko pitanje nije bilo ni na kraj pameti većini hrvatskih političara i tzv. analitičara. U međuvremenu tendencije stvaranja europske superdržave dobile su dodatni impuls u vidu snaženja federalističke osovine Berlin-Pariz. Prema zakonu akcije i reakcije istodobno je, međutim, došlo i do procesa Brexita s jedne strane te jačanja suverenističkih pokreta s druge strane. Kad govorimo o migracijama, migrantska kriza iz 2015. godine, izazvana tzv. humanitarnim intervencionizmom na području Bliskog istoka i sjeverne Afrike, ubrzala je procese koji u perspektivi prijete potpunim uništenjem europskoga identiteta. 

Zanemaruje se sigurnosna i civilizacijska komponenta migracija

Kako je sve krenulo? Humanistički jurišnici najprije su sve došljake proglašavali izbjeglicama, pri čemu su se žene i djeca stavljali u prve redove pred kamere i medijske reflektore, a prikrivalo se da u migracijama prednjače vojno sposobni muškarci. Inteligentni političari inteligentno su poručivali kako treba propustiti došljake jer da teroristi putuju business klasama. Kasnije se pokazalo da među tzv. izbjeglicama sve više prednjače ekonomski migranti (zahvaljujući "Mi to možemo" Angele Merkel), a da su teroristi koji su prošli kroz Hrvatsku kasnije sudjelovali u terorističkome napadu u Parizu. 

Međutim, za humaniste pitanje migracija i dalje je isključivo humanitarno pitanje, pri čemu se potpuno zanemaruje ne samo sigurnosna, nego i civilizacijska komponenta. Naime, ljudi koji u Europu dolaze iz afroazijskih paralela i meridijana potječu iz potpunog drugačijega kulturno-civilizacijskog ambijenta. Islam jednostavno nije spojiv s demokracijom, što poručuju sami migranti koji, kao vjernici islama, na prosvjedima diljem europskih gradova nerijetko šalju poruke o potrebi zamjene demokracije islamom i šerijatom. I pripadnici naraštaja koji već dugo žive u Europi većim dijelom nisu integrirani u europsko društvo. To je logično jer koncept multikulturalizma dopušta svim manjinama da nastave čuvati svoje posebnosti pa bile te posebnosti i nespojive s demokracijom. 

Kako god, povijest Europe je povijest ratova između ljudi slične povijesti, tradicije, kulture i civilizacije, a kakva nas budućnost očekuje u konfrontaciji različitih kultura i civilizacija znaju jedino humanističke falange. Bernard Lewis još je pred 15 godina predskazao kako će Europa postati dio arapskog Maghreba, a distopijske scenarije ne previđaju samo književnici poput Michela Houellebecqa ili Jeana Raspaila, nego ih je još pred pedesetak godina predvidio britanski konzervativni političar Enoch Powell u znamenitom govoru "Rivers of blood". 

Humanisti negiraju realnost "na terenu"

Humanisti u svojemu humanističkom žaru potpuno negiraju realnost "na terenu". Predgrađa i dijelovi brojnih europskih gradova već danas ne sliče više na Europu, nego na Bliski istok i sjevernu Afriku. Klasičan je primjer predgrađe Saint Denis u Parizu, središnje mjesto francuske povijesti, s velikim katedralnom bazilikom u središtu i s grobovima francuskih kraljeva. Taj dio Pariza u identitetskom smislu više jednostavno ne predstavlja Europu. A takvih je primjera diljem Europe bezbroj. 

U Švedskoj, koja je u posljednjem migrantskom valu primila stotine tisuća migranata, već danas postoji velik broj tzv. no go zona u koje uskoro ne bude mogla ući ni policija, nego tek vojska. Broj silovanja u Švedskoj je snažno porastao posljednjih godina, no humanističke falange, koje očito misle da su ljudi budale, iz petnih se žila trude dokazati kako taj porast nema baš nikakve veze s dolaskom migranata. Vjerojatno ni ona silovanja na Silvestrovo 2016. u Kölnu nemaju baš nikakve veze s migrantima? U suludoj logici vabitelja migranata baš sve je moguće. Pa i to da pakistanske bande koje su silovale po Engleskoj proglase vikinškim bandama. Tko drugačije kaže, fašist je i rasist koji kleveće i laže.

Iako su i Merkel i Sarkozy i Cameron svojedobno proglasili "multikulturalizam" propalim projektom, nekoliko godina kasnije europska su vrata još snažnije otvorena za taj projekt. Ono što nije funkcioniralo s manjim brojem ljudi, misle si humanisti, funkcionirat će s većim brojem. Glupost se nikada ne umara, rekao bi Krleža. A u budućnosti, nema nikakve sumnje, priljev migranata bit će sve veći. Prema procjenama UN-a Afrika će do kraja ovoga stoljeća narasti 4 puta te će s više od 4 milijarde stanovnika gotovo dostići Aziju. Kada tome dodamo klimatske promjene koje najviše pogađaju upravo te dijelove kugle zemaljske, Sredozemno more predstavljat će plitku baru za toliki broj ljudi koji ne će nahrliti na Antarktik, nego baš u Europu. Čamac koji može primiti 10 ljudi, naravno da će se prevrnuti ako u njega pokuša ući 50 ljudi. 

Suluda politika "dobrodošlice"

Zašto baš na Stari kontinent? Ne samo zbog geografske blizine i mita o bogatoj Europi gdje će migranti moći uživati blagodati socijalne države (koja će s vremenom puknuti: primjerice, samo 30 posto ljudi koji su 2015. došli u Njemačku je do sada integrirano u njemačko tržište rada), nego i zbog toga što Europa već desetljećima vodi suludu politiku "dobrodošlice". Poruka je jasna: u Europi su svi dobrodošli, pa se čak ni ilegalne migrante i kriminalce u pravilu ne deportira. 

Britanski publicist Douglas Murray u svojoj knjizi Čudna smrt Europe (Egmont, 2018., str. 65.-66.) savršeno precizno detektira gdje je problem: "Razlog zbog kojeg ljudi žele doći u Europu nije samo percepcija o bogatstvu i radu. Naime, Europa se poželjnom destinacijom učinila i drugim čimbenicima. Među njima je jedan od važnijih to da će Europa došljacima vrlo vjerojatno dopustiti da ostanu na kontinentu. Visoko među razlozima zbog kojih ljudi hrle u Europu je i činjenica da će se njezine socijalne države pobrinuti za doseljenike te da će im, bez obzira na to koliko će to potrajati ili koliko će razina skrbi o njima biti niska standard življenja i razina ljudskih prava ipak biti mnogo veći nego bilo gdje drugdje, da o njihovim domovinama i ne govorimo. Također je rašireno vjerovanje – laskavo za Europljane, ali i istinito – da je Europa snošljivija, mirnija i blagonaklonija od većine drugih dijelova svijeta. Mogla bi svijetu pokazati ozbiljnije lice, početi vraćati ljude koji ne bi trebali biti ovdje, prestati nuditi socijalnu pomoć novopridošlicama i prihvatiti načelo 'prvi došao-prvi poslužen' kao temelj buduće socijalne politike. Ako migraciju uzrokuje privlačnost, valja pronaći načine da ta privlačnost nestane".

Propadanje kao proces

Pro-migrantski vabitelji, koji preziru mišljenje većine domicilnog stanovništva o migracijama, s jedne će strane podupirati kulturu smrti koja uništava Europu (podupiranjem perverznih genderističkih koncepata), a s druge će strane apostrofirati nedostatak radne snage kao argument za masovne migracije. Ne će im pasti napamet da bi Europljani sami trebali nešto mijenjati u svome s godinama izopačenom mentalnom sklopu koji prezire život. Ili da bi trebalo pogledati kako to Japan, koji također ima lošu demografsku sliku, može voditi vrlo restriktivnu useljeničku politiku. 

Kad se spomene Propast Zapada (Oswald Spengler), Smrt Zapada (Patrick J. Buchanan), Bogoubojstvo Zapada (Zoran Vukman) ili Čudna smrt Europe (D. Murray) onda liberalni mistici spomenute sintagme nastoje obezvrijedi i izrugati doskočicama tipa "a, ti katastrofičari, već godinama govore o propasti Zapada, a on još uvijek nije propao". Naravno, riječ je o infantilnoj argumentaciji. Propadanje Zapada je neupitna činjenica (i globalist Macron je nedavno ukazao na kraj zapadne hegemonije kao jedan od simptoma slabljenja Zapada), ali predstavlja proces, a ne jednokratni čin. Ni Rimsko Carstvo nije propalo preko noći, nego je propadalo stoljećima.

I Rimsko Carstvo je svojedobno gradilo utvrde i limese kako bi se zaštitilo od tadašnjih migracija (barbarska navala), no na kraju im ondašnji zidovi nisu pomogli jer je konačnici propalo zbog unutarnje truleži. S vremenom su tadašnji „migranti“ postojala upravitelji pojedinih rimskih pokrajina, a istovjetne procese imamo danas i u Europi, pa je tako, primjerice, gradonačelnik Londona Pakistanac. Povijest je učiteljica života koja nam ne daje gotove recepte, ali nam ukazuje na pogrješke koje bi trebalo izbjegavati ako Europa ne želi doživjeti sličnu sudbinu kao Rimsko Carstvo.

Učiti iz povijesti

Ako zapadna i sjeverna Europa žele nastaviti s dosadašnjom autodestruktivnom migrantskom politikom to je njihovo pravo i njihov izbor. No države srednjoistočne Europe jednako tako imaju pravo učiti na tuđim pogrješkama i krenuti drugačijim putem. I zato bi za Hrvatsku bilo korisno kad bi se pripadnici njezine vojske, barem u simboličnom broju, pojavili na granici. To bi možda izazvalo poneke zlurade komentare pseudohumanističkih udarnika ili Bruxellesa (grada koji voli uvoditi red diljem Europe, ali sam nije sposoban jamčiti sigurnost svojih građana), no Hrvatska bi time poslala poruku (kao i neke druge članice EU-a) da je spremna štititi svoju granicu.

 U izvanrednome stanju svatko se treba sam pobrinuti za sebe i svaka ptica svome jatu leti. Migrantska kriza 2015. koja je preko noći dezavuirala temeljeno načelo EU-a o slobodi protoka ljudi to je ponajbolje pokazala, i to usprkos napjevima pseudohumanističkih udarnika i proeuropskih jurišnika. Zar, ne?