Hrvatsku su opljačkale naše tzv. elite i izručile je stranom kapitalu

Kakva metafora za državu u kojoj živimo- prepuna je ''smradexa'' na gotovo svim pozicijama i polugama vlasti, od onih na lokalnom, do onih na nacionalnom nivou. Od raznih direktora, direktorčića, ravnatelja, upravitelja, do pripadnika ''elitne'' klase koja drma ovom zemljom punom očajnih ljudi.

I dok svakodnevno svjedočimo lopovluku, krađama i malverzacijama u svim segmentima društva, toliko razmahanima da je sada potpuno jasno da su to temelji  življenja, nameće se logično pitanje: je li ova država, tako teško i sa strašnim žrtvama, zaista stvorena da bi je razni bleferi i muljatori opljačkali do temelja?

''Spaljena zemlja''

Jesu li zato toliki izginuli, ranjeni, nestali, tolike tragedije ostale, kako bi je sami Hrvati opljačkali? Što se to, za ime božje, zbiva oko nas? Zar ne može proći ni jedan jedini dan, a da ne saznamo kako se krade gdje se stigne i tko stigne? Hrvatska je doista postala veliki bankomat.

Zar nam zato Europa ulupava toliki novac, kako bi je svakojaki prevaranti, sakriveni iza finih, skupih odijela s kravatama i stranačkim iskaznicama, pretvorili u ''spaljenu zemlju''?  U kojoj nasilnici slobodno šeću, mlate one koji spašavaju ljudske živote, a policija se pravi slijepa i šalje nekakva sumanuta objašnjenja, kao da smo svi zajedno lobotomirani? 

Da, upravo je riječ o tome- Hrvati su kolektivno eutanazirani i poput robota mehanički preživljavaju, u čemu su majstori. Idu na posao ako ga imaju, plaćaju račune novcem kojega nemaju, a žale se drljajući na društvenim mrežama, potpuno oguglali na nepravdu i horore u kojima žive. Premijer i njegova garnitura uspjeli su od borbenog, poštenog i čestitoga naroda koji se toliko trudio, učiniti amorfnu masu koja tiho rogobori, nemajući više snage ni za dizanje glasa.

AP, ako to nije slavni nogometaš Andrea Pirlo (iako je čudno zašto bi se on našao u prepisci dviju gorespomenutih ''heroina''), hodočasti Europom i razgovara s brojnim birokratima sakrivenima iza ugodnih uredskih stakala i ponaša se kao da ga se nimalo ne tiču očaj i tuga u državi koju zastupa. Usta su mu prepuna floskula kao i obično, a u posljednje vrijeme i očigledne nervoze koju pokazuje na svakom koraku.

Jer, AP-u su zapravo svi krivi- i dosadna, nezanimljiva i neučinkovita oporba; i oni u vlastitoj stranci koji ga ne podnose, a takvih je jako, jako puno; i oni koji ga stalno prozivaju za svaku sitnicu; i onaj gore na Pantovčaku koji ga udara kao što su oni bijedni psihopati tukli HGSS-ovce, a resorni ministar neuvjerljivo ponavlja kako je policija učinila sve po propisima, ali zapravo je riječ tek o prekršaju; i ovaj naporan narod koji je stalno nezadovoljan- nikada im ništa ne valja, a evo, sada se još bune i kako je nakon uvođenja tog divnog eura sve živo poskupjelo.

Lutajući propovjednik

AP tako luta Hrvatskom, gledajući je kroz ružičaste naočale, iza kojih se nalaze zelene livade, cvjetnjak i vedro nebo i sve je tako lijepo, da bi u njoj živio svatko normalan, a mi smo, k vragu, tako nenormalni. I nezahvalni za sve što nam je baš on, taj AP, donio, učinio nas ponosnima i sretnima, jer, eto, imamo svoju državu. I to je valjda dovoljno- država.

A to što je ona pukla po svim šavovima i pretvorila se u kaljužu u kojoj brojni krokodili samo grizu, otimaju i komadaju, e, pa to se AP-a ne dotiče. Njemu i njegovim privilegiranima je lijepo. Oni imaju, oni uživaju, oni su zaštićeni. I ako ukradu, dobiju usmenu opomenu, eventualno neku smjenicu pa se nakon nekoga vremena ponovno nađu na ugodnim mjestima. Kao da su prošli kroz žuto svjetlo na semaforu, iako su već odavno trebali doživotno ostati bez vozačke dozvole. I biti u zatvoru- ali, kako da tamo završe, kada su nam i zatvori krcati?  

I hoda tako AP kao nekakav lutajući propovjednik, objašnjavajući urbi et orbi da je nama zapravo dobro, jer je on tako napravio, ali smo oholi, drski i bezobrazni. I stalno tražimo neke teme, a to tema nije, jer tema je samo ono što AP kaže da je tema. Basta, rekao bi Pirlo. Dosta, kategorički bi trebao reći svaki građanin ove države, osim onih iz vrste zaštićenih. Ali, neće reći. I AP zna da neće.

Niti živjeti, niti umrijeti

I to što smo revolucionari na internetu, a u stvarnosti tihe, pokorne sluge, što je maestralni Miroslav Krleža davno opisao, savršeno dijagnosticirajući hrvatski karakter, sve to AP dobro zna. Zato se i ponaša kako se ponaša, poput francuskog apsolutističkog kralja (a praksu iz Pariza AP ionako ima), a ne modernog državnika iz 21. stoljeća. I ne zabrinjava se ni malo, iako sijedih ima sve više, a vremena sve manje.

On je svoju zadaću ispunio; umjesto ponosne Hrvatske, mlade europske članice, zemlje Sunca, mora, ljepota i obilja, svojim je vladanjem u šest godina razbio sve naše snove o zemlji pristojnoj za život. Umjesto takve, danas imamo Hrvatsku punu beznađa, bez sadašnjosti i oduzete budućnosti, rasprostrtoj na pladnju bogatih i moćnih.

Hrvatska je ubijena; ubili su je njezini ''najbolji sinovi'', stvorivši od njezinih ljudi robove koji ne mogu ni živjeti, ni umrijeti, već samo puko preživljavati, snatreći o nekom sretnijem životu, a on neće doći. Hrvatsku nisu uspjeli ubiti ni srbijanski tenkovi, ni noževi, ni jezivi zločini. Ne. Hrvatsku su ubili oni koji su pobjegli iz nje kada je krvarila, a poslije se, shvativši da nije pala, kukavički vratili i preuzeli zasluge. 

A to što će se krug na kraju zatvoriti, a Remetinec ponovno popuniti ovima koji nam se s visoka smiju, jer svi se računi na kraju plate, u konačnici, ne znači nam ništa. Ili malo. Jer nam više nitko ne može vratiti sve te izgubljene godine i nadu da smo konačno svoji na svome. Zaboravili smo na ''naše''. One koji će svoju domovinu i ljude prodati u bescjenje. E, takvi su ubili Hrvatsku.