Za Hrvatsku je bio u svemu među prvima: 'Sine, Bog sve providi, ja znam zašto sam tu'

S ponosom i zahvalnošću prisjećamo se svih onih koji su svojom žrtvom omogućili našu slobodu, a Ivan Barun jedan je od njih. O mnogim su junacima Domovinskog rata ispričane priče, ali jednako tako, brojni, samozatajni branitelji nisu nikada ili su rijetko spomenuti. Ako bi Bogdanovčane, ali i pripadnike različitih postrojbi koje su branili Bogdanovce, upitali kojeg bi mještanina koji je svojim doprinosom obrani sela zaslužio da mu se istakne ime, odreda bi izrekli ime Ivana Baruna.

Ivan Barun, za obitelj i prijatelje Ćibo, rođen je 4. listopada 1941. godine u Lusniću, općina Livno, Bosna i Hercegovina, kao prvi od osmero djece Milke rođ. Gelo i Mate Baruna. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a više razrede u Livnu, gdje je pohađao i srednju, trgovačku školu. Krajem pedesetih godina prošlog stoljeća, Ivanova se obitelj iz Lusnića, u potrazi za poslom i boljim životom preselila u Bogdanovce, pitomo slavonsko selo udaljeno šest kilometara od Vukovara, gdje su kupili tzv. švapsku kuću i trajno se nastanili. Nakon odsluženja vojnog roka u nekadašnjoj JNA, u Obrenovcu, Srbija. Ivan je s mlađim bratom Vladom otišao na rad u Njemačku. Godine 1964. oženio je Livanjku Vinku Tomić koja im je rodila četvero djece, dvije kćeri - Vesnu i Krešimiru i sinove, Josipa i Zvonimira.

Nakon rođenja trećeg djeteta, kćeri Krešimire, Ivan se sa suprugom i djecom vratio iz Njemačke u Bogdanovce, gdje, nakon što je od ušteđevine kupio prvi kamion, počinje raditi kao autoprijevoznik. Nakon nekoliko godina proširio je posao, kupio bagere i drugu građevinsku mehanizaciju s kojima je radio ceste, ponajviše po Posavini. Ubrzo je počeo raditi i niskogradnju, a krajem 1988. godine izgradio je i pilanu u Vrbici kod Đakova. Iako Bogdanovci nisu bili njegovo rodno selo i iako se nikada nije bavio sportom, neizmjerno je volio i jedno i drugo, pa je pred sam rat obnovio stari nogometni stadion. Modernizirao ga je, izgradio svlačionice i tribine i uredio travnjak.

Također, bio je inicijator promjene imena kluba, pa je tadašnji NK Sremac 1989. godine promijenio ime u NK Croatia Bogdanovci. Mještani koji su ga dobro poznavali, sa smiješkom su se prisjetili kako je među prijateljima imao nadimak "Tisuća". Naime, Ivan je inzistirao na hrvatskom jeziku, pa nije volio čuti "hiljada" kako se u predratno vrijeme u ovom kraju najčešće govorilo. Jednako tako, istaknuli su njegovu spremnost da pomogne svakome tko je od njega zatražio pomoć, ali i onima koji nisu, ako je primijetio da im je pomoć potrebna.

FOTO: Privatni arhiv

Za Hrvatsku, u svemu među prvima…

Ivan Barun jedan je od prvih koji su se aktivno, bez kalkuliranja, uloživši svoju imovinu i ugled uključili u organizaciju prvih demokratskih izbora. Zajedno s Tomislavom Merčepom, Blagom Zadrom i drugima, radio je na osnivanju HDZ-a i pripremama za izbore, a nakon prvih naznaka mogućih ratnih sukoba i na pripremama obrane sela i općine. Sudjelovao je u organizaciji postrojavanja prvih nenaoružanih odreda dana 10. ožujka 1991. godine kada se oko 2500 nenaoružanih branitelja iz tadašnje Općine Vukovar postrojilo u Bogdanovcima, pri čemu Bogdanovci postaju žila kucavica obrane Vukovara.

Također, stajao je rame uz rame sa svojim sumještanima dana 5. svibnja 1991. godine kada su gotovo svi stanovnici Bogdanovaca, uključujući djecu, starce i invalide, spriječili kolonu od dvadesetak tenkova koja je iz Vinkovaca krenula prema Vukovaru. Nakon što su pobunjeni Srbi ispred Bršadina, obližnjeg sela s većinskim srpskim stanovništvom postavili barikade, zajedno s bratom je financirao i vlastitim strojevima izgradio cestu koja je spojila Bogdanovce i Marince, kako bi se osigurao nesmetan provoz, a financirao je nabavke prvih naoružanja.

FOTO: Privatni arhiv

Kako ćemo, ovako, dobiti rat?

Jedan od pripadnika postrojbe legendarnih "Daltona" iz Vinkovaca, koji je branio Bogdanovce, s prvim rasporedom na tzv. Kukuruznom putu koji je za Vukovarce bio put spasa, emotivno je rekao: "Moj prvi susret s Ivanom Barunom ostao mi je u dragoj uspomeni. Bio je to nizak, jak, čvrst, ali tih čovjek. Dobili smo zadatak da iskopamo rovove, a u ispomoć nam je došlo nekoliko ljudi iz sela. Treba reći, bili smo mladi, pomalo neozbiljni, nije nam se radilo, a on je uzeo lopatu i s tim ljudima iskopao rov. Našalio sam se, neka bude malo duži da mogu u njemu leći i spavati, a on je rekao tiho, bez ljutnje u glasu: 'Kukavna vam majka, lijenčine, kako ćemo ovako dobiti rat?'. Tada nisam slutio kako ću se s tim čovjekom intenzivno družiti i provesti najteže dane u životu. Niti sam znao koliko je to bio sjajan čovjek. Kasnije sam se pitao, kada su mi rekli tko je on, zašto je ostao u selu, imao je novce, mogao je otići bilo gdje, u Australiju, što dalje od rata, a on je ostao braniti svoj dom". 

Posljednji zapovjednik Bogdanovaca, Vinko Žanić – Gogo, ispričao je: "Bogdanovci će Ivana Baruna uvijek pamtiti po tome što je iz seoske crkve spasio sve relikvije. Sklonio ih je iz crkve i zakopao u vrtu, Bio je jedan od najbogatijih ljudi u selu, a svu stoku koju je imao dao je ljudima u selu da se prehrane dok smo bili u okruženju. Vodio je iznimnu brigu o stacionaru i civilima. I on i njegov sin Josip ostali su braniti svoje selo, zajedno su bili na položaju. Vezana uz njega je i zanimljiva priča o nogometnom igralištu koje je svojim sredstvima izgradio u Bogdanovcima prije rata. Bilo je to lijepo uređeno igralište, s tribinama – nije se tada puno sela moglo pohvaliti takvim igralištem. Uglavnom, nakon okupacije sela, te su tribine ukrali i instalirali na igralištu u Mirkovcima. Domaći su ih Bogdanovčani uspjeli vratiti u selo nakon mirne reintegracije, a bogdanovačko igralište danas nosi ime po Ivanu Barunu". 

Damir Radnić, posljednji zapovjednik pripadnika HOS-a koji su branili Bogdanovce i Zoran Milas, tada student medicine, također pripadnik HOS-a u obrani Bogdanovaca, također su se prisjetili Ivana Baruna. "Barun je bio prava faca. Staložen, uvijek je imao lijepu riječ za svakoga. Kada je nešto trebalo stvoriti, on je to stvorio. Dao bi savjet, smirio bi mlade dečke. Nikada nije rekao da nešto ne može ili neće. Za njega pojam 'ne mogu' nije postojao. Bio je čovjek kojem sam se u tim teškim bogdanovačkim danima, radovao kad bih ga vidio", kazao je Radnić.

Zoran Milas je dodao: "Gospodina Baruna upoznao sam drugi dan po dolasku u Bogdanovce jer smo improvizirani sanitet koji smo prvi dan oformili u blizini crkve, zbog oštećenja od granata, trebali premjestiti. On nam je na raspolaganje dao zetovu i kćerinu kuću i u suterenu u kojem je prije rata bila poljoprivredna ljekarna smjestili smo sanitet, a ostatak kuće koristili za boravak. Kad god je nešto trebalo, Ivan je bio tu, ili hrana ili cigarete, ili bilo što drugo, samo bi se stvorilo. Onako miran i staložen prava očinska figura nama balavcima koji smo došli iz Zagreba. Neobično je volio svoj nogometni klub i strašno ga je pogodilo kad su na tribine pale granate. Nema veze što su kuće srušene, ali tribine, njegovog kluba, njegovog stadiona... Godinama sam nakon proboja pokušavao saznati što se dogodilo s Ivanom Barunom nadajući se kako će se odnekud pojaviti, kako ćemo bar jednom u miru pogledati utakmicu. Bio je dobri duh Bogdanovaca". 

FOTO: Privatni arhiv

Bio je veliki čovjek

Sin Ivana Baruna, Josip Barun, s tugom, ali i ponosom se prisjetio posljednjeg susreta s ocem, u trenutku kada su JNA i četnici već duboko ušli u selo: "U tom našem povlačenju kada su nam tenkovi došli iza leđa, vidio sam oca s druge strane ceste, bio je desetak, petnaestak metara od mene. Zazvao sam ga da mu kažem da je selo palo, da dođe k nama, ako bude trebalo da zajedno idemo u proboj. Međutim, on se oglušio i okrenuo se od nas, kao da ništa nije čuo. Mislim da nije vjerovao da selo može ikad pasti. Ranije, u onim težim trenucima kad je vladalo neko malodušje i gubitak nade, uvijek nas je dizao i hrabrio. Govorio je da nema šanse - mi ne možemo pasti nikada, mi ćemo se obraniti, ovako se možemo braniti i godinu dana, da ne dolazi u obzir nikakvo povlačenje i nema nikakve predaje. Jednostavno, nije vjerovao da selo može ikada pasti i na taj nas je način sve nekako tješio". 

Ilija Zirdum, pripadnik 3. gbr HV-e, iz satnije "Daltona" iz Vinkovaca, posljednja je osoba koja je dana 10. studenog 1991. godine Ivana Baruna vidjela živog: "Imali smo Motorolu spojenu na akumulator od auta, pa smo slušali što se događa. Čujem Gogu kako viče da su ušli su jedne strane, čujem Pucelja: 'Ušli su i s naše strane'. Čujem policajce: 'Ušli su s ove strane'. Tad je netko rekao: 'Evo ih tu kod Baruna, tu gdje je kuća'. I ja si mislim: 'Ma što kod Baruna pa ja sam kod Baruna u podrumu'. Krenem van. Ulaz u podrum bio je zakriven nekim obješenim pokrivačem, provirim iza tog pokrivača, a tenk stoji nekih metar, metar i pol od mene. I diže kupolu. Znači, ušli su nam skroz unutra, sa svih strana, više nam nije bilo spasa. Vratim se u podrum istog trenutka i kažem Mari Marjanović: 'Gotovo je, nema tu više ništa. Idemo van'. Izvukli smo se na drugu stranu kuće i zavukli se u kukuruze dvadesetak metara dalje. Ivan Barun se u tom trenutku okrenuo i rekao, ostala mi je puška, vratit ću se po nju. Iako sam ga odgovarao, otišao je. Nikada ga više nisam vidio. Ispričao bih još nešto o njemu. Kada sam saznao tko je taj tihi i samozatajni čovjek, jednu noć, dok smo pričali, onako, kao otac i sin, a bio je iznimno tužan zbog pogibije Blage Zadre s kojim je bio veliki prijatelj, pitao sam ga: 'Čika Ivane, zašto ste Vi još tu? Niste ni u policiji, ni u vojsci, imate novaca, možete otići sutra'. A on mi je rekao: 'Sine, Bog sve providi… Ja znam zašto sam tu'. Iznimno sam ga poštivao, bio je veliki čovjek". 

Nakon sloma obrane Bogdanovaca, a potom i Vukovara, obitelj je Ivana tražila preko Crvenog križa, odlazila po različite informacije u Mađarsku, nadajući se bilo kakvoj vijesti, čekala sve razmjene iz srpskih koncentracijskih logora. Ipak, nakon one posljednje, u Nemetinu, nada se pomalo gubila. Nakon što su iz Srbije poslani protokoli s podacima o pokopanima u masovnoj grobnici na vukovarskom groblju Dubrava, sin Josip prepoznao je očevo tijelo na fotografijama. Nakon ekshumacije masovne grobnice te identifikacije na Šalati, obitelji je rečeno kako su ozljede uzrokovane gelerima granate, pa se pretpostavlja da je Ivan Barun smrtno stradao od tenkovske granate pri povratku u svoje dvorište, po pušku. Ipak, obitelj je čekala i pozitivnu DNA identifikaciju, nakon koje je Ivan pokopan 1999. godine u Bogdanovcima, dana 10. studenoga, točno osam godina od pogibije i dana kada je slomljena obrana sela.

FOTO: Privatni arhiv

Kada je poginuo, imao je 50 godina

Kada je poginuo pri obrani svoga sela i Domovine, Ivan Barun – Ćibo, veliki domoljub, suprug, otac, sin i brat, imao je 50 godina. Ivane, nismo te zaboravili.

Ilija Zirdum: "Ivan je bio tih, miran, dobar čovjek… Livnjak… Kad sam poslije prošao kroz Livno, kad sam vidio taj kraj, poistovjetio sam ga s njim". 

Hrabra žena i lavica, majka: Nije se dala odvojiti od sina, oboje su ubili na Ovčari

Svim hrvatskim braniteljicama i braniteljima Vukovara čestitamo njihov dan, a poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima neka je vječna slava i hvala.