Hrvatskom vanjskopolitičkom situacijom bavi se jedino Predsjednica

Naime, iz slovenskih medija doznajemo da Slovenija i Mađarska počinju pregovore o mađarskom sufinanciranju izgradnje drugog kolosijeka željezničke pruge Kopar-Divača, da je mađarska Exim banka spremna u taj projekt uložiti 100 milijuna €, a da se uskoro priprema i zajednička sjednica mađarske i slovenske vlade kojom bi se politički osnažila ova inicijativa.

Već je neko vrijeme vidljivo da se međunarodnim odnosima i hrvatskom vanjskopolitičkom pozicijom na ozbiljan način u Hrvatskoj bavi samo predsjednica Republike, da samo ona nije iznenađena ovakvim razvojem događaja i da ona jedina nastoji ukloniti štetu što ju je vlada Zorana Milanovića učinila Hrvatskoj u europskim, i, prije svega, srednjoeuropskim okvirima.

Položaj na Jadranu temeljna je geopolitička prednost Hrvatske, koju je moguće pretvoriti u ekonomski alat. Predsjednica je svoj ekonomski program u dobroj mjeri bazirala upravo na činjenici da Hrvatska može biti izlaz Srednjoj Europi na globalna tržišta, a da se uz to mogu vezati razvoj raznih industrija i osigurati ekonomski rast. Jasno je da Hrvatsku nije moguće definirati kao izlaz Srednje Europe na globalna tržišta i kao energetsko čvorište ključno za opskrbu Srednje Europe naftom i plinom, a da se prije toga ona čvrsto politički ne integrira s tim prostorom. Projekt suradnje na prostoru Jadrana, Baltika i Srednje Europe geopolitički je i sigurnosni projekt predsjednice Grabar-Kitarović, ali je on jednako tako usmjeren na ekonomsku integraciju ovih europskih regija i na zauzimanje hrvatskog mjesta u tako politički i ekonomski definiranoj europskoj regiji.

Iako su zemlje Višegradske skupine bile najčvršći zagovornik hrvatskog pristupanja Europskoj uniji, pa su pristupni pregovori završeni na kraju mađarskog predsjedništva Unijom, a potpisivanje Ugovora o pristupanju Hrvatske EU bilo je jedan od vrhunaca poljskog predsjedništva, nakon smjene vlasti, Milanovićeva je administracija posve zapustila odnose u Srednjoj Europi, a u posljednjim mjesecima mandata dovela ih je do neočekivane zategnutosti. Štoviše, zemlje Višegradske skupine Milanović i njegova sljedba sustavno antagoniziraju i prokazuju ih kao „Europu drugog razreda“, kao nekakav zatvoreni i ksenofobičan svijet.

Najgore su zapostavljeni odnosi s Mađarskom, najprije zbog sukoba hrvatske države i mađarske državne naftne kompanije MOL, vezano uz vlasništvo i upravljanje INA-om, a od ljeta migrantska kriza i Milanovićeva tvrdoglava politika odbijanja suradnje s europskim partnerima i odbacivanja europskih procedura doveli su do zatvaranja granice dviju zemalja. Zbog incidenta, što ga je Milanovićev šef represivnog sustava Ranko Ostojić priredio s vlakom punim migranata, u pratnji naoružane policije, što ga je mimo dogovora sa susjednom državom poslao u Mađarsku, ta je država obustavila željeznički promet s Hrvatskom.

Iako je Rijeka povijesno bila glavna mađarska izvozna luka, danas više tome nije tako. Već sada luka Kopar ostvaruje 58 postotni tržni udio u robama koje morem stižu za Mađarsku ili iz nje, a mađarsko tržište najbrže je rastuće tržište za koparsku luku. Bez željezničke veze, udio mađarskog prometa u riječkoj luci i dalje će opadati, a u koparskoj rasti. Dogodi li se to da se Mađarska uključi u izgradnju brze željezničke pruge od Kopra prema Ljubljani, znači da će imati dodatni interes da svoje robe usmjerava prema Kopru, a u takvim uvjetima projekt izgradnje nizinske željezničke pruge od Rijeke do Karlovca postaje neodrživ i neisplativ. Kad se neki transportni pravac ustali, kad se u nj dodatno ulaže i razvija ga se, pojeftinjuje i ubrzava se prijevoz, a alternativni pravci, koji se ne razvijaju, dugotrajno zaostaju.

Eventualna mađarska investicija u koparski pravac mogla bi imati dugoročne teške posljedice za perspektivu riječkog pravca, ali to u Hrvatskoj kao da nikoga ne brine. Osim Predsjednice, nitko nije niti pokrenuo ikakvu političku inicijativu koja bi trebala rezultirati otvaranjem željezničkog prometa između Hrvatske i Mađarske. A kad je Predsjednica ljetos na Balatonu učinila prve korake prema umirivanju napetosti među državama, bila je izložena nečuvenim napadima i prokazana kao ona koja nastoji ugroziti autoritet Vlade i sramotiti je u svijetu.

Zorana Milanovića i njegovu klijentelu trenutno zanima samo njihovo mjesto u trgovanju parlamentarnim mandatima, kako bi se kokošarenjem okupila nekakva parlamentarna većina. Pritom je autoritarnom vođi kokošarske sljedbe jednako važno održati kontrolu nad izvršnom vlašću, kao alatom moći, vlasti i represije. Druga tržišta, ona prava, na kojima se mora djelovati prema pravilima, niti njega niti njegovu klijentelu nimalo ne zanimaju, upravo kao što ih uopće ne zanimaju ni međunarodni položaj Hrvatske, niti regionalna suradnja. Javnost takvu situaciju prihvaća kao „normalnu“, a ne reagira čak ni onda kad Hrvatska pred našim očima ostaje bez svojih komparativnih prednosti, kad gubi udjele na tržištima i kad se mimo nju uspostavlja nova infrastruktura ekonomske i političke suradnje.