U hrvatskom društvu vlada zavjet šutnje o transrodnoj ideologiji

Prije nekoliko sam dana dobila ponudu da moderiram Okrugli stol na zanimljivu temu ''Rodna ideologija: mit, ili stvarnost'', u organizaciji ''Udruge Hrvatska Mati'' i Inicijative ''Zagreb straight pride 2022''', što sam prihvatila, zbog toga što me zainteresirao sadržaj toga problema. Moram iskreno priznati da u tome trenutku, osim šture spoznaje o tome što je zapravo ta ''rodna ideologija'', nisam puno pratila tu temu, u jednu ruku, namjerno odvraćajući pažnju od toga pitanja. Ni ne sluteći koliko je kompleksno, a u konačnici i teško i mučno. 

Na Okrugli su stol pozvani kompetentni predstavnici nadležnih institucija i ministarstava (gradonačelnik Grada Zagreba, Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Sindikat Prosvjetitelj, Zagrebačko psihološko društvo, Hrvatski liječnički zbor, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo znanosti i obrazovanja, pravobraniteljica za djecu, pravobraniteljica za jednakost spolova) te udruga (kolekTRIV, Dugine obitelji, Status M, U ime obitelji, Vigilare).

Pripremajući se, brifirala sam se o tematici, čitala literaturu, gledala video-klipove, razgovore s liječnicima, pacijentima, transrodnim osobama, o mukama koje proživljavaju obje strane. I oni koji trebaju pomoći tim ljudima i oni koji se osjećaju zarobljenima u svojem tijelu, vjerujući da će im mogućnost da promijene spol, jer su ''zatočenici'' prirodnog odabira, donijeti novi, sretniji i ispunjeniji život. 

U demokraciji se raspravlja o svemu 

Kada se realno, hladno i bez emocija uđe u tu tegobnu medicinsku, znanstvenu, društvenu i filozofsku tematiku, čovjek (bilo žena, ili muškarac), nesvjesno razmišlja kako ''eto, Bogu hvala, nisam u tome problemu, ja sam hetero, gay'', ili bilo što od toga, ali nisam u strašnoj dilemi o vlastitom rodnom i seksualnom identitetu.

No vodeći taj Okrugli stol, na kojega su odbile doći sve udruge koje zastupaju LGBTQ prava, ali i transrodnost, kao i nadležna državna ministarstva te aktualni gradonačelnik Tomislav Tomašević, ne želeći se argumentima suprotstaviti onima iz područja medicine, bez obzira bili im oni simpatični, ili ne, a koji upozoravaju na opasnost trenda ''rodne ideologije'', shvatila sam koliko je dubok ''zavjet šutnje'' u Hrvatskoj.

O transrodnoj se ideologiji, koju oni koji je podržavaju pogrešno smatraju ''izumom'' katoličke Crkve- zgrožene tim problemom, stoga ta ista Crkva o tome i šuti-, u hrvatskom društvu jednostavno ne želi govoriti.

Ne želi se premostiti duboki jaz između one vječne podjele tzv. ''lijevih'', valjda ''naprednih'', ''progresivnih'', i ''modernih'' i onih tzv. ''desnih'', koji su po defaultu ''nazadni'', ''primitivni'' i ''neobrazovani'' te ''zatucani''. Pa čak niti na ovome, za život mnogih nesretnih ljudi, ogromnom problemu. A bit je demokracije rasprava svih suprotstavljenih mišljenja, a ne njihovo ignoriranje. 

Dapače, ne želi se niti iznijeti službene brojke, ući u statistiku, a kamoli u stravičan tzv. ''woke'' trend koji ''jaše'' na valu službene američke administracije i ''modernističkih'' pokušaja koji su ''zapljusnuli'' SAD nakon početka mandata predsjednika Joea Bidena. Upravo u Americi i jest krenuo taj trend transrodnosti, kojim se, u ime nekakve ''modernizacije društva'' i ''napretka'', zapravo, pokušava dokinuti razlika između dva spola, remeteći pritom prirodnu ravnotežu i u konačnici, razarajući obitelj kao stup svakoga društva. Bilo to u afričkoj državi, sa svojim pravilima, ili hiper naprednoj Skandinaviji. Svako društvo ima svoja pravila, svoje zakone i svoje postulate, no, svima je zajedničko postojanje prihvaćenih prirodnih podjela i balansa.

Kada čujete užasavajuće podatke o tome kako taj ''napredni'' zapadni svijet, pod postulatima nekog novog društva maloljetnicima, uz privolu očajnih roditelja, daje blokatore hormona, čime se namjerno zaustavlja njihov razvoj u zdravoga muškarca, ili ženu, odnosno, zdravu osobu te se time najčešće stvara nesretne ljude- jer nakon razdoblja mladalačkog, pubertetskog bunta u kojem se nerijetko ''luta'' i među spolovima, da bi se kasnije stanje prirodno iskristaliziralo- ostajete bez riječi.

Ludilo elita

I nakon što dobijete na uvid podatke o sve većem porastu samoubojstava mladih ljudi, koji su, prihvativši taj ''modernistički'' trend poželjeli biti muško, ili žensko, suprotno od onoga što je priroda odredila, da bi potom kasnije shvatili da je to bila samo jedna ''normalna'' faza u razvoju i odrastanju, čak i ako niste po svojoj vokaciji konzervativni, potpuno ste zatečeni spoznajama o tome do kuda ludilo određenih političkih elita može ići. Jer, da, istina je, ova je transrodna ''priča'', zapravo, proizvod sadašnjih garnitura na vlasti, koje pokušavaju unijeti nemir u prirodno stanje koje svi poznajemo. 

Transrodnost nije nastala ni jučer, ni danas; ona postoji oduvijek, kao i dekadencija na rubu morbidnosti. Pa nije li najmoćnije carstvo staroga svijeta, ono Rimsko, propalo upravo zbog te raskalašene i pogubljene mase koju su bez problema razbili ''zdravi'' Barbari? Nije li u staroj Grčkoj, čija je filozofija i životna mudrost temelj današnjega zakonodavstva, prava i struktura društva, homoseksualnost bila, ne samo društveno prihvatljiva, već i poželjna?

Zar ovi ''lijevi'' doista misle da su izmislili nešto novo, neki popularni trend o kojem se u povijesti nikada nije čulo, jer ta ista povijest počinje valjda od njih samih? Transrodnost je stara koliko i civilizacija, ali se iskazivala u različitim varijacijama, no, nije bila službena ideologija, kao što se pokušava sada. I u tome jest opasnost- da se nešto što je znanstveno i medicinski vrlo složeno i zahtjevno, predstavi kao pokušaj stvaranja nekog novog, ''naprednijeg'' i ''pravednijega'' svijeta. Pa tako, vidjeti američkog zapovjednika flote u poznijim godinama, odori sa suknjom i štiklama, kako pozdravlja sadašnju političku elitu, za pobornike ovoga trenda zapravo je ''cool'' i jako napredno. Kao i to da se inzistira na tome da više nema termina ''ona'', ili ''on'', već ''ono'', da se žene ne naziva ženama, već ''osobama koje menstruiraju'', a muškarce ''osobama s testisima'', to je također, je li, totalno ''super'' i ''genijalno''.

Agresivni zagovornici transrodne ideologije smatraju i kako je potpuno prirodno da u budućnosti više ne postoje muški i ženski toaleti, već svi idemo zajedno, ne postoji više osobna intima, na koju ima pravo svaki čovjek, u budućnosti krećemo i prema tome da se stvori mogućnost da i muškarci rađaju, jer je to također ''super cool'', a svi mi koji smo podržavatelji prava LGBTQ zajednice, jer imaju pravo na iskazivanje svojih stavova, čak smo i mi za njih- zaostali i homofobi, mrzitelji njihovih prava i ima još svakojakih epiteta kojima smo počašćeni.

Pa jesmo li baš svi toliko primitivni?

Isti ti ''genijalci'' koji brutalno pokušavaju ugurati ''transrodnu ideologiju'' u ''normalan'' način života, općeprihvaćen, ne žele priznati kako nanose najveću štetu upravo samoj LGBTQ zajednici, koja ima svoja jasna pravila, kojih se uredno drži. Na njihove smo se parade već naviknuli, ili okrenuli glave ako su nam smetale, ali u biti, svoja su prava o glasu u javnosti ostvarili i ostvaruju ih i dalje. A u najtežem trenutku života cijeloga svijeta u kojemu živimo, kada nemamo pojma što će biti sutra, a kamoli prekosutra, možemo mrtvo-hladno ustvrditi kako smo svi jednako ugroženi- i hetero i gay i transrodni i ne znam sve kakvi, jer ako nas sutra sataru nuklearnom bombom, neće nas biti više nikakvih.

Zagrebački gradonačelnik, koji se javno deklarirao kao podržavatelj i promicatelj te ideologije, što je njegovo legitimno pravo, ali počesto zaboravlja da je gradonačelnik svih koji u metropoli žive, a ne samo onih lijevih, odbija razgovarati o ovoj temi sa ''primitivnima'' i ''zaostalima''. I to je također njegovo pravo, kao što je pravo građana da ga smijene na sljedećim izborima.

A to će se i dogoditi, jer on doslovce gazi po onima koji ne dijele njegov svjetonazor, kao i po svima koji nisu pripadnici te, u biti, subkulturne opcije, kada na Dan svih svetih, odbivši da na ''Bandićevim fontanama'' svijetle hrvatski sveci, iste te fontane obasjava alžirskom zastavom, jer toga je dana alžirski nacionalni dan. To je lijepo i čestitamo Alžiru, ali nije li, ipak, svojevrsno bogohuljenje i izrugivanje osjećajima ljudi, ne nužno vjerskih, već onih ljudskih, da na dan kada se s tugom sjećamo svih preminulih, od kojih mnoge nismo još ni oplakali, a svaka obitelj tuguje za svojim mrtvima, usred Zagreba svijetli zastava afričke države?

Uoči toga dana, vodstvo Grada, doduše, osvjetljava fontane svijećom, da bi potom na sve zgrožene upite zašto se baš na dan kada tugujemo, tako rugaju onima kojih više nema i onima koji ih se sjećaju, birokratski odgovorili kako ''svake godine imaju 50 termina rezerviranih za projekcije na fontanama, a 1. studenog termin je rezerviralo veleposlanstvo Alžira''. 

U neke se svetinje, ma koliko ''napredan'' bio, jednostavno, ne dira. Živi se s njima, one su dio naroda, mentaliteta, njegove baštine i povijesti. Tomašević i njegova ''progresivna'' ekipa to dobro zna, ali ne haju za to. Prelaze granicu svojega aktivizma, ismijavajući sve one koji nisu njihove opcije- bilo da je riječ o podržavanju LGBTQ zajednice, ili počasti mrtvima. I zato će na sljedećim lokalnim izborima dobiti ''crveni karton'', nakon kojega se mogu nastaviti baviti svojim aktivizmom, ali ne više na račun građana poreznih obveznika, već na račun raznih svjetskih i bjelosvjetskih fondacija.

Mislite da pretjerujem? Pričekajte; nisu izbori za gradonačelnika u tako dalekoj budućnosti.