(GEO)POLITIČKI OBJEKTIV

Hrvatskoj treba i ruski i američki plin

Republika Hrvatska zemlja je svakojakih čudesa u kojoj je zauzimanje razumnog stava između dviju krajnosti ponekad prava rijetkost. Najbolje prosperiraju bukači i zagovornici tobože „radikalnih rješenja“. U svemu je to tako, pa i u geopolitičkoj problematici koja je predmet ove kolumne. Novo konfrontiranje Sjedinjenih Američkih Država (SAD) i Rusije odvija se, naravno, i na području Hrvatske te ima svoje domaće navijače i svoje sponzorirane agitatore.

24.02.2019. u 21:27
Ispiši članak

Zauzimanje pozicije koja bi korespondirala s onime što se naziva „državni razlog“ odnosno „nacionalni interes“ prava je rijetkost na političkoj i medijskoj sceni. Posebni interesi prevladavaju nad općima na svim političko-društvenim razinama i to jedan od razloga zašto debelo kasnimo za bivšim socijalističkim državama na koje smo do jučer neopravdano gledali s podcjenjivačkim stavom.

Dakako, pritom treba imati na umu i to da je bilo posve očekivano da, primjerice, Poljska ili Češka s vremenom postanu ekonomski snažnije od Hrvatske. Naime, ove su države do 1945. bile daleko razvijenije od naše države tako da je nakon rušenja komunizma s vremenom sve samo došlo na svoje staro mjesto. (Ni Kina danas ne bi bila u procesu vraćanja statusa svjetske velesile da do početka 19. st. nije bila jedna od najsnažnijih sila svijeta.) K tome, u ovim državama komunizam je došao i otišao sa sovjetskim tenkovima, dok je komunizam u Jugoslaviji bio autohtoniji što je podrazumijevalo i snažniju suradničku mrežu. Činjenica da se komunistički režim kod dijela stanovnika Hrvatske nije nužno osjećao kao okupatorski (kao što je mnogo više bilo u slučaju Poljske ili Češke) dovela je do transmisije odnosa moći i interesne mreže iz bivše komunističke Jugoslavije u samostalnu Hrvatsku. Posljedično, gdje se god zagrebe ispod površine kriminala i korupcije u Hrvatskoj - gotovo u pravilu vide se pipci bivšega sustava i njegovih kadrova.

No, da se vratimo na temu.

Goli ekonomski interesi: Borba za tržište energenata

Suprotstavljeni geopolitički, geostrateški i geoekonomski interesi SAD-a i Rusije reflektiraju se i na području energetike koja je jedan od glavnih interesa geopolitike. Bez energije ne može opstati niti jedna država: bez energije nema industrije, proizvodnje niti komunikacije. Smanjivanje energetskog rizika odnosno postizanje energetske sigurnosti stoga je jedan od ključnih državnih interesa. Europske države svoje energetske potrebe zadovoljavaju manjim dijelom na temelju domaće proizvodnje, a većim dijelom na temelju uvoza. Veći dio uvoza pritom je iz Rusije. Kako rastu potrebe za energentima, tako raste i uvoz iz Rusije, iako službena energetska politika Europske unije (EU) ističe veća ulaganja u obnovljive izvore energije i diverzifikaciju energetskih opskrbnih pravaca.

Proklamirana politika diverzifikacije opskrbnih pravaca u skladu je s trenutnim američkim strateškim i energetskim interesima, s obzirom na to da je nakon usavršavanja hidrauličkog frakturiranja (postupak drobljenja stijena, škriljavaca)  SAD postao vodeći svjetski proizvođač prirodnoga plina. Prekooceanska sila ima dovoljno plina za svoje potrebe, ali i za izvoz, pa se američki uvozni LNG terminali posljednjih godina transformiraju u izvozne. Cilj je SAD-a svoj ukapljeni plin prodavati europskim državama, čime se postižu ekonomski (zarada) i geopolitički (manja ovisnost o ruskome plinu) benefiti. Zbog načina transporta (brodovima, a ne cijevima) ukapljeni plin za 20 % je skuplji od plina koji se transportira plinovodima, no očekuje se da će razvojem tehnologije ta razlika postati manja. I upravo je ovdje korijen američkih protivljenja izgradnji Sjevernog toka 2 (plinovod koji je u direktnoj koliziji s američkim ciljem izgradnje mreže LNG terminala u Europi za što se pred koji dan u Berlinu založila Kolinda Grabar Kitarović), kao i američkog zalaganja za izgradnju LNG terminala na Krku. U pitanju su goli ekonomski interesi, tj. borba dvije velesile za tržište energenata.

Konkurencija donosi niže cijene

Hrvatska godišnje troši oko 2,5 milijarde kubika plina, a do pred sedam godina domaća proizvodnja plina zadovoljavala je čak 80 % hrvatskih potreba. No, zbog iscrpljenosti nalazišta i nedovoljnih ulaganja u istraživanje i razvoj 2017. godina bila je prva godina kad smo više plina uvezli, nego proizveli. Vrlo skoro domaća potrošnja mogla bi pokrivati ne više od 25 % potreba, pa je jasno da postizanje energetske sigurnosti zahtijeva pronalazak opskrbnih pravaca. U rujnu 2017. ruski Gasprom i Prvo plinarsko društvo (PPD) potpisali su desetogodišnji ugovor kojim je predviđena godišnja isporuka jedne milijarde kubičnih metara godišnje. Kritičari bilo kakve suradnje s Rusijom u ovome ugovoru pronalaze rusku penetraciju u Hrvatsku, iako je jasno kako je riječ prvenstveno o ekonomskome interesu. Ruski plin dolazio je u Europu čak i u vrijeme Hladnog rata, a dolazi i danas iz jednostavnog razloga što je taj plin Europi potreban (tko tvrdi suprotno ima gadnih perceptivnih problema ili je očiti lobist suprotne strane).

A kao što je Europi potreban ruski plin, potreban joj je i američki ukapljeni plin (tko tvrdi suprotno također ima gadnih perceptivnih problema ili je, alternativno, očiti lobist suprotne strane) jer diverzifikacija opskrbnih pravaca ne donosi samo smanjenje energetskog rizika, nego i niže cijene plina. Kad je Litva izgradila svoj LNG terminala ruski je Gasprom trenutačno smanjio cijenu plina za tu zemlju za 20 %. Konkurencija jednostavno donosi niže cijene. A u situaciji u kojoj će izgradnjom Sjevernog toka 2 (najavljuje se i Sjeverni tok 3) Njemačka postati ekskluzivni distributer ruskog plina za Europu izgradnja mreže LNG terminala poželjna je kao instrument za razbijanje tog monopola.

Gledati samo svoje interese

Izgradnja LNG terminala na Krku (u posljednje vrijeme učinjeni su pozitivni koraci u tome pravcu) Hrvatskoj bi donijela ne samo niže cijene ruskog plina, nego bi Hrvatsku mogla pretvoriti u značajno tranzitno središte. Izgradnja krčkog LNG-a u skladu je s hrvatskim nastojanjima za snažnijom afirmacijom u projektu Tri mora koji Hrvatskoj donosi duhovni, kulturološki i geopolitički odmak od štetnih balkanskih integracija. Bez realizacije strateških projekata hrvatsko članstvo u toj inicijativi gubi ikakav smisao. Riječi bez djela ne vrijede ništa. Izostanak realizacije LNG-a na Krku imao bi nepopravljive loše posljedice po hrvatsko vanjskopolitičko pozicioniranje i njezin geopolitički položaj.

Ako je hrvatska zaista suverena država onda će njezina pozicija biti jasna: 1. da ruskome plinu (s Rusijom na energetskome planu surađuju gotovo sve zapadne države i baš nitko ih za to ne proziva), 2. da američkome plinu. Prepucavanja treba ostaviti Moskvi i Washingtonu i njihovim veleposlanicima; oni su ti koji trguju i bore se za osvajanje tržišta što je sasvim legitimni modus operandi. Male države kao što je Hrvatska, poštujući vanjskopolitička ograničenja koja im nameću članstva u euroatlantskim integracijama, trebaju, međutim, gledati isključivo svoje interese i ne obazirati se previše na pripovijesti konkurenata i njihovih lobista. U protivnom ćemo (p)ostati zadnja rupa na svirali, tj. zadnji na pipi što donosi i najveće cijene plina. A hrvatske političke gluposti koju ekonomski debelo plaćano već smo svi siti, zar ne?

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.