Hrvatski suverenisti, Neovisni za Hrvatsku, HDZ: Sličnosti i razlike triju 'desnica' na izborima za Europski parlament

"Desnica" je, kako u Hrvatskoj, tako i onkraj Hrvatske, fantomski, a pomalo i fluidan pojam. Čitamo li srednjostrujaške novine i portale, učinit će nam se da je sveprisutna; međutim, pokušamo li – posebice iz "desne" perspektive – uočiti ijednu istinsku "desnu" inicijativu u političkome životu, bilo da je riječ o ekonomski "desnoj" financijskoj politici, "desnoj" vanjskoj politici, "desnoj" kulturnoj politici, one će nam se u aktualnoj političkoj konstelaciji učiniti nepostojećima. Iz tih nejasnoća stoga proizlazi kako je potrebno sistematizirati ono što se u Hrvatskoj smatra "desnicom", ne toliko zato što bi taj pojam trebao služiti za diferencijaciju različitih ideologija i svjetonazora, jer on u tome smislu nerijetko više skriva nego što otkriva, nego ponajprije zato što je riječ o pojmu na kojemu često parazitiraju oni čiju politiku s "desnim" politikama teško možemo povezati, ali i zato što često, napose u sintagmi s epitetom "ekstremna", pojam "desnica" služi kao etiketa za diskvalifikaciju političkih neistomišljenika. Prvi navedeni fenomen stoga je potrebno demistificirati, a drugi detabuizirati.

No u kontekstu pojmovne i idejne konfuzije čiji je gornji ulomak tek gruba skica, početi valja od najevidentnijega: u hrvatskoj politici u ovome trenutku, uoči izbora za Europski parlament, dominiraju tri "desne" opcije; najveća se, dakako, zove Hrvatska demokratska zajednica, a preostale dvije čine Hrvatski suverenisti – koji okupljaju Hrast Ladislava Ilčića i Hrvoja Zekanovića, Hrvatsku konzervativnu stranku Ruže Tomašić, organizacijski odbor referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj te čitav niz neovisnih kandidata kao što su Tomislav Sunić ili Jure Vujić – te suradnju Neovisnih za Hrvatsku Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića i Hrvatske stranke prava, kojima je bliska i udruga Željke Markić U ime obitelji, kao i krugovi koji stoje iza referendumske inicijative Narod odlučuje.

Pronađi razlike

Različite profilacije navedenih "desnih" opcija nisu vidljive samo iz raznovrsnosti njihova članstva, nego i iz ideologijskih oznaka koje si sami pripisuju: HDZ se tako samoproglašava "narodnjačkom" i "demokršćanskom" strankom; Hrvatski suverenisti su – logično – "suverenistička" platforma (čemu možemo pridružiti notu "konzervativizma" iz imena stranke Ruže Tomašić), dok se Neovisni za Hrvatsku, što je posve kompatibilno s HSP-ovim "pravaštvom", nazivaju "nacionalističkom" strankom, ali i strankom "društvene slobode", dakle nekom vrstom "liberalne" stranke koja se demonstrativno odbija staviti u isti mikrokontekst s drugim strankama koje u Hrvatskoj nose pridjev "liberalno", kao što su HNS: Liberalni demokrati Ivana Vrdoljaka ili HSLS Darinka Kosora. Daljnje razlike među ovim trima "desnim" opcijama proizlaze iz njihova nepodudarna opredjeljivanja za klubove zastupnika u kojima će participirati u slučaju osvajanja mandata za Europski parlament: HDZ je dio Europske pučke stranke, Hrvatski suverenisti streme Europskim konzervativcima i reformistima, a NHR i HSP kane se pridružiti Europi nacija i sloboda.

Iako je nezahvalno uspoređivati članstvo HDZ-a, kao najveće stranke u ovome dijelu Europe koja broji otprilike 200.000 članova, s istaknutim figurama okupljenima u platformi Hrvatskih suverenista ili članovima komparativno malenih stranaka kao što su NHR i HSP, bjelodanim se čini kako je članstvo stranke okupljene oko dvojca Esih-Hasanbegović političko-ideološki znatno kompaktnije negoli, primjerice, lista Hrvatskih suverenista, dok je o svim novim, starim, nepoznatim i poznatim HDZ-ovim frakcijama suvišno i govoriti. Iako unutar HDZ-a djeluje ponetko tko bi se mogao pronaći u njihovoj ideološkoj samoklasifikaciji, poput Davora Ive Stiera kao zagovornika kršćanske demokracije, na listi je ipak sabran niz imena koja se uglavnom mogu svesti u okvire kvazikršćanske tehnokracije. Razlike među imenima s liste NHR-a i HSP-a nisu velike: većina navedenih doživljava se nasljednicima starčevićanstva ili tuđmanizma, pa bi se jedina nesuglasja – uz iznimku stupnja oslanjanja na vrijednosti koje proizlaze iz kršćanstva, kao što je zakonodavna zaštita života od začeća – mogla oblikovati oko poteškoća pri pomirenju različitih aspekata Starčevićeva i Tuđmanovog političko-intelektualnog nasljeđa.

Među imenima s liste Hrvatskih suverenista, međutim, barem naizgled vlada veći kaos. Na jednome mjestu okupljeni su (bivši) pravaši kao Tomašić ili Pero Kovačević, kršćanstvom nadahnuti Ilčić ili Bernardica Juretić, te Sunić i Vujić kao intelektualci bliski idejama Alaina de Benoista, predvodnika akademskoga pokreta ne posve ispravno okrštenog francuskom Novom desnicom. Na razini doktrine nejasno je bi li čitav pokret, koji uključuje i kršćanske aktiviste okupljene oko referendumske inicijative Istina o Istanbulskoj, preuzeo demokršćanski ili neki drugi političko-ideološki makroidentitet. Sa sličnim se poteškoćama susreću i u NHR-u, ali u manjoj mjeri – iako im podršku pruža građanska udruga koja zagovara kršćanske vrijednosti, udruga U ime obitelji zadržala se na iskazivanju svojih preferencija, bez aktivna sukreiranja politike navedene platforme. Planiranim pristupanjem Europi nacija i sloboda, NHR se nedvosmislenije svjetonazorski profilira kao stranka koja svoja stajališta ne artikulira kao produžetak vlastitih vjeroispovijesti, ali su joj vrijednosti imanentne trima velikim monoteizmima ipak utkane u moralna polazišta. Uzmemo li u obzir kako bi, primjerice, Sunićeva kritika kršćanstva iz "novodesničarske" perspektive trebala biti posve suprotstavljena vrijednosnome sustavu bivše redovnice Juretić, čini se kako je blok NHR-HSP postigao veći unutarnji idejno-vrijednosni sklad od Hrvatskih suverenista, koje više od ideja koje zastupaju ujedinjuje ono protiv čega se zalažu.

Svim ovim razlikovnim nijansama naposljetku treba nadodati i ekonomsku dimenziju, u kojoj se Esih pozicionira znatno "desnije" ili "liberalnije" od Ruže Tomašić, koja je u pitanju financijske politike bliža državnome intervencionizmu HDZ-ovskoga tipa.

Nastavi niz

Mnoštvo je vizura iz kojih možemo promotriti ove tri "desne" skupine u hrvatskome političkom životu, procjenjujući time njihove vrijednosti, ciljeve i domete. Najcjelovitiji pogled na navedenu problematiku možda pruža kontekst dviju prošlogodišnjih usporedno provedenih i naposljetku neuspjelih referendumskih inicijativa, kao manifestacije najmasovnijeg protuvladinoga političkog fenomena u aktualnome mandatu Andreja Plenkovića. Iz pozicioniranosti svih triju opcija proizlazi očita suprotstavljenost Hrvatskih suverenista i NHR-a HDZ-u, ali i niz suptilnih, no značajnih razlika između tih dviju protuestablišmentskih opcija. Podsjetimo, potpisi za inicijativu Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje skupljali su se u isto vrijeme; prva navedena referendumska inicijativa zalagala se za poništavanje Istanbulske konvencije ratificirane početkom 2018. godine u Hrvatskome saboru, a druga za temeljitu rekonceptualizaciju izbornoga sustava u Hrvatskoj, kako kroz demokratizaciju u obliku povećavanja broja preferencijskih glasova na parlamentarnim izborima, tako i kroz ograničavanje često zloupotrebljavanog utjecaja saborskih zastupnika iz kvota nacionalnih manjina, o kojima ovisi i aktualna parlamentarna većina.

Obje referendumske inicijative isprovocirane su političkim činima koji su obilježili Plenkovićevo doba: Istina o Istanbulskoj ratifikacijom sporne Konvencije, a Narod odlučuje načinom na koji se HDZ održao na vlasti nakon raskida s Mostom, prigrlivši HNS kao svjetonazorski (deklarativno) oprečnu stranku, ali i očuvanjem tanke većine pomoću saborskih zastupnika iz redova nacionalnih manjina. Nakon ratifikacije Istanbulske konvencije, Hrast je napustio vladajuću većinu; jedan od razloga samog osnutka NHR-a ono je što njezini utemeljitelji vide kao dezideologiziranu HDZ-ovu politiku čiji je jedini cilj vladanje radi samog vladanja, čega je koalicija s HNS-om samo najnovija manifestacija. Ove dvije referendumske inicijative nisu srodne samo po genezi, već i po svojoj sudbini: obje su pod palicom ministra uprave Lovre Kuščevića na netransparentan način proglašene neuspješnima zbog navodno nedovoljnog broja prikupljenih potpisa.

Pa ipak, među njima postoji i jedna fundamentalna razlika – dok Istina o Istanbulskoj djeluje unutar postojećih odnosa snaga koji proizlaze iz međuigre okoštalih političkih, stranačkih i općeinstitucionalnih okvira u Hrvatskoj, inicijativa Narod odlučuje pošla je suprotnim smjerom, nastojeći promijeniti sama pravila igre u hrvatskome političkom životu. Poništavanje ratifikacije Istanbulske konvencije usredotočuje se na posljedicu; Narod odlučuje na uzrok. Vjerujemo li kako hrvatskim građanima Istanbulska konvencija nije po volji, tada je potrebno stvoriti preduvjete za demokratičniji odabir narodnih predstavnika u redovima vlasti pa se Istanbulske i ine konvencije više neće pojavljivati. Ukine li se, međutim, Istanbulska konvencija bez sveobuhvatne preobrazbe samih temelja na kojima počiva slabo funkcionalna i u sebe zatvorena hrvatska politička elita, onda će Hrvatski sabor sutra moći ratificirati stotinu novih konvencija.

Razmatranje "desnice" u okviru prošlogodišnjih referendumskih inicijativa, dakako, nije potpuno bez sagledavanja uloge koju je u tim procesima imao HDZ. Vladajuća stranka nije bila samo glavnom metom dviju "desnih" inicijativa, nego ujedno – također pod egidom umjerene "desnice" ili "desnoga centra" – i predvodnica kampanje protiv njihova provođenja.

Spoji točkice

Preslikamo li odnose dviju referendumskih inicijativa uz koje ih vezujemo prema političkoj stvarnosti na navedene "desne" blokove za europarlamentarne izbore, ustanovit ćemo kako privrženost Hrasta i Hrvatskih suverenista inicijativi Istina o Istanbulskoj te NHR-a inicijativi Narod odlučuje ne predstavlja otklon od tipičnih modusa njihova političkog djelovanja, nego je s njima konceptualno usklađeno praktički na svim razinama. Neovisno o pitanju koje problematiziraju u javnosti, predstavnici Hrvatskih suverenista skloniji su pristati na nametnute im pojmovne i idejne okvire, dok predstavnici NHR-a, napose Hasanbegović, običavaju posve dekonstruirati zadani kontekst rasprave. Članovi Hrvatskih suverenista stoga su nerijetko prisiljeni izjašnjavati se riječima koje je netko drugi dizajnirao kako bi ih etiketirao, dok NHR-ovci – zbog čega, za pretpostaviti je, nastoje i rekontekstualizirati pojam "nacionalizam" – nameću vlastiti okvir rasprave, unutar kojega predstavnici "mainstreama" ili "ljevice" više nisu gospodari tumačenja.

Razlika u ovim dvama pristupima očituje se i u njihovom percipiranju Europske unije; dok Hrvatski suverenisti, u sklopu Europskih konzervativaca i reformista, nastoje popraviti Europsku uniju na njezinim postojećim temeljima, Hasanbegović se zalaže za "raspuštanje Europske unije u ovom obliku", ali uz "traženje novih obrazaca na kojima bi se to europsko zajedništvo moglo ostvariti". Dekonstrukcijama ovdje nije kraj; Esih i Hasanbegović u transformaciji idejnoga i pojmovnog instrumentarija koji dominira hrvatskim javnim prostorom idu toliko daleko da eksplicitno odbijaju sudjelovati u igri binarizma "lijevo-desno", pa tvrde da se ne doživljavaju "desničarima", nego starčevićancima i "nacionalistima". To otvara zanimljiv paradoks: NHR-ovci, koje među "desničare" ne svrstavaju samo neskloni im mediji nego i oni koji se sami deklariraju "desničarima", odbacuju taj pojam, dok ga prigrljuje HDZ – u razblaženoj, doduše, varijanti, u sintagmi "desni centar" – koji je suverenistička, nacionalistička, konzervativna ili demokršćanska stranka samo u tragovima, izvan dominantne, klijentelističke stranačke struje. Razlog je za oba slučaja jednak: "desnica" je pojam pod koji se može podvući štošta; jednima je koristan kako bi sakrili svoju istinsku (anti)ideologiju, dok drugima šteti pri artikulaciji vlastitih političkih stajališta.

Upravo iz tog razloga Hasanbegović kao ključnu podjelu u hrvatskoj politici ne vidi odnos lijevo-desno, nego establišment sklon održavanju postjugoslavenskih društvenih struktura u svojstvu elite  s jedne, te antiestablišment koji želi dokinuti transgeneracijsku moć kadrova čiji upravljački kontinuitet seže do komunističkih desetljeća, s druge strane. Uvedemo li u hrvatski stranački kontekst, pored ustaljene vodoravne podjele lijevo-desno, i okomito razgraničenje establišment-antiestablišment, zaključit ćemo kako u Hrvatskoj postoje "desne" i "lijeve" stranke establišmenta – što bi bili HDZ, SDP i HNS, koji po svojem djelovanju ipak često izmiču "desnici" i "ljevici" – te "desne" i "lijeve" stranke antiestablišmenta, u koje osim NHR-a možemo ubrojiti stranke platforme Hrvatskih suverenista, možda i Most te Živi zid, Radničku frontu i Novu ljevicu. U tome kontekstu, međuodnos vladajućih HDZ-a i HNS-a može se promotriti na tri razine: na prvoj, aktualnoj, to su dvije stranke koje, svjetonazorskim razlikama unatoč, kao "demokršćani" i "liberali" mogu lijepo surađivati; na drugoj, oni su tobože – opet kao "demokršćani" i "liberali" – vrijednosno suprotstavljeni. Na najdubljoj, trećoj razini, oni su gotovo jednaki – riječ je o tehnokratskim strankama s klijentelističkim nagnućima bez istinske svjetonazorske vodilje. 

Pridružimo li dihotomijama "lijevo-desno" i establišment-antiestablišment i treću binarnu podjelu koja presudno određuje stranačke ideologije u suvremenoj Europskoj uniji, naime onu između "globalista" i "suverenista", moći ćemo jasnije odrediti položaje triju navedenih opcija: HDZ ujedinjuje elemente navodno "desnoga", establišmentskog i globalističkog, a Hrvatski suverenisti i NHR – koji usput redefiniraju navedeno pojmovlje – istinski "desnoga", antiestablišmentskog i, naravno, suverenističkoga.